Prilike da se razgovara s istinskim, pravim zvijezdama metalne scene doista su rijetke, i kada se one ukažu, ni u kom se slučaju ne smiju propustiti. Jedna od takvih stigla je nedavno, a ponuđen je razgovor sa Silenozom, gitaristom norveškog Dimmu Borgira, u zadnjih sedam-osam godina definitivno jednim od najpopularnijih metal bendova. Razlog ponude za razgovor s njim bila je, kao i u sličnim prilikama, promocija novog albuma, u Dimmu Borgirovom slučaju sedmog studijskog, imenom “In Sorte Diaboli“.
Profesionalnost u svim segmentima, koja krasi najcjenjeniju svjetsku izdavačku kuću Nuclear Blast, po tko zna koji put se dokazala i u ovom slučaju. Naime, Silenozov poziv stigao je u točno dogovoreno vrijeme pa bi po njemu čovjek komotno mogao ravnati sat.
A uz Nuclear Blast, profesionalnost, ali i velika doza poštovanja i obzirnosti naprosto izbija i iz svih njihovih ‘štićenika’, pa je tako i intervju sa Silenozom protekao u superugodnoj atmosferi. Kao da se radi o neobaveznom razgovoru prijatelja uz kavu, a ne o intervjuu kroz kojeg bi određen broj ljudi trebao saznati važne podatke vezane o aktualnostima vezanim uz ovaj veliki bend. No, prije nego vidimo što je to Silenoz sve imao za reći, ukratko ćemo se osvrnuti na povijest benda.
Koja službeno započinje 1993. godine, a prvi Dimmu Borgirovi članovi, koji je dobio ime po islandskoj inačici za crni dvorac, odnosno utvrdu, bili su pjevač Shagrath (Stian Thoresen), gitarist Erkekjetter Silenoz (Sven Atle Kopperud), bubnjar Tjodalv (Kenneth Ĺkesson), te klavijaturist Stian Aarstad. Njima se 1994. godine pridružio basist Brynjard Tristan, a to je godina u kojoj je objavljen EP “Inn I Evighetens Mřrke” i demo “Rehearsal“.
Naravno, nije prošlo mnogo vremena prije nego je primijećena njihova vrijednost te im već sljedeće, 1995. godine za No Colours Records izlazi debitantski album “For All Tid“, na kojem je Shagrath pjevao, svirao bubnjeve i gitaru, a Tjodalv gitaru, premda im to nije bio primarni posao.
Iako se radilo o materijalu s najviše elemenata black metala, po uzoru na heroje tog pravca Darkthrone i Immortal, našlo se tu i utjecaja legendi iz osamdesetih, poput Judas Priesta, Iron Maidena, Metallice ili Slayera. A black fanove je dodatno zbunio utjecaj klavijatura i syntheva, odnosno orkestralnih aranžmana. Usto, snimljen je s tekstovima na norveškom jeziku.
Praktički već od tog albuma, Dimmu Borgir je formirao svoj unikatni stil, kojeg će tijekom godina dodatno usavršavati. Sličan ovome bio je i drugi studijski album “Stormbĺast“, kojeg u siječnju 1996. godine objavljuje Cacophonous Records, a i on je pisan na norveškom.
Oba su ova albuma odmah postala kultna, a jedina stvar koja nije valjala bila je presirova, dosta loša, čak i za ono vrijeme nepogodna produkcija. A koliko su ti albumi značili, kako za obožavatelje, tako i za same članove, dokazuje i podatak da su ponovno snimljena i objavljena. I to za Nuclear Blast – “For All Tid” već 1997., a “Stormblast” 2005. godine.
“Devil’s Path” je naslov EP-a iz 1996., kojim Dimmu Borgir započinje eru skladanja na engleskom, s prvom ‘velikom’ pjesmom – “Master of Disharmony”. Taj je album objavljen za Hot Records, label u kojem je tada radio Shagrath. Sljedeći ‘full – length‘ album “Enthrone Darkness Triumphant” objavljen je sredinom 1997. godine i bio je prvi za Nuclear Blast.
On donosi daljni pomak u pravcu melodija i orkestralija, ali i apsolutno najveći Dimmu Borgirov hit – “Mourning Palace”. Također, snimljen je s novim basistom Nagashom (Stian Arnesen – The Kovenant). Istaknimo da je između snimanja spomenutih izdanja u bendu bio drugi gitarist Jens Petter, a konačna odluka da se angažira stalni drugi gitarist realizirana je nakon snimanja “Enthrone Darkness Triumphanta”, kada stiže Astennu (Jamie Stinson), koji 1998. godine sudjeluje u snimanju još jednog kultnog izdanja – mini albuma “Godless Savage Garden“.
