U tjednu za nama umrlo je puno poznatih ljudi, skoro kao na vrpci, spremajući ‘teren’ za Dan mrtvih 1. studenoga. Do te mjere da je prijatelj pitao “Tko je sljedeći?“. Ljudi umiru stalno, na žalost, i ne postoji razlika između ‘slavnih’ smrti i ‘nepodnošljive težine postojanja’ manje poznatih, ali za ove prve se čuje, to je jedina razlika.
Svirali i umrli glasno
Za rock glazbenike pogotovo, pa oni su se, kvragu, cijeli život trudili da ih se ‘čuje’ glasno. Rock glazbenici umirali su redovito, godinama, glasno, pod svjetlima reflektora i u javnosti. Taj reality show svi su željeli vidjeti, kao što se i album Loua Reeda zove “Odrastanje u javnosti”.
Nisu ekscesi glavo gorivo rock scene, ali pomažu steći kultni status. Stoga, na Dan mrtvih prisjetimo se i mrtvih rock heroja koji su ostavili kosti na bojištu pod reflektorima zbog našeg zadovoljstva.
Tko preživi 27 pričat će
Samo dvaput sam prišao blizu internacionalnim zvijezdama na odlasku; na predzadnjem koncertu Nirvane u Ljubljani 1994. i na zadnjem nastupu Amy Winehouse u Beogradu. Sjećam se da sam 15 minuta nakon početka koncerta Winehousove na Facebooku napisao “Ovo nije početak turneje nego zadnji koncert ikad“. Ne zato što sam Nostradamus, nego jer se neke stvari osjete odmah, ma koliko se pravili bedasti i optimistični.
Ali kad sam mjesec dana kasnije izronio iz mora i na mobitelu našao hrpu SMS-ova da je umrla, nisam odmah znao da je Amy Winehouse imala 27 godina. Isto kao Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison i Kurt Cobain. Tko preživi 27 pričat će, barem u rocku. Neki jesu, pa u neobjavljenom dokumentarcu D.A.Pennebakera “Eat The Document” o Bobu Dylanu, postoji legendarna scena razgovora ‘odvaljenih’ Dylana i Lennona u taksiju.
Slava im slavna i glasna rock’n’roll zemlja
Kod nas su Ivica Čuljak (Satan Panonski) i EKV (cijela postava), postali sinonimi za šokantne rock smrti. Njihov lijepi stih “Ovo je zemlja za nas” može se koristiti i doslovno i kao pjesnička metafora. Zato, ako im je slava slavna, neka im je i glasna tamna, ‘darkerska’ rock’n’roll zemlja.
Ima i iznenađenja; prvi među jednakima kojemu su prognozirali da će otići preživio je sve. Keith Richards pokopao je Grahama Parsonsa i danas objavljuje autobiografije, svira za milijune dolara, znači ima nade za nas (da spomenemo i Dražena Zečića barem jednom u istoj rečenici s Richardsom).
Od svjetla reflektora do vječne tame
Osim Nirvane i Winehousove, na domak rock delirija bio sam kad je pred par godina u sedam navečer otkazan koncert Babyshamblesa u Munchenu a mi poljubili vrata Zenitha. Evo, Pete Doherty (The Libertines), još jedan sklon svemu i svačemu preživio je do danas, super. O domaćim ekscesima s tamne strane nećemo ovom prilikom jer su protagonisti, srećom, živi, pa neka uživaju i dalje.
Nije lako od svjetla reflektora preći u vječnu tamu, stoga, kad palite cvijeće, pardon svijeće, po grobljima, sjetite se i ovih koji su vam uveseljavali živote. I praktično upozorenje; ne kupujte cvijeće i svijeće kod ovih skupih lihvara oko groblja, rađe sami uberite nešto privatno i zaprljajte ruke zemljom, bit će draže ovima koje posjećujete.
Kod Jima Morrisona i danas je glazba
Ili odsvirajte nešto, možda na usnoj harmonici? I meni je trebalo 20 godina odlazaka u Pariz da napokon odem do Jima Morrisona i ozbiljno popričam s njim. Kako smo se približavali Morrisonovom grobu sve glasnije se čula glazba. Nije zezanje jer imam svjedoke, ne znam odakle, ali ima smisla…