Bez perja nema ni hitova

The Stills su Kanađani koji se poznaju još iz djetinjstva. Tijekom 2000. odlučili su osnovati bend, a svoj prvi EP su izdali tri godine kasnije, nakon čega je ubrzo uslijedio iznenađujući prvijenac “Logic Will Break Your Heart” koji je donio nekoliko prvoklasnih hitova. To nije moglo proći nezapaženo pa su zajedno s Interpolom i Yeah Yeah Yeahs krenuli na turneju.

U međuvremenu su izgubili jednog člana zbog kreativnog nesklada, izvršili malu rotaciju na instrumentima te od kvarteta postali kvintet. Došlo je i vrijeme za novi album kojeg su nazvali “Without Feathers”, a izdali ga sredinom prošle godine.

“Without Feathers” se dosta razlikuje u odnosu na prvijenac jer je nekako više rockerskije i laganije orijentiran. Ispočetka sam mislio da to nije isti bend, ali uskoro sve sjedne na mjesto. Svakim slušanjem album mi postaje bolji i skladniji. Prevladavaju mirniji tonovi, pjesme su prepune klavira i raznih udaraljki, a ponegdje se i dodatno posluže pljeskom u dočaravanju ritma.

Umjesto uzora s prošlog albuma, koji su potjecali iz bogate britanske glazbene riznice, ovdje kao da su došli u sadašnjost pa ponegdje zvuče kao Coldplay, Embrace i slični bendovi, a sve manje kao The Smiths ili Echo & The Bunnymen. Taj zaokret nije uvijek dobro uspostavljen, pa se osjeća dosta praznog hoda tijekom albuma.

Ne kužim zbog čega su mjenjali dobitnu formulu u toj mjeri, ali izgleda da su oni imali neku svoju računicu, te se prekalkulirali. Šteta.

Monotoniju tek povremeno prekinu nekim nadprosječnim trenutkom što je vrlo loše za bend jer će izgubiti fanove s prvog albuma, a teško da će privoljeti nove. Često se događa to na ‘drugim’ albumima, posebice za one autore koji pokušavaju ne ponavljati dobitnu kombinaciju s debija. Nisu i jedini, a najbolje možemo to vidjeti na primjerima iz prošle 2006. u vidu Jeta i Razorlighta, koji su oduševili debijima, a razočarali njihovim nastavcima.

Bombastičan uvod, kao što je ovdje na “Without Feathers” pamti se dugo vremena. Početni gitarski galopirajući rif u “In The Beginning” postepeno se nadopunjuje, prvo s činelama, pa klavirom, a zatim i odličnom solažom na gitari. Nakon ovog jednominutnog uvoda priključuje se glas, a ritam je i dalje dosta galopirajući. Prava rockerska himna.

Eh, nakon toga slijedi lagani pad koji postaje sve veći kako album teče prema kraju što se ipak nije moglo očekivati nakon onakvog starta. Već druga “The Mountain” ukazuje na prve znakove krize. “She’s Walking Out” je balada vođena klavirom koju Chris Martin ne bi stavio na novi album Coldplaya.

Svaki početak ima i svoj kraj, ali je ovdje malo čudno postavljen u središnjicu albuma. “In The End” bi po naslovu bolje pristajala na kraj albuma, a bolje bi bilo da je uopće nema. Uz nju bi se vrlo lako moglo zaspati. Da se to ne dogodi, izvrsno je poslije nje postavljena “Oh Shoplifter“, nešto življeg barskog ritma koju drže bubanj i pljesak.

“It Takes Time” bi bio najbolji trenutak na albumu da nema uvodne “In The Beginning” jer za neke stvari treba vremena. “Destroyer” je također nadprosječna pjesma u kojoj dionice trubača daju posebnu dimenziju, dok “Baby Blues” je jedina koja zvuči kao da je bila ostatak s prvijenca. “The House We Live In” ima draž u svojem minimalizmu.

Žao mi je dati lošu ocjenu grupi The Stills jer su mi nekako simpatični, ali što mogu kada su to zaslužili. Nije to toliko loš album koliko je neočekivan nakon izvrsnog prvijenca, a kreativni odmak od njega nisu do kraja kvalitativno usuglasili.

Vjerojatno je nekima super, a nekima (naravno) nije, a realno gledajući “Without Feathers” se nitko neće sjećati za par godina. Vjerojatno je tako i bolje jer će dati dodatni motiv bendu u skladanju budućih albuma.