O cijeloj karijeri, a ponajviše o Majkama, koje su se nakon 6 i pol godina ponovo okupile, razgovarali smo s jedinim čovjekom koji je preživio sve postave tog benda. Riječ je naravno, o Goranu Baretu, koji nam je početkom ove godine u intervjuu najavio povratak po nekima najbolje skupine u rock povijesti Hrvata.
Da odmah na početku riješimo: kako i zašto je došlo do ponovnog okupljanja Majki?
Počelo je sasvim slučajno. Krajem prošle godine sam zvao Zorana Čalića u vezi nekih svirki vezanih za moju karijeru, a i on je mene nešto poslovno trebao, i znaš ono kad se ljudi nađu prvo pitaju: ‘Kako si, kako ovo, kako ono?’. Krenula je priča i nismo ni stigli jedan drugog pitati ono zbog čega smo se zvali, prisjetili smo se svega i složili neke stvari sebi u glavi, te shvatili da bi bilo dobro da zasviramo, napravimo koncert kao Majke.
Je li plan onda da se napravi samo par koncerata ili neka veća turneja?
Mi smo se ‘osnovali’, krenula je svirka. Turneje se planiraju po godinu dana unaprijed, a mi smo počeli ponovo tek prije dva mjeseca. Mi smo sad tu, na raspolaganju svima koji su zainteresirani da nas čuju u svom gradu, samo se trebaju javiti Igoru (menadžer Majki op. m.v.). 
Postava Majki se često mijenjala. Tko su sad Majke?
To je ova zadnja postava, koja je svirala od albuma “Vrijeme je da se krene”: Zoran Čalić (gitara), Kruno Domaćinović (gitara), Kilmister, s kojim sam i osnovao Majke, na basu. Još su tu pridruženi članovi: Alen Tibljaš, nekadašnji član Laufera , a i sa mnom je surađivao, na bubnjevima i na klavijaturama će biti Danko iz grupe Cota G4, tako da će nas biti šest na bini.
Idemo se malo prisjetiti povijesti Majki. Sve je počelo ’84., ako se ne varam?
Može sa tako reći. Tada smo imali prvi koncert, u 4. mjesecu je bila neka dobrotvorna svirka u Vinkovcima, no to je bilo tako davno da se svega ni ne sjećam. Vjerojatno je sve počelo i malo prije.
“Nulta kazeta” izlazi ’87. na etiketi Slušaj najglasnije Zdenka Franjića, i tada kreću prave svirke, da bi se bend uskoro na kratko po prvi put raspao.
Prvo je izdana ta kazeta, pa nakon što su to ljudi čuli smo počeli malo žešće svirati, ali je onda poginuo Marin (Pokrovac), jedan od originalnih članova i to nas je zakočilo. Nakon nekog vremena smo ipak odlučili krenuti dalje. Uskoro smo pobijedili na Novom Rocku u Ljubljani, koji je u ono vrijeme bio vrlo cijenjen festival, i to nas je dosta medijski diglo. To je bio festival novih grupa, da je bar takvih festivala danas. To je bilo ’89., ‘a 90. smo izdali prvi album (“Razum i bezumlje”) za Search & Enjoy, mislim da je danas prava otkupio Dancing Bear.
Onda je počeo rat i ta prva postava se raspala zauvijek, Duspara se više nikad nije vratio u bend. Uskoro je došao Zoki, pa smo krenuli ponovo i svirali tako do ’95, kad odlazi Korozija i dolaze Čaka i Kruno i tad smo napokon dobilo malo svježiji zvuk, sličan onome koji su imali Pokrovac i Duspara u osamdesetima. Snimili smo “Vrijeme je da se krene” i tad smo postali malo medijski popularniji.
Da se malo vratimo na kraj osamdesetih, kada je u Vinkovcima bilo dosta kvalitetnih bendova, a neki od njih su se našli i na legendarnoj kompilaciji “Bombardiranje New Yorka”. Kako objašnjavate fenomen da se u Vinkovcima uspjela pojaviti tako produktivna scena?