Tako se Shagrath mogao u potpunosti posvetiti pjevanju, a u bend je došao i novi klavijaturist Mustis (Řyvind Johan Mustaparta), koji je zamijenio Aarstada. Spomenimo da je kratko vrijeme prije dolaska Mustisa u bendu klavijature svirala Kimberly Goss (Sinergy, ex-Therion).
Album s dotada najvećim simfonijskim utjecajem i clean pjevanja, za što je angažiran Simen Hestnaes, “Spiritual Black Dimension“, objavljen je 1999. godine i nemali broj kritičara proglasio ga je najboljim albumom do tada. Naravno, bilo je i potpuno oprečnih razmišljanja. Takvi sukobi mišljenja nisu zamarali članove benda, čija je popularnost vrtoglavo rasla. Ali počelo je i s unutarnjim problemima pa se postava Dimmu Borgira u kratkom razdoblju prepolovila.
Otišli su Nagash, koji se odlučio više posvetiti radu s Covenantom, zatim jedan od osnivača, bubnjar Tjodalv, koji se odlučio više posvetiti obitelji i djetetu, no nešto kasnije se ipak vratio i osnovao novi bend – Susperiu. Gitarist Astennu je također odlučio nastaviti u Covenantu. Iako bi mnoge bendove takva situacija duboko potresla, čak dovela u pitanje nastavak karijere, Shagrath, Silenoz i Mustis bili su sigurni u sebe, sigurni da će naći adekvatne zamjene za otišle kolege. Zamjene koje su stizale polako, ali sigurno; svaku godinu po jedna. I to kakve zamjene.
Najprije je 1999. godine, na preporuku Petera Tagtrena, stigao Nicholas Howard Barker, koji je tada bio u Cradle Of Filth i čije su okolnosti dolaska bile vrlo zanimljive. Naime, u Peterovom studiju Abyss bio je u tijeku mix albuma Barkerovog projekta Lock Up, a kako je Peter znao da Dimmu Borgir hitno treba bubnjara, a i za Nickovu namjeru da napusti COF, javio je to Shagrathu i Silenozu. Naravno da su ovi objeručke prihvatili tako kvalitetnog bubnjara, pa je preostalo pronaći još i basista, ali i drugog gitarista, i to zbog sve kompleksnijih gitarističkih aranžmana.
Sljedeći koji je popunio line-up bio je basista ICS Vortex (Simen Hestnćs – Arcturus, ex-Borknagar), koji je, osim bas gitare, prihvatio angažman i u pjevačkim clean izvedbama. Vortex je stigao 2000. godine, a posljednji se bendu pridružio provjereni gitarist Galder (Thomas Rune Andersen), lider skupine Old Man’s Child.
Tako reformiran, Dimmu Borgir snima zasigurno najkompleksniji album dotada, “Puritanical Euphoric Misanthropia“, koji izlazi 2001. godine i donosi novi odmak od black metala. Rasprave je li se ovim album Dimmu Borgir ‘prodao’, točnije svira li sada ‘komercijalni’ black, bile su jače nego ikada. No sve brojniji obožavatelji na nešto se takvo niti tada nisu obazirali, pa je album naprosto razgrabljen i Dimmu Borgir potvrdio kao jednu od najisplativijih, ali i najkvalitetnijih Nuclear Blastovih akvizicija.
Prvi DVD u povijesti benda, “World Misanthropy“, izlazi 2002. godine, a u jesen sljedeće, 2003., i šesti studijski album “Death Cult Armageddon“, koji je, uz ostalo zahvaljujući gotovo neviđenoj promociji, barem što se tiče NB bendova, dočekivan s velikim nestrpljenjem. Još jedan kompleksan, strukturalni album, otišao je još korak dalje i u svojih je više od sat vremena trajanja opet ponudio vrhunski miks black, heavy, thrasha s puno melodija, orkestralija, ali i brutalne, sirove snage.
