Bend koji je trebao, mogao i morao uspjeti

Finski sastav Demilich iz Kuopia bio je jedan od pionira skandinavskog death metala početkom devedesetih, točnije, od 1990. godine, kada je osnovan.

Pogođeno je vrijeme, imao je pravilan evolucijski ciklus, te je u prve
dvije godine postojanja objavio četiri hvaljena dema, neke od njih i na
kazetama.

Ta je izdanja popratio debitanski album “Nespithe” (1993.), promoviran u red najboljih death metal djela tog perioda. No nakon toga je negdje zapelo, pa se već 1995. Demilich raspao i do današnjih se dana sve svelo na nekoliko povratničkih ‘one-off’ koncerata, no usprkos tome, bend je ostavljen u ropotarnici povijesti.Sve do reizdanja jedinog mu studijskog albuma, uz kojeg će se neki vjerojatno sa sjetom prisjetiti mladih dana i benda koji je puno obećavao, a malo toga dao. Poput mnogih. Nije iskoristio povoljan momenat ili jednostavno nije, poput Amorphisa ili Sentenceda, transformirao mračno-brutalne u melankolično-melodične tonove i potencijal kojeg je nesumnjivo imao je naprosto propao. A bio je to vrlo dobar, čak i za današnje pojmove tehnički izuzetno ‘potkovan’ bend, sa zanimljivom kombinacijom gitarskih atonalija, groovea i melodija, dinamičkim i poprilično pronicljivim bubnjevima, probojnim i prevrtljivim basevima, začinjenim dubokim režećim vokalima izvučenima iz najmračnijih tunela utrobe Anttia Bomana, te neuobičajeno dugim nazivima pjesama.

Tek će se rijetki sjetiti brutalnosti i brzina unutar naslova “When The Sun Drank The Weight Of Water“, “The Sixteenth Six-Tooth Son Of Fourteen Four Regional Dimensions (Still Unnamed)“, “Inherited Bowel Levitation – Reduced Without Any Effect“. Ili možda umjerenijih ritmova i štogod gitarskih melodija unutar “And You‘ll Remain… (In Pieces Of Nothingness)“, urnebesnih blastebeatova i zavijajućih solaža u “Erecshyrinol“, umješne kombinatorike između bas i gitarskih solaža u “The Planet That Once Used To Absorb Flesh In Order To Achieve Divinity And Immortality (Suffocated To The Flesh That It Desired…)” ili pak stoner/sludge/death konstrukcija u “The Cry“.

Puno je bendova bilo u periodu kada je Demilich nastajao i kreirao prva izdanja, nicali su u pravom smislu te teze, baš poput gljiva nakon kiše, i jasno je da nisu baš svi mogli uspjeti. Naravno da se dogodilo da je među onima koji nisu uspjeli bilo kvalitetnih, a među onima koji su se probili sigurno imena koji to možda (tada ili nikada) i nisu zaslužila, no tako to u životu često bude.

Demilich je imao potencijala, trebao je i mogao, čak i morao uspjeti, no nije. Zašto, teško je dokučiti, jer “Nespithe” definitivno nije najgore što je napravljeno u prvim godinama devedesetih godina prošlog stoljeća. Naprotiv.