U ono vrijeme meni to nije izgledalo kao neki fenomen, ali danas kad na to pogledam, zapravo je fenomen da se u jednom tako malom gradiću nađe toliko produktivnih ljudi. Ne znam, vjerojatno su se poklopile neke stvari, ali to je sve rat raščerečio. Većina ljudi je otišla, neki su mrtvi, uglavnom, to se sve raspalo.
Tada su Majke, koje su zvukom vukle na bazični rock The Stoogesa i MC5, bile gotovo jedine koje su u Hrvatskoj pogodile grunge osjećaj. Imam dojam da niste bili toliko inspirirani samim grungeom, koliko ste osjetili taj trenutak?
U cijelom svijetu se to osjetilo. Mi smo na isti način svirali i ’84. i ’90. Sve se to i vani počelo valjati nekako u doba kad smo i mi počeli svirati. Soundgarden su recimo ’87. ili ’88. objavili prvi album, a i tradicionalistički rock bendovi poput Long Rydersa, Jason & The Scorchers i Los Lobosa su bili aktualni.
Vjerojatno je u to vrijeme došlo do zasićenja tim ljigavim pop zvukom koji je tada bio mainstream. S druge strane, alternativna scena u Britaniji je bila previše ‘engleska’, ako me razumiješ. Previše su zakon bili The Smiths. Kad su jednom Chrisa Cornella pitali je li ga malo sram što toliko podsjeća na Roberta Planta, on je odgovorio: “Bolje na Planta, nego na Morriseya.” Guns N’ Roses su u to doba također postali mainstream – to ništa nije bilo planirano nego je klincima vjerojatno dojadilo slušati nekakve Adam Ant, Michaela Jacksona, mislim to je užas.
Ljudi su se zaželjeli pravog, žestokog rocka.
Zaželjeli su se malo težeg zvuka i jednostavno se sve poklopilo.
Krajem ’92. objavljujete “Razdor” po mnogima remek-djelo hrvatskog rocka. Kako danas gledate na tu ploču?
Ona meni i danas atraktivno zvuči, ali osjeti se prevelika razlika u godinama. Danas to više nije bitno, ali ja sam tada imao 28 godina, a gitarist nekih 19 godina. Ja nisam toliko ni sudjelovao u produkciji jer sam tada imao svojih psihičkih i fizičkih problema. Možda zvuči malo nedorađeno, presirovo, no možda i u tome ima dio čari.
Nakon “Razdora” slijedi “Milost” ’94. Nešto o tom albumu?
To je album kakav je da je, ja sam ga se čak i odrekao. Moji psihički problemi, nesnalaženje njihovo jer su premladi, Zoran nije imao gitarista dostojnog sebi da se obogati zvuk itd. Ipak je imala i par dobrih pjesama. “Ja sam budućnost” se zavrtjela na televiziji i bila nekakav hitić, pa nas je više ljudi zapazilo.
’95 je za vas bila prilično teška godina, no uspjeli ste izaći iz svega toga i od 1996. do 2000. godine je vrijeme najveće popularnosti Majki i najvećih trijumfa. “Vrijeme je da se krene” je proglašeno najboljim albumom ’96., imali ste i koncert u Domu sportova.
To je sve počelo tako negdje ’96., imali smo puno svirki koje su se prvi put radile planski, osnovana je izdavačka kuća Jabukaton koja nam je izdala “Vrijeme je da se krene”, pa su se poslije i oni malo proširili. Sve je zaokruženo s live albumom “Život uživo”. Onda u proljeće ’98. izdajemo “Put do srca sunca”, zatim je zaredalo par jačih ekscesa, ’99. se Čalić naljutio i otišao – čuj, i ja bi na njegovom mjestu. Ipak smo nastavili i na njegovo mjesto pozvali Beru iz Parnog valjka, kao pridruženog člana. Sve je završilo u ljeto 2000-te, a ja sam počeo solo karijeru koja traje do danas.