Godinu iza te, 2004., odlazi Nicholas Barker, i to u vrlo nezgodnom trenutku, no ipak je pronađena zamjena, Tony Laureano, koji je odsvirao najznačajniji nasup tog radoblja, onaj na Ozzfestu, koji je objavljen u cijelosti na bonus DVD- u s ponovno snimljenim “Stormblastom” 2005. godine. A te je godine na mjesto bubnjara angažiran jedan od najboljih u tom poslu – Hellhammer (Jan Axel Blomberg), koji je svoje golemo iskustvo stjecao u brojnim bendovima – npr. Mayhem, The Kovenant, Mezzerschmitt, Arcturus…
Tako je na red došla 2006. i pisanje materijala za novi album, koji je pod nazivom “In Sorte Diaboli” izašao krajem travnja ove godine. Njime je Dimmu Borgir po tko zna koji puta dokazao da je jedan od najzanimljivijih, najatraktivnijih i najunikatnijih metal bendova. I da, jedan od najcjenjenijih, čija popularnost svakodnevno prelazi nove granice.
O razlozima troipolgodišnje pauze između dva studijska ostvarenja, koncepciji novog albuma, turneji, povratku Emperora i Immortala, osobnim zadovoljstvima i nekim drugim zanimljivostima, više će nam reći Silenoz.
Novi album “In Sorte Diaboli” objavljen je tri i pol godine nakon “Death Cult Armageddona”. Jeste li planirali tako dugu pauzu?
Pa, ustvari, ona i nije bila planirana. Najprije smo imali namjeru uzeti kratku stanku, koja se eto na kraju pretvorila u malo dužu. U tom se periodu mnogo toga dogodilo, a, između ostalog, neki su članovi postali očevi po prvi put, radili sa projekt bendovima i tako. Uglavnom, nije nam bilo dosadno. A za stvaranje novog albuma nisu nam trebale tri i pol godine, već samo nekoliko mjeseci, točnije šest – sedam, obzirom da smo ga počeli pisati negdje u ovo vrijeme prošle godine.
Vaš novi album sam preslušao nekoliko puta, i, prema mojem mišljenju, rekao bih da je to više-manje klasični Dimmu Borgir s dubokom atmosferom, simfonijskim i orkestralnim dijelovima, te vrlo snažnim gitarističkim izvedbama, koje mu daju dodatnu energiju. Čak mi se čini da je ovo vaš najsnažniji album. Što misliš o mojim prvim dojmovima i kako bi ga ti opisao, odnosno usporedio s prošlim albumima?
Mislim da si jako blizu u svojem opisu albuma i složio bih se s tobom. Na njemu je lako čuti da smo to mi, tj. da se radi o pravom Dimmu Borgir albumu. Ali isto tako mislim da je ovaj album malo manje orkestralan nego raniji, te, kao što si i sam rekao, više baziran na gitarama. Uza sve to, ovo je svakako najspontaniji album kojeg smo napravili zadnjih godina.
Jedan od najboljih segmenata na novom albumu je bubnjanje. Reci mi, je li Hellhammer sada u stalnoj postavi benda ili je još uvijek session-bubnjar?
Zasad je samo session-bubnjar, a mislim da će to tako i ostati, jer sada napokon imamo stabilnu postavu i lakše je njemu, ali i nama, raditi na ovaj način.
Da, ja osobno cijenim Hellhammerov stil bubnjanja i po mom mišljenju on je jedan od najboljih metal bubnjara.
U pravu si, on je stvarno jako dobar bubnjar. Mislim da može svirati sve muzičke stilove koji postoje, bio to jazz ili metal ili bio što slično.
“In Sorte Diaboli” je vaš prvi konceptualni album, a, kako sam pročitao, tekstualni dio je vezan uz srednjevjekovnu Europu. Reci mi, tko je napisao tekstove, jesi možda ti njihov autor kao i na prošlom albumu, i također, kratki osvrt o priči koja je uglazbljena?
Da, album je konceptualan i ja sam napisao tekstove i priču za njega. Tekstove nisam pisao istovremeno s muzikom za album, jer sam, naime, njih završio i prije nego smo počeli raditi muziku, u čijem smo stvaranju sudjelovali svi zajedno. A što se tiče priče, ona je u jako uskoj vezi s osobom koja služi crkvi u srednjem vijeku i koja naglo otkriva pravi identitet, direktnu krvnu vezu s đavlom, odnosno s tamnom stranom. To je glavna ideja cijele priče.
Reci mi nešto o tehničkim detaljima novog albuma. Gdje je snimljen, tko je producent i nešto o atmosferi u studiju?
U studiju je sve prošlo jako dobro, samim tim što nismo proveli tako mnogo vremena u njemu kao što smo očekivali kad smo započinjali snimanje. Producent je ponovno bio Fredrik Nordstrom, a snimali smo u Fredman studiju u Gothenborgu u Švedskoj. Bilo je pravo zadovoljstvo opet raditi s Fredrikom, obzirom da smo zajedno radili i na “Death Cult Armagedon” albumu. S njim nam je lako raditi, jer nas razumije, zna odakle dolazimo, poznaje glazbu kakvu stvaramo i zna točno što želimo. Zaista je sve bilo dobro u studiju.
