Obilježavanje 20. Porina jednostavno nije moglo proći bolje. Nije cinizam u pitanju. Porin je jednostavno kompilacija svega što hrvatska glazbena scena jest – dobra, loša, ispremrežena, ljigava, beskompromisna, pragmatična, tvrdokorna i sve ono između.
Tko god je na TV-u gledao manifestaciju dodjele Porina, mogao je prilično točno dobiti dojam o tome što je hrvatska glazbena scena bila, što je sada i u kojem će smjeru krenuti.
Počnimo s prošlosti: ‘kipići’ za životno djelo dodijeljeni su prekaljenim muzičarima čije se formiranje odvijalo u drugim vremenima i na drugi način. Dobitnici Porina za životno djelo redom su i danas lucidna gospoda, čija znanja, iskustvo i ljudske vještine valja upijati, no tračak gorčine pojavljuje se kad se pojavi misao bi li oni danas imali prostora i kapaciteta napraviti karijeru kakvu su imali tijekom svih ovih godina. Bi li oni na vrijeme bili prepoznati, i ako bi, kako bi tekao njihov razvoj?
Recimo, možemo li zamisliti danas da mladi Veljko Despot uleti Jacku Whiteu ili Radioheadu u studio te nazoči snimanju albuma antologijske kvalitete, i onako usput napiše reportažu o tome? Ili je veća vjerojatnost da bi se danas mladi Despot (naravno, kao novinar volonter za 1600 kuna) kalio tako što bi skakutao oko Nives Celzijus moleći je za izjavu jer je tako odredio urednik kojeg zanima samo prodaja, a ne neki pasivno-agresivni propali student s Oxforda, đava mu mater odnija? Isto tako, bi li se podržavao razvoj (i pravo na pogrešku također) sjajnog i svestranog muzičara, pjevača i zabavljača Stjepana Jimmya Stanića ili bi ga nakon prve neuspjele šale uputili “Neka samo pjeva“?
Današnjica: Dvadeseti Porin otvorio je izvođač koji ima više nominacija nego potpisnik ovih redaka korova u vrtu – Tony Cetinski. Usporedite uvodni trio hitića prvorazrednog rutinera Cetinskog i deset minuta kasnije navale čistih emocija Arsena Dedića u “Tvoje tijelo – moja kuća” i dobit ćete jasan signal da zona sumraka komercijalnog neukusa još nije dosegla svoj vrhunac. Uostalom, provjerite Tonyevo jaukanje u “Umirem sto puta dnevno” i pokojnu Winehouse kada u “Back To Black” otpjeva “I died a hundred times“. Tony je sjajni gažer koji je imao mnoštvo jednosezonskih hitova i koji je zahvaljujući pametnim poslovnim potezima dosegao više nego što mu to njegova pjevačka uvjerljivost i kvaliteta pjesama omogućuje.
Uspio je dobiti Porin za najbolji pop album, međutim, ostaje činjenica da Cetinski (kao ni Nina Badrić) ni nakon 20 godina pjevačke karijere nema prepoznatljiv korpus pjesama koje su nadživjele vrijeme i uselile se u kolektivnu svijest, bar ne na onaj način kako su to nakon prvih 20 godina na sceni imali Oliver Dragojević, Arsen Dedić, Gabi Novak, Josipa Lisac ili Mišo Kovač.
Cetinski je prilikom primanja Porina za najbolji pop album spomenuo svoje suradnike Nikšu Bratoša i Miru Buljana. Dotični dvojac pohvaljen je da ima cca 40-ak Porina i sudeći po tome, netko neupućen mogao bi pomisliti da u Hrvatskoj traje akcija ‘svaki tjedan – evergreen jedan’. Na žalost, to nije baš tako, jer se rečeni trio više vodi računovodstvenim, nego glazbenim nadahnućem, što nije za zamjeriti, uzevši u obzir na ovim prostorima očito vječnu recesiju.
