Australski spleen

Oblikujući svoj treći studijski album “Hurtsville“, čija se narativna linija događa u istoimenom izmišljenom naselju u unutrašnjosti južnog dijela Sydneya, Jack Ladder (pravim imenom Tim Rogers, a inače bivši basist australskog benda Expatriate, pa ga ne treba brkati sa starijim i slavnijim imenjakom iz You Am I) odlučuje učiniti novi zvukovni zaokret u odnosu na prethodne radove (prvijenac “Not Worth Waiting For” i hvaljenu drugu ploču “Love Is Gone”), te oformljuje prateći trio The Dreamlanders.

Suradnja pjevača i kolega glazbenika (bubnjar Laurence Pike, gitarist Kirin J Callinan i bas gitarist Donny Benét) rezultirala je milozvučnim i uglađenim stilističkim obratom ka ‘filtriranoj’ tradiciji gothic rocka. Međutim, s nekoliko kritičnih trenutaka. Odakle započeti? Od ekonomične formule ‘osam pjesama kroz pedesetak minuta’ ili ustrajanja u već isprobanoj estetici, a bez dosljednog razlikovnog elementa s autorske strane?Teksturi “Hurtsvillea” nedostaje karizma, blago rečeno. Radi se o intrigantnom, no ipak klišeiziranom albumu. Čak ga ne možemo svrstati u kategoriju glazbenog pastiša iz doba postmodernističke reprodukcije, budući da se razlozi zašto ga vrijedi izdvojiti rasplinjuju sa svakim novim slušanjem. Glavni problem paradoksalno izvire iz ogromne količine truda uloženog u njegovo stvaranje!

Ispod učvršćene kukuljice s mnogobrojnim referencijama zatomljuje se stvaralački impuls, nedostaje crta estetičke jedinstvenosti (ako se ne uhvatimo činjenice da ipak odudara od trenutnih strujanja na popularnoj glazbenoj sceni). Ladder usvaja, ali nedovoljno vješto dekonstruira utjecaje. “Hurtsville” je, drugim riječima, slojevit; glazbeno je korektno strukturiran, tekstualno nedorečen, a općenito gledajući stvara stilistički višak, i to u negativnoj mjeri.

Ako zažmirimo na kronični izostanak singularnog izraza, uočit ćemo da ‘spleen Hurtsvillea’ u potpunosti ipak ne određuje sumorna gothic atmosfera. Uz melankolične, pesimistične, ćudljive ili ironične stihove s gotovo epskim nabojem, ispunjene motivima boli, očaja, prekida, strasti, ljubavi, učmalosti ili osobnih demona, vrzmaju se i zarazni refreni, melodije uglavnom neopterećenog tona.

Ali stihovima okvirno nedostaje emocionalnog autoriteta, svojevrsnog simboličkog kapitala ili uporišta za opjevano iskustvo (bilo ono naprosto izmišljeno, bez dodira s činjeničnom stvarnošću). Gomilanje vizualnih detalja i ulančavanje asocijacija naposljetku zvuči kao da su te pjesničke slike nabačene nasumično (primjerice, zbog rime, a ne da bi stvorile kontrastne odnose).

No nesuglasje između stihova i (razrađenijih) aranžmana Ladder uspijeva kompenzirati s impresivnim baritonom, što ga istovremeno izdvaja i obilježava, budući da slušatelji često ističu neizbježne sličnosti s vokalom Nicka Cavea.

“Beautiful Sound” uspostavlja dominantnu karakteristiku svih osam pjesama s albuma: razrađenu atmosferu, te ujedno budi reminiscencije na osnovnu dionicu iz pjesme “Heroin” The Velvet Undergrounda, ali u izražajnijoj pop verziji.

Na “Cold Feet” nailazimo na razasutu ostavštinu Simple Mindsa i Joy Divisiona, a naslovna “Hurtsville” na tom tragu donosi detaljan imaginarij učmalog života. Transformacija nalik na dramatičan susret Toma Waitsa i Iggya Popa nastupa zatim s “Position Vacant“.

“Short Memory” inspiraciju vuče iz kombinacije synthova Depeche Mode i The Nationala, a “Blinded By Love” dalje konstruira spoj Leonarda Cohena i Nicka Cavea. “Dumb Love“, s druge strane, podsjeća na “Breathless” u izvedbi Cavea i The Bad Seedsa. Zaključna balada “Giving Up The Giving Up” isprepleće opuštajuću, pulsirajuću dionicu ritam mašine s prepoznatljivim gitarističkim potpisom Kirina J Callinana.