Jeste li tada mislili da se Majke više nikad neće okupiti?
Mislio sam da će biti teško, jer sam očekivao da će dečki nešto napraviti. Ne želim sad reći ‘ja sam radio, a oni nisu’, nego jednostavno Čalić je bio u Sloveniji, nije bi u doticaju s ovdašnjim događanjima…
Dio članova je svirao u Elektrobudi u međuvremenu.
Oni prvenstveno imaju problema sa članovima. Stalni članovi su samo Kilmister, Zoki i Alen Marin iz Kojota i stalno moraju nekog žicati da im svira gitare, bubnjeve, klavijature, i to ih je dosta zakočilo. Da ih je netko uzeo pod svoje i pratio kao što su nas uzeli možda bi nešto i napraviti. Ne možeš ti svirati i raditi ove druge poslove, to sam ja pokušao, to je nemoguće. Ne radiš onda ni dobru mjuzu ni dobar posao. Kad radiš neku, hajdemo reći umjetnost – neko stvaranje, onda moraš biti 100% u tome, inače to ispadne neuvjerljivo.
Majke su uz postave mijenjale i zvuk tijekom karijere, od sirovijeg zvuka prvih albuma, do “Vrijeme je da se krene” i naročito “Put ka srcu sunca”, koji su bili obogaćeni i drugim instrumentima osim gitare, basa i bubnja i dodane su im primjese bluesa, countryja i soula, čime ste i nagovijestili ono čime ćete se baviti u samostalnoj karijeri. Kakav zvuk možemo sada očekivati?
Još krajem osamdesetih sam se navukao na country preko Dwighta Yoakama, Long Rydersa, Jason & The Scorchers, Johnnya Casha. Springsteen, Dylan, Gram Parsons i Byrds su me zainteresirali za američki folk, a volio sam i delta-blues, tako da kad smo imali mogućnosti nije bilo razloga da ne obogatimo zvuk. Mislim da nam je to bolje uspjelo na “Vrijeme je da se krene”.
“Put ka srcu sunca” je malo preispeglan album. Radio ga je Denyken u Sloveniji, ja sam tada krenuo na detoksikaciju, liječenje u Zagrebu, tako da je on imao sve pod svojim nadzorom i mislim da su ga malo previše ispeglali. A danas smo se svi zaželjeli malo žešćeg zvuka, tako da se može očekivati nešto slično onome što smo radili u osamdesetima.
U prošlom ste intervjuu za nas rekli da se Majke ponovo okupljaju jer danas nema takvih, čistokrvnih rock bendova.
Slično kao i u osamdesetima, stalno nešto čekaš, stalno nešto misliš ‘bit će ovo, bit će ono’, međutim, ništa se ne događa i tako smo mi onda čisto iz svoje potrebe odlučili zasvirati. Nije ovo ništa programirano, možda je ova svirka čak došla i malo prerano, ali mislim da će biti ok, glavno da se svira.
Je li ovo okupljanje kratkoročno ili na neodređeno vrijeme? Je li možda i album u planu?
Razmišljamo i o albumu, pojavili su se i neki izdavači koji su zainteresirani, ali ništa još nemamo dogovoreno. Uglavnom, Majke su tu i spremni smo, ako se dogovorimo, doći gdje god nas pozovu.
Ove godine su reunioni u modi kod nas i u svijetu. Počelo je to još prije par godina, no ove je to pravi bum, gotovo da i nema benda koji se nije ponovo okupio, a da je to moguće, naravno.
Ne znam, ne vjerujem da je Stingu potrebno neko bogaćenje s The Police. Vjerojatno je to zato što je nastupilo neko tupilo u sveopćoj pop-kulturi, nema više oštrine, britkih r’n’r bendova, sve je to izklonirano, izprogramirano, ništa se ne prepušta slučaju, ne daj bože da netko pogriješi negdje, čak se i greške rade planski, to već prelazi sve granice. Tako da vjerojatno i ti ljudi osjećaju neku potrebu jer ne čuju nigdje drugdje ono što bi htjeli čuti i reći.
