Sve je mirisalo na fijasko.
Beatlesi su 1969. započeli snimajući ono što će kasnije postati album “Let it be” – u sumornom filmskom studiju, svakodnevno od 8 ujutro, došli su najbliže uredskom poslu s radnim vremenom nas običnih smrtnika. Ideja je bila predstaviti kreativni proces iz prve ruke, uvježbavanje novih pjesama i veliki koncert za kraj. Realizacija je bila nešto sasvim drugo, pjesme su dolazile teško, a na površinu su se, poput akni, probijale međusobne nesuglasice i zamor koji se nagomilavao kroz godine Beatlemanije.
Pritisak da pred filmskim kamerama održe dojam funkcionirajućeg benda bio je neizdrživ: George Harrison čak je napustio bend na nekoliko dana, a filmska vrpca zabilježila je vrhunac heroinske groznice Johna Lennona i njegove nove djevojke, Yoko Ono. Paul McCartney trudio se održati ih na okupu apelirajući na povratak korijenima, “baš kao u Hamburgu”, dok su misli Ringa Starra bile drugdje, vjerojatno na filmskom setu s Raquel Welch.
Cijela ta “zima nezadovoljstva”, kako je desetljećima kasnije nazvao George Harrison, kulminirala je na krovu zgrade Applea u središtu Londona na posljednjem javnom nastupu Beatlesa, 30. siječnja 1969. Izvodeći pjesme poput “Get Back”, “Don’t Let Me Down” i “Dig a Pony”, na licima članova benda moglo se očitati olakšanje, ponajviše znajući da je cijela ta gnjavaža pri kraju. “Let It Be” će još neko vrijeme provesti u ladici.
Međutim, nije trebalo proći dugo, bend je opet osjetio svrbež u prstima. Trebalo je proći nekoliko mjeseci do Paulovog telefonskog poziva Georgeu Martinu, producentu najzaslužnijem za njihov uspjeh i osobi koju su Beatlesi nepravedno zanemarili tijekom posljednjeg perioda.
“Snimali biste novi album? Sa mnom? Baš kao nekad? Svi ste za to, uključujući i Johna?”.
Sve je, naravno, mirisalo na fijasko.
Međutim, znajući da će “Abbey Road” biti njihov posljednji album, unatoč ili možda baš upravo zbog toga, atmosfera povratka u studio bila je opuštena i u potpunoj suprotnosti sa sumornošću prethodnih studijskih sessiona. Mjesto radnje opet je bio Studio 2 EMI-ja na poznatoj adresi Abbey Road, na sjeveru Londona. Vibru nije uspjela pokvariti niti Lennonova automobilska nesreća, a stalna prisutnost Yoko Ono i njen krevet usred studija prihvaćeni su kao dosadna neugoda bez koje bi se moglo, ali s kojom se ipak treba.
Istovremeno, događa se kreativni i autorski procvat Georgea Harrisona koji je dotad zauzimao ulogu samozatajnog glazbenog Inieste, blago povučenog u odnosu na Johna Messija i Paula Neymara. Ono što je sa “While My Guitar Gently Weeps” započeo na Bijelom albumu, sada nastavlja sa “Here Comes the Sun” i “Something”, baladom koja je ujedno i jedini službeni single Beatlesa kojeg potpisuje Harrison. Riječ je o velikoj pobjedi samozatajnog talenta, o happy endu u kojem simpatični gubitnik na kraju ipak osvoji djevojku.
Lennon se, pak, odlučio za drukčiji, žešći i potpuno beskompromisni pristup pjesmama – uostalom, u ovom trenutku više nije imao što izgubiti. “Because” je bila njihova oda Beach Boysima i Beethovenova sonata naopačke, “Come Together” i danas zvuči opasno, a s “I Want You (She’s So Heavy)” najavio je ono na čemu će, primjerice, Led Zeppelin izgraditi karijeru: ponavljajući gitarski riff i vokalne fraze koje završavaju u psihodeličnoj buci bijelog šuma i šarenih boja.
McCartney je nastavio dizati tlak svojim kolegama sa stotinama pokušaja “Maxwell’s Silver Hammer”, pjesme koju su preostala trojica proglasila najgorom pjesmom Beatlesa. Ipak, uspijeva se iskupiti spektakularnim medleyjem B-strane albuma koja sažima cjelokupnu glazbenu karijeru i filozofiju benda. Sve ono zbog čega se Beatlesi vole 1969. i 2019. čuje se u tih 16 minuta: glazbena odvažnost, humor, iskrena emocija i beskrajni perfekcionizam upakirani u raskošne vokalne harmonije, razigrane gitare i telepatski odnos ritam sekcije. Pri samom kraju, McCartney nam šalje važnu poruku, epitaf ili, pak, sažetak ljubavne veze između Beatlesa i ostatka svijeta: “… and in the end, the love you take is equal to the love you make!”. Diznijevski, nema što!
Ni Ringo nije ostao kratkih rukava – uz priliku da predstavi svoju autorsku odu morskim dubinama i organizmima, “Octopus’s Garden”, pred sam kraj albuma čuli smo i njegov prvi, ispostavilo se i zadnji, bubnjarski solo! “Je**š bubnjarske solaže, nikad nisam bio taj tip gnjavatora”, komentirao je godinama kasnije.
Kao da je to sve bilo malo, u povijest ulaze i s naslovnicom albuma koja je nastala više iz njihove nezainteresiranosti nego iz nekog dubokog umjetničkog promišljanja. “Dečki, što radite sutra u 11? Ok, ajmo do zebre ispred studija, klik klik, šest slika i gotovo!”. Ta njihova nonšalancija rezultirala je jednom od najprepoznatljivijih naslovnica popularne glazbe i procvatom cijelog jednog turističkog sektora. Taj jedinstveni primjerak horizontalne prometne signalizacije Londonu i gradskoj četvrti St. John’s Wood, u kojoj se nalazi famozna zebra, već pet desetljeća donosi finu zaradu i poziciju broj 1 na rock’n’roll zemljovidu. Dnevno se nađe na fotografijama tisuća turista iz cijelog svijeta, a na svojim su je naslovnicama, ozbiljno ili manje ozbiljno, kasnije iskoristili mnogi, od RHCP-a do Simpsonsa.
Pedeset godina kasnije, “Abbey Road” mnogi smatraju najboljim albumom Beatlesa, što zbog svoje raznolikosti, što zbog fame o kaosu koji je na kraju izrodio savršenstvo. Začudo, najstreamanija pjesma Beatlesa na digitalnim glazbenim servisima je “Here comes the sun”, em s njihovog posljednjeg snimljenog albuma, em iz pera autora koji je cijelo vrijeme bio u sjeni dečkiju koji su se malo snažnije gurali laktovima od njega.
“Abbey Road” je savršeni kraj jedne predivne romanse, bez pijanih SMS-ova i poziva na seks bez obaveza. Jedan dugi zvučni zagrljaj i poljubac za kraj.
Bilo da Beatlese smatrate najboljim ili, možda, najprecjenjenijim bendom ikad, sve argumente za obe tvrdnje pronaći ćete na ovom albumu.
A sve je mirisalo na fijasko.
Tekst: Josip Radić
