Svega smo se nagledali i naslušali, svakakvih priča iz pop i rock-mitologije, o tome tko je najveći, tko najbolji, tko jači taj kači, tko je najljepši, itd. I dan danas mitovi i medijska gungula često idu ispred stvarnosti, ali koji put je baš fino uvjeriti se kako funkcionira stvarnost i kako od te iste stvarnosti, patetično rečeno, nastaje mit u direktnom prijenosu.
Nastup Brucea Springsteena s E Street Bandom u Milanu na stadionu San Siro pred par dana bio je upravo takav. Završavajući pogovor za Springsteenovu biografiju “Dva srca” napisao sam “odsustvo potrebe za nostalgijom i retro-podsjećanjem na prošle ‘dana slave’, čine Sprinsgsteena aktualnim autorom i izvođačem uz kojeg imate što raditi – sada“. I mogli ste se kladiti da će i idući put biti upravo tako; jebeš prošlost, svaka njoj čast, ali sadašnjost se računa.
Posljednja večera i misa
Nakon obilaska Posljednje večere došla je i najbolja večer, plus odmah i misa na San Siru. Zaista, ako uopće treba postojati zemaljska Crkva, neka ju vodi The Boss, tako bi valjda trebala raditi i djelovati u duhu proklamiranog zajedništva bez zlatnih kvaka na vratima između nas i njih. Uostalom, kad se nedavno na popisu stanovništva trebalo odrediti vjernik/nevjernik – s ‘lovom’ iz proračuna koja se slijeva u crkvenu blagajnu sa svakim deklariranim vjernikom – mirne sam duše shvatio da je jedina zemaljska religija za koju dajem potpis bez griže savjesti – The Bossova. 
Gazda koji svoj honorar pošteno zaradi. Nakon San Sira rekao bih da i previše radi, znamo li za druge koncertne atrakcije, od U2 do Arcade Fire i Kings Of Leon (koji su mi u jeku slave, kao i Arcade Fire u Minhenu, na zadnjem koncertu u Beču svirali pišljivih sat i dvadesetpet minuta za skupu ulaznicu). 
Kad vidite neke rock glazbenike u najboljim godinama da se ni ne preznoje pod reflektorima, ili polugojaznu rock zvijezdu koja se niti ne prošeće po toj ogromnoj bini – a putem zaziva mir u svijetu, duh Majke Tereze koja se valjda hologramski okreće u grobu, ili naručuje nepostojeće pizze za stadion, komunicira sa Space Shuttleom ne bi li se izbjegao dojam prizemljenosti – ipak je to malo puno.
To što je Springsteen s E Street Bandom priredio na San Siru izlazi iz sfere uobičajenih kritičarskih panegerika, legendi i popratnih priča o ‘najboljem’ s početka teksta. Ovo je bilo za stvarno, a ne priča. Najkraće, ostali su spram njega predvidljivi ziheraši na autopilotu s uvijek istim pjesmama na lageru. U duhu poznate strategije, početno stanje 0:62000 na terenu San Sira ubrzo se okrenulo u očekivani rezultat “nobody wins unless everybody wins“.
Tko ima veći?
Naravno da nije bitna samo duljina i veličina, bitna je i širina, cjelokupni angažman. Ali i tu imamo problem, jer je šef opet pokazao kako se majstorski spajaju žanrovi, ugođaji, solo akustika i tutnjajuća elektrika, ovozemaljsko slavlje i suptilni tonovi, E Street Band s duhačkom sekcijom i pratećim vokalima. Te čak sedam novih pjesama s albuma “Wrecking Ball” i bar još pet ‘mlađih’, jer, podsjetimo, sadašnjost je bitna.
Mnogi su iz naših krajeva krenuli ovih dana do Trsta, ili Beča, a mogli su i pješke, jer doista se radi o hodočašću, jednom od onih nekontaminiranih. I zato jer ste za prosječnih 50 eura na travi San Sira ispred pozornice mogli doživjeti katarzu kakvu nećete tako skoro. U Milanu se radilo bez ijedne stanke, čak i prije biseva, koji su se nakon tri sata provedenih na pozornici pretvorili u dugi niz kojemu su, usprkos dotadašnjeg maratona, još nadodane neplanirane “Glory Days” i “Twist and Shout”, tek za veselicu na kraju.
Da se ne bi krivo razumjeli, ne pričam o multi decibelima i slavlju bez granica, jer bilo je tu svega, od tuge i čemera, žala za mrtvim prijateljima iz E Street Banda, ali i davanja šanse mlađima. Upravo to kako se saksofonist Jake Clemons – nećak Big Mana – uklopio u bend, bez kiča i patetike, te skupa s pozadinskom pjevačima i duhačkom sekcijom dodao novu živost E Street Bandu.
Pobrinimo se za sebe
I eto primjera kako se prirodno može promijeniti putanja benda. Pogotovo na ovako velikoj skali, s ovakvim zadacima, pred toliko publike. Mada, gledao sam Springsteena samog s gitarom i klavirom na “Ghost of Tom Joad” i “Devils & Dust” turnejama i ništa mu nije falilo. To što u obje ekstremne situacije postiže ekstremno dobre rezultate govori nešto o ne samo vrhunskom autoru, nego izvođaču izvanserijskog kapaciteta.
Odgajati vlastitu publiku i ne podilaziti joj je ono što glazbeniku dozvoljava da se razvija, ako to uopće može. Pa je stoga i šezdesetak tisuća ljudi ‘pismeno’ i u stanju uživati u manje komercijalnom materijalu, kao da su na recitalu a ne na stadionu. Stoga je nakon efektnog otvaranja s “We Take Care of Our Own” i “Wrecking Ball” jednako ludilo dočekalo opskurne pjesme s prvohg albuma iz 1973. (“Spirit in the Night”, “E Street Shuffle”), nove “We Are Alive” i “Rocky Ground”, ultra-raritetnu “The Promise” koju je sam odsvirao na klaviru kao gestu prema milanskoj publici, do novijih “The Rising”, “Radio Nowhere” ili “Land of Hope and Dreams” koje su tu kao finale nastupa, umjesto starih isluženih favorita.
Plaćeno grijanje
Nije bilo puno palamuđenja o trenutnim potresima u Italiji, iako ih je spomenuo, na čemu bi neki drugi napravili spin, poput onog oko spašavanja Amazonskih prašuma, dok ljudi nemaju za platiti za grijanje. Nije im ni Springsteen dao ‘cash’, ali im je bar pokazao kako se zarađuje s integritetom i bez muljanja, poput Johnnya Casha.
Uostalom, cijela njegova karijera i katalog pjesama su svojevrsni ‘ready made’ opisi težih, teških, ultra-sretnih i katarzičnih situacija, vjerodostojna hitna pomoć i priručnik u sobi, koncertnoj dvorani, na stadionu i u enciklopedijama.
E sad, kako mu to uspijeva, ima li granica i kako to da uvijek može biti još bolji? I kako to da ljudi ‘popuše’ baš svaku nijansu nastupa koji nije bez zahtjevnih momenata, pogotovo za stadionsko okruženje? Je li taj čovjek normalan? I kako to da se ne radi samo o vrhunskoj svirci luđački dobrog ogromnog orkestra nego i o show programu bez premca? I zašto mu se da riskirati, dodati hrpu novih pjesama, stalno mijenjati priču i opet uspjeti? E to je razlog zašto ćete i idući put otići na koncert, jer nema te televizije ili snimke koja može reprizirati dramu s terena.