Osim toga, najjači ovogodišnji kandidat za buduće evergreene, grupa Mayales, nezgodno se popikivala u nastupu uživo. Falšanja Beluhana mogla su se izbjeći, tim više što je riječ o izvrsnom muzičaru koji je otpjevao sjajne pjesme i serija nastupa uživo samo bi trebala biti kruna uspješnog umjetničkog ciklusa.
U red neugodnih iznenađenja uživo ubraja se i povratnik Željko Bebek, koji je s Massimom pjevao zimzelenu “Cesaricu” i promašivao intonaciju kao Sivonjić gol. Zato je osporavani Massimo Savić dao pjesmi ‘ono svoje’ i učinio “Cesaricu” onako massimovski elegantnom. Pjevanje Pavela i Nole od kojih svatko pjeva svoju pjesmu, odnosno neobičan miks “Iznad oblaka” i “Zbog tebe” otkriva koliko je senzibilitet ‘zahtjevnije’ publike koja voli nježni pop-rock suženo područje.
Kao neugodna iznenađenja možemo se još jednom požaliti na nominacije i kategorije koje po svojoj logici evociraju vrijeme mladenaštva Veljka Despota, a to je doba psihodelije. Mayales kao alternativa? EP kao ‘najbolji rock album’? Ana Rucner kao debitant? Hm… Zapravo, izvedba Ane Rucner najbolje opisuje život mladog glazbenika u Hrvatskoj: mlada žena klasične muzičke naobrazbe kreće u pop vode, pjeva toliko puta otpjevanu “Tamo gdje je sve po mom”, zatim malo drnda po violončelu i svoj nastup zaključuje plesom – spektakl!
“Molim te Bože da ne ukinu Porin, jer ako ga ukinu, mi glazbenici bit ćemo jako zakinuti” rekao je jedan od prezentera, pjevač koji je više prepoznat kao mister simpatičnosti nego po svojim vokalnim interpretacijama, Marko Tolja. Dakle, što će biti ako se ukine Porin?
Glavni tijek, točnije, onaj dio koji svoja (ne)djela uspijeva najbolje unovčiti, ukidanje Porina najmanje će osjetiti, no bilo bi šteta da Mayalesi, Mario Huljev, Miroslav Evačić, Tomislav Goluban, Coco Mosquito, Elvis Stanić i drugi vrijedni glazbeni neimari koji više žive za muziku, a manje od muzike ostanu bez mogućnosti da budu pohvaljeni na javnoj televiziji za rad u koji su uložili mnogo ljubavi, strpljenja, rada, i talenta.
Kakva je budućnost Porina? Jedna gorka šala odnosila se na budućnost velikog dijela dobitnika Porina za najboljeg debitanta – uglavnom je nakon dobitka Porina slijedila stagnacija i pad sistema, a ni šire socijalno-političke okolnosti ne idu mladim glazbenicima na ruku. Možda ne bi bilo loše da se pod patronatom Porina osnuje inkubator mladih glazbenika nominiranih za Porin, koji bi kroz osiguranja prostora za nastupe i organizacije koncerata pod etiketom ‘Porin predstavlja mlade muzičare’ nadarenim izvođačima u usponu kao što su Rucner, Tolja i slični pomagao da lakše uspiju na vječito okrutnom tržištu (a nekad ni psiholog ne bi odmogao).
Za kraj, možemo spomenuti šalu laureata za životno djelo, Rajka Dujmića: “Nadam se da ću dobiti Porin za životno nedjelo“. Jest da veseli fakt da Rajko i u toj kategoriji konja za trku imade, u vidu suradnje s projektom 4 Asa, no nadajmo se da će Porin i dalje, kako-tako, sa što manje teškoća, sumanutih kategorija i sumnjivih procjena, promovirati hrvatsku glazbu kao kulturni proizvod zemlje tako što će više nagrađivati glazbena djela (vidi pod Mayales) nego nedjela (vidi pod Cetinski).
