Psycho Luna
Göttin
Datum izdanja: 26.10.2007.
Izdavač: Black Bards Entertainment
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Budući da sam već sebi sam dosadan što uvijek imam neke predrasude prema njemačkoj rock sceni, svaki put moram dobro progruntati prije nego nekoga pohvalim. Rammstein su mi skroz dobri i iskreni dečki, pa je Tokio Hotel proizvod za njihove mlade tinejdžere i ne vidim razloga zašto bi ih itko u Hrvatskoj slušao, onda su me Long Distance Calling odličnim albumom natjerali da im dam basnoslovnu ocjenu.
I sada je nekako, za održavanje zlatne sredine, opet došlo vrijeme da nekoga popljujem – Psycho Luna.
“Göttin” ili Božica (ali ne hrvatsko ime, nego žensko božanstvo) njihov je posljednji dio nekakve zamišljene trilogije “Ice-World-Trilogy”, i budući da nikada nismo čuli prva dva dijela, zbilja ne vidim razloga zašto bi se mučili trećim.
Nazivaju se gothic/rock/dark wave bendom i sve je nekako obojeno modernim romantičnim i melankoličnim zvukom. Sve u svemu, svakog tko nije od prije zaljubljen u ovaj bend, molim da ode dalje lunjati po internetu (ako treba i po stranicama koje samo izazivaju viruse), jer ovo je toliko glup i nepotreban album da se ne isplati tratiti vrijeme čak ni na čitanje pogrdnih riječi o njemu.
Ja ipak moram biti altruist predan poslu koji će na brzinu preletjeti po nekoliko pjesama i zaključiti da su ovi Nijemci pokušali složiti melankoličnu atmosferu i prepričati priču o ljubavnom paru koje je rat razdvojio.
Jezik kojim su opjevali tu temu ne pomaže mi da shvatim poantu sam od sebe (pročitao sam na njihovoj stranici), a bo’me im ni ne pomaže da zvuče onako kako bi htjeli. Zato stvar “Feenpfad II” ne zvuči tužno i moćno, već kao jako loša kopija neke System of a Down kitice u stilu blesavih brojalica.
Žao mi je što se barem nisu potrudili oko zvuka (a Nijemci su sigurno sposobni za masnu distorziju), jer ovakvih bendova i ovako umjetnog i lošeg zvuka sam se naslušao i po našim underground koncertima i 90% njih zvuči iskrenije, bolje i puno maštovitije.
To se posebno odnosi na “Komm, wir leben” koja pokazuje nezrelost s aranžmanima. Ostalo većinom vuče na Paradise Lost za djecu (“Punkt: Mensh” i “Beltane“), ali ne moram ni naglašavati da im niti jedna stvar nije dovoljno jaka i moćna.
Eventualno hit “Alles nur getan” (pretpostavljam da je hit, jer su na disk stavili i spot) i brza “Morder der Liebe” s disco ritmom mogu proći, ali samo u usporedbi s njihovim ostalim radovima.
Skombinirali su pop, malo metala, gothic melodije, puno klavijatura i glasne refrene, ali sve skupa spojili su na loš način. Na način da se nigdje nisu našli, nego neinovativno skaču s jednog na drugi. Sve u svemu, klavijature ih možda malo izvlače, ali ništa ne izvlači primitivne aranžmane i jednostavno bezvezne pjesme.
Kao što su nam profesori na faksu često govorili: “Žao mi je, ali ja jednostavno ne vidim način da vas pustim. Pali ste!”