Što je s vašom samostalnom karijerom?
Još sam pod ugovorom sa Croatia Records, dužan sam snimiti još jedan album do 2009. Nema nekog presinga, da se to radi nepripremljeno kao prošli album. Kad se treba ići snimiti pa ti se raspadne sastav, pa to ideš snimiti sam u studiju u kojem se ne može snimiti i još ti to naplate, ali ne želim sad o tome. Onda sve ideš snimiti u kući od prijatelja, gdje zveckaju lonci i tanjuri. Ne želim si to više dopustiti, pa će sljedeći album biti sa biranim glazbenicima s kojima to ugovorim i uvježbam. Većinu stvari kad snimam odradimo uživo u studiju, pa ću tako vjerojatno i taj album raditi.
Nešto se govorkalo da ćete sa zagrebačkim country bendom Pick Siebner ići na Doru?
Oni su me zvali i s njima sam napravio jedan snimak koji sad nude izdavačima. Vidio sam ih na jednoj svirci i učinili su mi se zanimljivi, prilično ortodoksni, da tako kažem. Nisam nikad očekivao da bi mogli poslati pjesmu na Doru, što se dogodilo i što je meni bilo kao da me je netko koljenom nabio u nos. Oni su se meni ispričali, no, učinjeno je – to su bili ogromni naslovi: ‘Bare na Dori!’, odvratno. Pjesma vjerojatno nije prošla, no ja tamo ne bih išao, ne znam što im je to trebalo.
Da se vratimo Majkama… hoćete li svirati i izvan Hrvatske?
U nekim smo pregovorima, to naš menadžer, najbolje zna. Sad na svi nešto zovu, svi nešto predlažu. U ovakvim je trenutcima najbolje sjesti, uhvatiti samog sebe i ne slušati nikog drugog. I prije smo se mi raspadali i sastajali, ali nikad nije bila ovakva frka. Odjednom se tu pojavljuju ljudi koji su nekada s nama radili, koji sad imaju nešto nama poručiti – ‘ma daj, ako te nije bilo nikad u mom životu nemoj da te bude sad’, kužiš? Uopće se ne javljam na telefon ako ne znam tko me zove, skroz sam skoncentriran na tu svirku. Normalno, sad se tu vrte razne priče, brblja se, ali treba se ne obazirati na to i ostati kod kuće ako se može. Preveliki broj ljudi s estrade, iz showbusinessa vrši presing i to zna biti užasno zamorno.
Kako to da se u hrvatskoj više uopće ne pojavljuju bendovi poput Majki? Veterani rocka i kod nas i u svijetu proživljavaju neku vrstu druge mladosti.
Ako postoji sad na sceni puno dobrih bendova, ako je scena živa, plodna onda nemaš što tu tražiti, ali ako niti ne naslućuješ da tu netko nešto radi, da tu netko nešto želi, onda jednostavno osjetiš potrebu da sviraš r’n’r i priuštiš to ljudima koje to zanima. Zato i nismo sad išli raditi neki senzacionalni koncert, nego smo tražili klub.
Možda smo mogli ići i na tanane to raditi u neku dvoranu, ali ne furamo se sad na nekakav povratak, nego jednostavno želimo da dođu ljudi koji nas vole, koji su nas nekad slušali i koji bi nas možda tek htjeli čuti. Vjerujem da će ih biti dosta.
Sredinom devedesetih bili ste dio Fiju-Briju scene koja je kratko trajala, ali dala nekoliko kvalitetnih bendova i bila jedini trenutak u samostalnoj Hrvatskoj kad su bendovi tako djelovali skupa. Krajem devedesetih mnogi su se od njih raspali ili prestrukturirali, ili su imali periode stagnacije, osim Hladnog piva koje je doguralo do najjačeg hrvatskog rock benda. Sada se pokazuje da je ta scena ipak dugovječnija i jača nego što se to isprva mislilo. Nakon te generacije nije se pojavilo puno bendova koji bi upali na njihovo mjesto.
