Ashnikko: Projekt izvanredne taštine

Neovisno o predodžbama, izrazito se trudim biti u toku s trenutnom glazbenom scenom, novim izvođačima te interesantnim meta-modernim razmišljanjima. Usprkos tome za Ashnikko nikad nisam čuo – možda bi trebao preuzeti TikTok, idk? Nakon što me je urednica suptilno gurnula u njenom smjeru, dovoljno je bilo izdvojiti par minuta za jednostavan Google Search. Inicijalno nisam imao na čemu prigovoriti – pregršt otvorenih članaka opisivalo je ekscentričnu osobu s odvažnim stilom i jasno definiranom umjetničkom ambicijom, dok je novi projekt “DEMIDEVIL” hvaljen zbog istraživačke namjere i tendencije ujedinjenja različitih obilježja suvremenog muzičkog krajolika. Očekivanja su rasla, a pojavila se i nenadana radost zbog mogućnosti slušanja kojekakvog morbidnog jedinstva Ariane Grande, cupcakKe i 100 gecsa.

I onda sam pritisnuo play – Cthulhu pomozi! Dok satima, vjerojatno i danima, pišem te ispravljam ovaj tekst s nekom naučenom navikom perpetualne prokrastinacije, stihovi, a ponekad i note, mixtapea polako mi probijaju rupu u donekle zdravom intelektu. Iako je “DEMIDEVIL” amalgamacija hip hop, trap, hyper/future pop i r’n’b utjecaja koji se većinom stapaju u uspješnu cjelinu, ona također sadržava momente neoprostive pretenzije, arogancije i izlaganja površnih stavova nedorečene ideologije. Slična razmišljanja (uz sve rečeno) dovedena su do nezasluženog ekstrema tj. parodije ili mjere gdje se i pametna opažanja gube u iluziji apsurda. Prije doticanja osnovnog propusta poželjno je razlučiti Ashnikko od Ashton Nicole Casey.

Očito je kako Ashnikko predstavlja preuveličan segment umjetničinog karaktera koji omogućuje besramno ispitivanje nekoć potlačenih težnji te instinkata kroz leću provokacije i katkad upitnog crnog humora. Gledajući video spotove te sveobuhvatnu prezentaciju (uz ostali grafički sadržaj) jasni su pokušaji oblikovanja fantastičnog svijeta, odnosno nečega što u osnovi nadilazi ono uobičajeno. Možda griješim, ali navedeni tragovi navode prema prostom eskapizmu ili bijegu od stvarnosti. Kao koncept spomenuto ima puno potencijala (kretanje hodnicima vlastitog ida preneseno slušateljima u formi kratke predstave), no nesposobnost postavljanja bilo kakvih granica finog ukusa te odsutnost razuma često zamagljuju zanimljiva polazišta. Naposljetku se dolazi do gubitka uvjerljivosti – određeni dijelovi toliko su karikirani da iskrivljuju percepciju o kompletnoj kompilaciji.

Apsurd “DEMIDEVIL” bio bi probavljiv da album čini naoko šaljivu cjelinu te da je Ashnikko, uz naglašenu umišljenost i egocentričnost, unijela tračak suosjećajnosti – ovako ostajemo sami s frustriranom djevojkom kojoj su za sve nedaće odgovorni cisgender heteroseksualni muškarci. Btw, komunikacija prije/prilikom/poslije seksa (i generalno) dobra je stvar koja bi riješila većinu autoričinih nevolja – just sayin’. Nažalost, s ideološke strane, mixtape djeluje kao uzaludni simulakrum suvremenog feminizma ‘zavidne’ plitkoće koji se raspada nakon kratkog propitivanja poslušanog. Iako je Ashnikko iz socio-politički konzervativne Sjeverne Karoline, njen rad čita se poput kolekcije žalbi bogate, bijele i privilegirane žene iz Los Angelesa kojoj socijalni aktivizam podrazumijeva dijeljenje kratkih, sadržajno površnih i nerijetko sebičnih video isječaka na društvenim mrežama. Fight the power I guess?