Za prvi singl s albuma odabrana je pjesma “The Serpentine Offerings”, a snimili ste i video spot. Reci mi kratko gdje ste ga snimali, tko ga je režirao te neke druge informacije o njemu.
Redatelj je Patric Ullaeus, također redatelj i naših prijašnjih videa, a snimali smo ga u Švedskoj. Priča u videu fokusirana je na priču albuma, ne na nas, njegove izvođače, a videospot jako dobro predstavlja album, kako s glazbenog tako i s vizualnog aspekta.
Moram priznati da mi ta pjesma nije najdraža na albumu. Najviše sam upamtio “The Sacriligeous Scorn”, kompleksnu stvar sa snažnim gitarskim riffovima, vokalima i zborovima, te piano dionicama. Imaš li možda ti favorita među pjesmama?
Teško mi je to reći jer se meni najdraže pjesme mijenjaju iz dana u dan. Mislim da svaka od njih ima nešto sasvim specifično za sebe i stvarno mi je teško reći koja će biti hit na albumu, jer su sve zaista jake. Mislim da će fanovi sami odlučiti koja od njih im je najbolja.
Pročitao sam da će album biti objavljen u nekoliko različitih izdanja, s bonus pjesmama, bogatim bookletom i video spotovima. Reci mi nešto o razlikama između izdanja za europsko, američko i japansko tržište. Pogotovo japansko, jer svi mi kažu da ono uvijek zahtjeva nešto više, nešto posebno.
A da, ima nekoliko različitih varijanti, s bonus pjesmama, videospotom i popratnim bookletima, a takve se stvari događaju zbog marketinških razloga. Točno je da je japansko tržište malo specifično i uvijek traži nešto posebno, pa će njihova verzija imati bonus pjesmu “By Venom”, koju smo ranije snimili u studiju. Također će i verzije za američko i europsko tržište imati svaka po jednu bonus pjesmu. Činilo nam se smislenim da i na verziju za američko tržište stavimo bonus track (“The Heretic Hammer”), kad je japanska i europska uvijek imaju na special izdanjima.
Dimmu Borgir ima zanimljive covere, koji su usko vezani uz ‘događanja’ na albumima. Tko je dao zamisao za naslovnicu novog albuma?
Riječ je o istom čovjeku koji je radio naslovnicu za prošli album “Death Cult Armageddon” i za reizdanje “Stormblasta”, a on je Joachim Luetke iz Austrije. U biti, on je uzeo neku sliku iz 15. stoljeća i u nju ugradio svoje ideje i stilove, a sve na način da ih pokuša spojiti sa srednjovjekovnim ugođajem na albumu. Ovaj put smo željeli da na naslovnici ne bude toliko boje i mislim da ona općenito jako dobro predstavlja ono što se može čuti na albumu.
Mnogo fanova i kritičara karakterizira sound Dimmu Borgira kao melodični sympho black metal, ali ima i drukčijih razmišljanja. Kako bi ga ti okarakterizirao?
Stvarno ne znam što da ti kažem na ovo, jer mi je jako teško kategorizirati vlastitu muziku. Usto, mislim da je to dobra stvar, jer to znači da imamo nešto što se ne očekuje od nas, nešto što drugi nemaju, a i dobar je osjećaj što se ne možemo ‘etiketirati’ niti mi, a niti to može netko drugi.
Slažem se, to je doista velika stvar. Izlazak novog albuma popratit će i svjetska turneja koja počinje u Sjevernoj Americi, na kojoj svirate s Kataklysm, Devil Driver i Unearth. Poprilično čudna kombinacija i bendovi s različitim stilovima metala. Reci mi nešto o tome, i također, kad ‘dolazite’ svirati u Europu?
Europsku turneju odrađujemo u rujnu i listopadu, ali prvo, kao što si rekao, idemo u SAD i Kanadu, gdje krećemo sa svjetskom turnejom i s bendovima koje si spomenuo. Mislim da je dobro imati različitu postavu na turneji, svirati s drugačijim bendovima, koji imaju ekstremni stav i ekstremni muzički izričaj. Jer, ima dosta mladeži koja nema baš previše novca, pa će im ovo biti prilika da vide tri-četiri benda koje vole umjesto jednog ili dva, a to je puno bolje za njih. Meni je to u redu.
