Amerika ima nove indie rock heroje – The Orwells

Prije dvije godine u vrijeme debija “Remember When”, The Orwells su skrenuli pažnju na sebe. Odličnim svirkama i s dva EP-a u međuvremenu dodatno su zaprašili oko sebe, pa je drugi album “Disgraceland” dočekan s velikim nestrpljenjem kod mnogih.

Bend je nastao 2009., u zapadnom pregrađu Chicaga Elmhurstu, a prema gore krenuli su 2011. kad ih je otkrio diskograf. Singlovi kao što su “Mallrats (La La La)” i “Halloween All Year” napravili su svoj dio posla, kako i prošlogodišnji EP-ovi “Other Voices” i “Who Needs You”, pa sada slobodno možemo pričati o jednom od najboljih novih indie rock bendova iz Amerike.Tko ih nije dosad imao prilike preslušati, The Orwells generalno zvuče kao spoj britanskog indie rocka zadnjih 15-ak godina s američkim štihom što bi u prijevodu značilo sve od The Strokesa do The Killersa s daškom The Cribsa, Spectora, Glasvegasa, Editorsa… Jedna vrlo pozitivna i vesela atmosfera koja nosi uzore na pravi način i pri tome stvara vrlo zabavnu glazbu s kakvom se Ameri dosta rijetko susreću (barem takvi bendovi rijetko uspijevaju kod njih).“Southern Comfort” zvuči kao da su Kings of Leon nakon svog garažnog starta krenuli u nešto drugačiju kompromisnu situaciju i popičniji dio svoje karijere prilagodili tako da se ne odreknu svojih korijena. U slučaju The Orwellsa, ovakav zvuk je osnova i na njemu su već izgradili ime, a kao novi singl sigurno će biti rado slušan u ljetnim mjesecima.U jednom od ranijih singlova “Dirty Sheets” zvuče kao Arctic Monkeysi prošireni sa sazvučjem The Killersa, “Bathroom Tile Blues” djeluje kao opuštajuća zafrkancija (kao što je “Gotta Get Away” na albumu “Turn Blue” The Black Keysa), “Gotta Get Down” je najprljavija, dok je najbolja skladba albuma definitivno prošlogodišnji singl “Who Needs You” gdje su u najboljoj mjeri pokazali koliko još i danas može biti moćan garažni punk.

Sakupiti utjecaje ponajprije iz indie rocka posljednjih 15-ak godina, a potom i sve ranije indie faze koje su utjecale na te iste bendove, i reciklirati ih tako da ponovno to sve zvuči svježe i dojmljivo ne mogu mnogi. The Orwells su uspjeli u tome, pa se nadam da ćemo s bendovima poput The Orwell, Spector, Palma Violets i sličnima ponovno dobiti jaku indie scenu za budućnost jer, budimo realni, sve manje je zadnjih godina takvih bendova koji su uspjeli spojiti kreativnu stranu s onom komercijalnom.

Zanimljivo mi je bilo pratiti kako su mnogi naši novinari popratili nastup The Cribsa u Tvornici gdje su ih mnogi popljuvali, a samo pola godine kasnije na Terraneu nije bilo niti jedne loše riječi o njima. The Cribsi su zabavan i vrlo inteligentan indie rock bend, a upravo takvim putem idu i The Orwellsi čiji album “Disgraceland” sigurno nije najbolje ostvarenje godine i teško da to može postati, ali daje toliko veliku dozu pozitivne energije da se bezbrižno može zaboraviti i koja blesavost u njihovim pjesmama.