Unatoč povremeno problematičnim tekstualnim iznošenjima, “DEMIDEVIL“ se može pohvaliti šarenom instrumentalnom paletom koja, uz strukturiranje pjesama, periodično donosi bljeskove genijalnosti. Kao i kod mnogih sličnih skladbi, naglasak stoji na dojmljivim pripjevima oko kojih gravitiraju potrebne komponente. Posljedična konstruktivna jedinica ne udaljava se previše od tradicionalnih obilježja pop kompozicije, no nastojanje sjedinjenja brojnih popularnih usmjerenja moderne glazbe (već navedenih) tvori jedinstven pokušaj vrijedan hvale. Opet, strukture ne rade iskorak iz uobičajenog, ali se unutar poznatih pravila odvija zanimljiva igra slaganja višedijelnih hook-ova, upečatljivih prijelaza i mostova. Beatovi nisu suviše kompleksni, naime često su vrlo jednostavni, a opet efektni ponajviše zbog svoje vrckavosti i energije.

Najbolji primjeri napisanog su tri uvodne pjesme (“Daisy“, “Toxic“ i “Deal with It“) koje od praktičnih i slatkih sastojaka čine neodoljive bangere. “Daisy“ i “Toxic“ tijesne su, gotovo klaustrofobične trap ekshibicije, dok “Deal with It“ razbija niz interesantnom prostornom eksperimentacijom (+ sample Kelis kvalitetno je integriran u napravljeno). Nadalje, sljedeća “Slumber Party“ svodi instrumentaciju na minimum, gdje se pjevački izražaj pritom upotpunjava teško opisivim, prividno jezivim omotom. Beat je nedvojbeno inspiriran radom The Neptunesa, a cijela skladba zaokružena je nježnim, koketnim stihovima. Bitno je istaknuti i nu-metal inspiriranu “Cry“ zbog impresivne vokalne izvedbe, himničkog refrena i doprinosa Grimes. Dakle, “DEMIDEVIL“ komponiran je od fascinantnih elemenata čiji pravi potencijal tek treba biti ispunjen u bliskoj budućnosti.

S druge strane problemi postoje i u glazbenoj sferi! Na pjesmama poput “Drunk with My Friends“ i “Little Boy“ produkcija doslovno tone. Muzika postaje blijeda, čak neishranjena i skeletna – kontrast s prethodnim bombastičnim momentima potpuno je nepotreban. “Good While It Lasted“ osobito je neupadljiva (sramežljivo svira negdje u pozadini, prestrašena iskoračiti iz sjene), a “L8r Boi“ neukusna aproprijacija klasika Avril Lavigne iz 2002. godine. Za kraj ostaje samo “Clitoris! The Musical“! O bože što reći – radi se o običnom smeću koji objedinjuje svaki negativan komentar u paket trajanja jedne i pol minute. Uz neujednačenost produkcije, audio mixing ploče sporadično ne zadovoljava zbog nepotkrijepljene želje utjelovljenja mnoštva različitih estetskih smjernica – od energičnog i nedorađenog punk-a pa sve do uglađenog r’n’b-a.

I eto, imamo veliki nered pred sobom – singularan logičan zaključak na mojoj pameti! Pokušao sam izdvojiti percipirane prednosti albuma kako bi ostavio dojam objektivnosti, no istina je da zbilja teško podnosim ovo djelo. Stvar koja najviše frustrira je nedovoljno iskorišten talent tj. apsolutni nedostatak dosljednosti – oscilacije između dobrog i lošeg iznenadne su te zaprepašćujuće. Spomenuta nedosljednost također se odnosi na neodređen ton – pojedini trenuci djelomično ciljaju na satiru ili crni humor, a ostvarenje se općenito ne prepušta ičemu te biva iscijeđeno bilo kakve supstance samosvijesti. Upravo zato iznesena ideologija s pogledom prema satiri ostaje suha i neprobavljiva, a kod doslovnog shvaćanja nepotpuna, plitka i tužna. Bit će bolje naredni put, nadam se!