Malo su svježi vjetar donijeli TBF koji su, može se reći jedini rock sastav, ali oni nisu dovoljni. Oni su i previše svoji. Ostalo su sve pop ili hip-hop sastavi, poput Elementala, koji su ok, ali to je sasvim jedan drugi film nego moj. Što se tiče tog gitarističkog rock izraza, nitko se nije pojavio. Mi smo se raspali i ostavili prostor drugima, i Pipsi su se malo povukli da bi dali prostora, Rundek je otišao van da bi dao prostora. Nismo mi ljudi koji bi htjeli gnjaviti druge ljude, ali kad vidim da nema nikoga, da nitko ništa ne poduzima – zašto onda ja ne bih svirao rock, ako ima zainteresiranih za to? No, možda je ovo samo zatišje pred buru, možda se sad pojavi netko, možda i mi svojim povratkom damo nekome poticaj.
Hoćete li možda na koncerte zvati neke mlađe bendove kao predgrupe?
Igor (menadžer): Bit će baš u tom kontekstu jedan mladi, perspektivni rock bend, koji su sličnog stila kao i Majke.
Bare: Eto pružit ćemo im šansu, što je cool.
Koje razdoblje Majki vam je najdraže?
Ja sam živio na sceni isto kao i van nje, tako da kako mi je koje razdoblje u životu bilo loše ili dobro, tako mi je i taj period Majki ostao u sjećanju. U početku su te svirke bile žestoke, bili smo klinci, nabrijani, puni života. Koji put bi prešli granice, bilo je svega, ozljeđivanja, završetaka u bolnici. Ne mogu se odlučiti za nijedan period, sve ovisi o tome kako sam ja tada živio.
Jesu li Majke i danas buntovni bend? Jeste li uopće bili buntovni bend? U pjesmama, kako u tekstovima tako i u zvuku, se dosta osjeti konflikt s društvom.
To je dobro pitanje. Osjeti se konflikt s okolinom, tekstovi su sukob čovjeka s okolinom u kojoj se ne osjeća dobro. Bio je to težak sukob, koji se odvijao u jako gadnim okolnostima. Provincija, nerazumijevanje – drugačije je kad si ti u Zagrebu čudak, a drugačije je kad si ti u malom mjestu čudak. Čudak si i još nikog ne jebeš, onda ti dođu: ‘Šta ti glumiš? Šta ti misliš ‘ko si ti?’
Svaki dan se moraš dokazivati iznova, postaneš neka vrsta mete. Ljude koji malo pliće razmišljaju samo tvoje pojavljivanje počne provocirati do te mjere da te žele ubiti. To su gadne stvari, ljudi te ne podnose do daske. Zato sam i morao otići iz Vinkovaca, može se čak reći da sam otjeran. Otišao sam nakon što su mi prijatelji, uključujući i Marina Pokrovca, poginuli sletjevši u rijeku dok su se vraćali sa naše probe i zato sam ja u narodu bio sukrivac tome. Znaš kako se u provinciji uvijek traži krivac, i hajde ti živi u mjestu od 30 tisuća ljudi, gdje ti svaki dan netko govori da si ti kriv što su tvoja tri dobra prijatelja mrtva. Od tada ja i Vinkovci ‘no comprende’.
Jednom ste rekli da su Vinkovci na križanju željeznica i tri kulture. Je li to bilo bitno za stvaranje bendova?
Može biti. Koliko god Vinkovci bili mali, svake tri minute je kroz njih prolazio vlak. Ako si htio ići u Zagreb, Sarajevo, Novi Sad ili Beograd, sjever ili jug samo si trebao sjesti na jedan od njih. Nama recimo bude dosadno navečer i čujemo da svira Disciplina kičme u Kulušiću i samo sjednemo na Sava Ekspres, za dva i po sata smo tamo. Svi ti centri su nama bili dostupni, ali opet si iz provincije.
