Apokalipsa danas

‘Ovako, Edo Maajka, album “No sikiriki”, recenzija: dobar album, fin momak, fin, zgodan, plodan, ima zemlje, dobar skroz, malo se usmrdile rime, nisu kao prije ali…’. Ali, nije Edo baš sasvim u pravu.

Naime, ovako zvuči Edina vlastita recenzija novog albuma u pjesmi “Ruke gore” u kojoj se Edo odlučio prihvatiti uloge glazbenog kritičara. Samo što nije uzeo u obzir da se njegove rime uopće nisu ‘usmrdile’ i teško da će ikoji kritičar primjeniti tu sintagmu u vezi njegovog novog albuma.

“No sikiriki” jedan je od, vjerojatno, najnajavljivanijih i najduže očekivanih domaćih albuma u posljednje vrijeme (kao ‘release date’ se spominjao još Dan žena), a nakon što je napokon izašao, sve što mogu reći je – vrijedilo ga je čekati.

Brojka od 19 pjesama, koliko ih se nalazi na novom albumu, mogla je biti i veća, jer je Edo navodno imao napisanih 30-ak pjesama, ali ih jednostavno više nije stalo na album! Tematski album ne odudara puno od prvijenca, (ima tu ratnih i poslijeratnih tema, socijalnih problema i zasićenosti općenitim stanjem u društvu), a svi oni koji su po prvom singlu “No sikiriki” zaključili da se radi o optimističnom albumu, gadno su se prevarili.

Zapravo, stihovi na ovom albumu su još ljući, još frustriraniji i, neizbježno, još genijalniji. Genijalno je i to što se Edo okomio na ‘nekoliko’ njih i vjerojatno će se ovim albumom zamjeriti svekolikoj hrvatskoj glazbenoj sceni kao i većini ostalih osoba iz javnog života, ali njega to jednostavno nije briga. S obzirom na album kakav je snimio, to ga i ne bi trebalo pretjerano zabrinjavati jer je sada već sasvim učvrstio svoju poziciju na samom tronu hrvatske i bosanske scene.

Što se samih pjesama tiče, “Pržiiii” je urnebesna parodija Huljić & Co. ‘glazbenika’, čiji hitovi redovito vrijeđaju inteligenciju hrvatskog slušateljstva. “On je mlađi” je, prema količini emocija, dosljedan nasljednik “Mahira i Alme“, samo što se ljubavna priča ovoga puta odvija u jednom novozagrebačkom naselju.

Pjesmu “Dragi moj Vlado” najlakše je usporediti s “Politikom” Hladnog piva i njome se Edo definitivno dokazao kao njihov nasljednik na području kritizitranja socijalno – političke situacije u državi. Već mogu zamisliti kako se publika na koncertima jednoglasno pridružuje Edi na ubojitom refrenu (koji vam neću otkriti, jer određenu dozu iznenađenja treba ipak ostaviti za trenutak samog preslušavanja albuma).

“Ruke gore” je također predodređena za jedan od vodećih hitova na budućim koncertima, na kojima se nadam da će atmosfera biti onakva kakvu je Edo zamislio u pjesmi. “Down” je najjača pjesma na albumu koja se bavi (poslije)ratnom tematikom – to je pismo dječaka ocu koji je nestao u ratu, a pjesma ocrtava sudbinu mnogih obitelji koje zbog rata to više nisu.

Jedino s “No sikiriki” i “Legendom o Elvisu” je Edo donekle uspio održati ravnotežu i spriječiti da se album ne pretvori u apokaliptičnu priču o sudbinama ‘malih’ ljudi u još manjoj državi.

Produkcija Edine ekipe, Baby Dooksa, Dasha i Shota, kao i sva gostovanja na albumu (previše za nabrajanje) upotpunili su nenadmašne stihove i stvorili album zbog kojeg će se ostatak scene prilično oznojiti u nastojanju da barem uđu u obzir kao konkurencija ‘glavatom MC-u’.

Kao što sam Edo kaže: “Sad sam tu, sad na vrhu stojim i svima prkosim”, a koliko će se na vrhu zadržati ovisi samo o tome koliko je hrvatska javnost spremna i sposobna podnijeti toliku dozu okrutne iskrenosti, na koju baš i nije navikla…