Dvije gitare, bas i bubanj u četiri mjeseca od ljudi mogu izvući čudo

Točno toliko je francuskom kvartetu bilo potrebo da napravi svoj četvrti, ali treći po redu studijski album nazvan “It’s Never Been Like That“. Naime, Thomas Mark, Laurent Brancowitz, Deck D’Arcy te Christian Mazzalai četvorica su pariških prijatelja čijim ujedinjenjem i stručnom suradnjom je nastao francuski pop rock gigant Phoenix.

Osim po prethodnim albumima, poznati su nam još zbog suradnje sa zemljacima, grupom Air, gdje su imali zadaću instrumentalno doraditi i nadopuniti zvuk posljednjeg albuma “Talkie Walike”.

Točno osamnaest mjeseci nakon prethodnog studijskog albuma “Alphabetical”, dečki na glazbeno tržište lansiraju svoj najnoviji projekt. Priča oko stvaranja toga albuma je doista zanimljiva pa je odlučih podijeliti sa svima vama. Dakle, kada je 2005. godine napokon završila njihova turneja odlučili su se povući u osamu studija i stvoriti nešto novo čime bi i nadalje mogli uveseljavati svoje fanove diljem svijeta.

Tako su instrumente spremili u kofere i skoknuli nešto istočnije preko granice Francuske. Finalna destinacija im je bio Planet Roc studijo u Berlinu na čija vrata su pokucali nemavši niti jednog spremnog singla, ali zato puni volje i energije, te naoružani emocijama i prethodnim iskustvom. Zadali su si rok od četiri mjeseca za pisanje i snimanje pjesama, ali to je bilo dosta teško s obzirom da nisu imali nikakvu ideju.

Kako njihovo prijateljstvo seže još u dane djetinjstva povezuje ih neka jaka muzička telepatska veza, koja im je ih je nadahnjivala i davala im elan za ostvarenje svih glazbenih nauma. Ovoga puta nije bilo luksuza manipulacije s već postojećim idejama i zvukom, kao što je to bio primjer kod “Alphabetical” iz 2004. te njihov prvijenac iz 2000. godine nazvanog “United”, sada su morali sve podrediti sirovitosti i spontanom stvaralaštvu. Bez ikakvih kalkulacija, kroz tu spontanost bend je poradio na svojoj cjelovitosti i probudio vanprosječnu međusobnu sponu. Sada su krenuli kao da nikada prije zajedno nisu snimali.

Rezultat sveg tog, prijateljstva, iskustva, međusobne odanosti je ovaj glazbeni uradak imenom “It’s Never Been Like That”, djelo koje je Phoenix oduvijek pokušavao napraviti. Koncipirano u duhu live svirke, pretrpano osjećajima, te napravljeno sa mnogo iskustva sakupljenog na prethodnim albumima. Sve pjesme su autobiografske, složene emocionalnom jednakošću koje kroz razočarenje i sreću uzvišenim tonom dočaravaju srodnost duša.

“Long Distance Call” je pjesma koju su izabrali za udarni singl te krenuli u promociju albuma. Stvar je ritmična i odiše iskrenošću, a sadržava pripjev po kojemu je album dobio ime. Uvodna “Napoleon Says” mnogo je eksponiranija putem medija. Svojim soft rock ritmom mnogo se brže progurala od samog im singla.

“Consolation Prizes” čisti je primjer onog što se zove pop kod Phoenixa, za usporedbu upotrebi bih vesele pop ritmove početnih skladbi prvijenca The Magic Numbersa. Kroz album preljeva se mješavina popa i rocka, nešto poput power-popa koje je svoju punu afirmaciju zaživio sedamdesetih, dok istovremeno kompletno koketira s alternativom.

Pjesma “North” instrumentalno je petominutno djelo koje je točno sjelo na svoje mjesto, ništa drugo ne bi moglo tako dobro odgovarati na broju osam kao ta chill out instrumentalka. Svojim odudaranjem album dijeli na dvije sekvence, prvu pop cendravu, ali iznimno zanimljivu i upečatljivu te drugu, puno kraću rock cjelinu kojim dominira “Sometimes In The Fall” u kojoj nakon nešto žešćeg uvoda, učestalo ponavljanjem rifova daje onu auditivnu pitkost.

Sve u svemu ovo je primjer romantičnog albuma složenog na strog i surov način, aranžman im je konkretan te prikazuje srž zamišljene ideje. Kroz ta četiri mjeseca koja su imali za stvoriti takvo jedno djelo dečki su dali i puno više nego se od njih moglo očekivati u jednom tako relativno kratkom vremenskom intervalu.