Ove godine svirate na Wacken Open Air festivalu. Planirate li možda nastupiti na još kojem ljetnom metal festivalu?
Da, svirat ćemo na još nekim festivalima osim Wackena, mada, mi zapravo i nismo festivalski tip benda. Jer vrsta muzike koju mi sviramo, kako da ti kažem, jako je teško postići da ona zvuči dobro i uživo. Pogotovo na festivalima, gdje je zbog kratkog vremena podešavanja opreme prije nastupa, jer se brzo mijenjaju bendovi, mala mogućnost da se odmah postigne sound kakav zahtijeva naša muzika. Ali uvijek je dobro svirati za veliki broj ljudi i vesele me nastupi na festivalima, a posebno se veselim našoj turneji.
Ti i Shagrath ste sada jedini ‘originalni’ članovi. Je li istina da ste prijatelji još iz školskih vremena?
Zapravo i da i ne, jer nisam upoznao Shagrata sve do svoje 16. godine. Ustvari smo se upoznali u srednjoj školi, koju smo zajedno pohađali, i od tada počinje naše druženje, koje kroz Dimmu Borgir, eto, traje i danas. Prije toga se nismo poznavali.
Što kažeš o Shagrathovoj rock strani, mislim na Chrome Division. Jesi li slušao “Doomsday Rock ‘n’ Roll“?
Da, naravno da sam slušao taj album. Ustvari, čuo sam to još davno prije nego je album izašao, još kad je pisao pjesme za njega. Shagrath je rock ‘n’ roll ideje imao ranije i znao sam da će najvjerojatnije napraviti još jedan bend. Rock je doista njegova druga strana.
A kakva je situacija s tvojim projektom?
Pa, trenutno čekam da dođe na red snimanje albuma, i to već više od godinu dana, ali se nadam da će biti gotov ovog ljeta i zaista se radujem tome. Bit će to nešto stvarno žestoko, brutalno, groovy, skroz mračne stvari. Mislim da će ga fanovi Dimmu Borgira lakše moći povezati s DB nego Shagrathov album.
Slično sam nedavno pitao Abbatha, pa ću i tebe. Da li te inspirira današnja black metal scena?
Ne, zaista ne. Inače, ja sam na nas uvijek gledao kao na autsajdere na black metal sceni općenito, jer smo uvijek radili na neki svoj način. Zato je dobro kad te se ne može točno kategorizirati, staviti u neki određeni žanr, što je mislim, nama i uspjelo.
Što misliš o ponovnom okupljanju legendarnih black metal bendova poput Emperora i Immortala?
Mislim da je to nešto što se moglo očekivati da će se dogoditi, jedino možda ne tako brzo. Mislim također i da su ti bendovi shvatili kako je njihova muzika doista nešto posebno, te da još uvijek imaju što pokazati ljudima. Znam da to ne rade radi novca ili nečeg takvog, samo su shvatili da im je muzika posebna i žele je podijeliti s ljudima kojima odgovara.
Čuo sam da imaš interesantan hobi – ribolov. Je li to istina?
Da, istina je, volim ribolov, volim ‘divlji život’, mada nemam baš mnogo slobodnog vremena da se time bavim. Ali zaista volim ribolov, život u divljini i biti u prirodi, u šumi.
Imaš li još koji ovako zanimljiv hobi?
U biti i ne, mada ponekad znam zaigrati poker, ali već dugo nisam, jer nemam baš mnogo slobodnog vremena. Dimmu Borgir i moj bend su mi i hobi i posao, tako da mi ne ostaje vremena za nešto drugo.
Prošle sam vas godine vidio na Metal Campu u Sloveniji, a tamo je bilo mnogo Dimmu Borgir fanova iz Hrvatske. Vjerojatno znaš da ste kod nas jedna od najpopularnijih metal grupa.
Da, čuo sam da smo popularni u Hrvatskoj. Svjestan sam odgovornosti prema hrvatskim fanovima i nadam se da ćemo se na jesenskoj europskoj turneji zaustaviti u Hrvatskoj. Svirati na Metal Campu bilo je također jako dobro i znam da je tamo bilo mnogo naših fanova iz tvoje zemlje, zato bi nam bilo drago doći u Hrvatsku.
Imaš li kakvu poruku za obožavatelje u Hrvatskoj?
Želio bih sve pozdraviti i zahvaliti na potpori. Nadam se da će vam se svidjeti naš novi album, te da ćemo konačno svratiti u Hrvatsku i svirati za vas.
