Tim Burton: “Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta”

Šesta suradnja kralja gotičke groteske i apsolutnog filmskog kameleona Tima Burtona i Johnnya Deppa urodila je neobičnim ali svakako osebujnim plodom koji je na prvi pogled sasvim običan mjuzikl. No koliko ta definicija stoji?

Već prvi kadrovi daju naslutiti smjer filma, što ipak ne podrazumijeva naratološku predvidivost, te pogledi na mračni i dekolorizirani viktorijanski London ocrtavaju sad već klasične obrise Burtonova izričaja.

Tipična nezasićenost boja scenografije, naglašeni podočnjaci i bljedolikost likova i ovoga puta nisu izostali; štoviše, smatram da su naglašeni više no ikada. Osim toga, vizualna definicija filma bila bi definitivno da se radi o animiranom muralu oslikanom intenzivno crnim grafitom, prepunim ogrebotina, ali na trenutke prekinutim natreperavijim i najdivljijim crvenim akrilom; bojom smrti u Burtonovom filmu.

Međutim “Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta” je prvenstveno mjuzikl. Ipak, klasične forme, klasični predlošci i karakteristike ovim filmom se doslovce degradiraju i on postupno prelazi u grotesku. Ono što je svakako nepoštivano jesu sami dijalozi, odnosno razgovori među likovima: ovdje je i forma najobičnijeg razgovora vokalno interpretirana, pa čak i u najbanalnijim trenucima pitanja, odgovora i replike.

Nadalje, klasični lako pamtljivi songovi iliti refreni tipični mjuziklima ovdje apsolutno ne postoje kao takvi, već se u navratima pojavljuju u sasvim drukčijoj formi u različitim interpretacijama. Upravo takve varijacije vraćaju na više puta spomenutu grotesku.

Johnny Depp i Burtonova odabranica, Helena Bonham Carter, kao već dobro provjereni tandem, odradili su, nama najzanimljiviji, vokalni dio doista besprijekorno te pokazali sklonost multidisciplinarnosti kojoj inače glumačka populacija ne uobičava pribjegavati.

Nipošto se ne bih složio s mnogo puta izrečenom opaskom da je ovo redateljev ‘najburtonovskiji’ film dosad. Naprotiv! Ne smatram ga nipošto njegovim tipičnim filmom, iako je pokazao da je majstor svog zanata.

“Sweeney Todd” nipošto nema snagu i jedinstvenost njegovog najznačajnijeg animiranog mjuzikla “Predbožićna noćna mora” ili poveznicu s ostatkom filmografije u kojima je sretan završetak tipičan element.

Ovaj film je autodestruktivan po pitanju konvencija te Burton nadilazi samoga sebe i postaje još mračniji, što ga još više približava glavnim mu uzorima: Edgaru Allanu Poeu kao najcrnjem romantičaru i Vincentu Priceu, kralju klasičnoga horora. No devijacije u izričaju ne moraju nužno dovesti do gotova savršenstva; dapače.