Koliko po vama ima negativnih, a koliko pozitivnih stvari u mogućnostima novih tehnologija i interneta, što se glazbe tiče?
To je u početku bilo super, ali koliko je nekad puno toga bilo nedostupno, toliko je danas previše toga dostupno. Mi bi išli u Italiju da kupimo neku ploču i onda bi se to presnimavalo. Danas uđeš u CD shop i sve ti je tu, još taj CD, nit’ ga imaš, nit’ ga nemaš. Da ne govorimo o mp3-cama, grozota. Ploču bi vidio sa sto metara, osjetio bi onaj miris kad je nova, kad bi je stavio čuo bi kako je krenula – cijeli jedan ritual je to bio. CD-i i današnje slušanje glazbe se uopće ne može s time uspoređivati. Ipak, primijetio sam da sve više ljudi sluša baš ploče, a i bendovi su počeli opet izdavati vinile.
Može li se danas u Hrvatskoj organizirati poštena turneja?
Samo u Hrvatskoj, to je premalo, desetak koncerata. Stalno moraš obilaziti ista mjesta da bi uopće mogao preživjeti. Super je što su se sad granice otvorile, što možeš ići i u Bosnu i u Sloveniju, Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru. Opet se tržište otvorilo, iako još nisu sređeni izvođačko-izdavački poslovi u Bosni i Srbiji. Tamo pirati caruju, ali čuo sam da to ide polako naprijed.
Tko zna, danas-sutra bendovima će biti bolje nego nama. Što ti se može gore dogoditi: mlad si, imaš bend, super album i onda ti se u zemlji dogodi rat, 10 godina života ti uzme ludilo, krvoproliće, ljudi koje je baš briga za tebe, tvog susjeda. Ali eto, sad će bendovima biti puno lakše, tako da će se moći napraviti jedna super turneja.
Kad se spominju reunioni često se spominje da je to samo radi novca, da su se ti izvođači prodali i slično. Koliko ima istine u tome?
Ima i jednog i drugog. Neki se okupe samo radi novca, ali ako se neki ljudi zažele jedni drugih i svirke, zašto se na kraju krajeva, ne bi okupili? Da bi opstao na sceni, prvenstveno trebaš živjeti za to i imati srce, barem je to tako bilo dok sam je radio. Meni muzika uvijek daje smisao životu, jer nigdje se drugdje nisam vidio. To je jedan hendikep za mene, ali eto, na svu sreću, nekako sam tu uspio.
Rock je u početku bio muzika za mlade, da bi danas bio nešto poput bluesa koji se ne prestaje svirati ni u starosti. Mogu li se i stariji ljudi pronaći u njemu?
Zašto ne? Bitna je poruka koju ti šalješ, bitno je da si uvjerljiv i da su tvoje poruke iskrene, ima puno takvih primjera. Loši primjeri su na primjer, kad ti pokušavaš blizu 70 godina izgledati ko da imaš 20, to meni smeta. Ako imaš 70, imaš 70, što sad? Ako imaš što za reći, reci. Mick Jagger navlači nekakve hlačice i prpošno pokazuje kako je i sa 70 godina seksi. Ali dobro, čovjek je u tom filmu, puno ljudi ga dolazi slušati, najskuplji su bend na svijetu.
Što vas inspirira?
Nikad me nije glazba izravno inspirirala. Ljudi oko mene, moj odnos s njima, životne situacije, to me inspirira. Našao sam se u tom ispovjedničkom blues stilu. Ne mogu odglumiti nešto što nisam proživio i vidio, držim se onoga što mi je poznato i što znam o čemu pričam. Prvenstveno radim da ja budem zadovoljan, a onda ako se to publici svidi svidi, mislim da je to najzdraviji pristup.
Za kraj da najavimo koncert: Tvornica kulture, Zagreb / 9.3. 2007., 21 sat; to je za sada jedino aktualno.
Foto: majke.20m.com
