Ljudi koji se smatraju rockerima često imaju percepciju da rock mora biti ‘ozbiljan’, te da od pamtivijeka nema dobrih novih bendova. Na današnji dan prije dvadeset godina opičena četvorka The Darkness poljuljala je te postulate na najbolji mogući način jer je “Permission to Land” sve ono što bi neki rock album trebao biti, a to je prije svega vrhunska zabava uz zveket frenetičnih gitara.
Rock je od početka gajio neku drugu priču za razliku od dotadašnje glazbene scene. Često smo tu imali glazbenike koji su bili autodestruktivni, drugačiji, posebni, pa su tako mnogi postali kultne ličnosti… Prema mojem mišljenju, rock je iz dekade u dekadu rastao, da bi u ’90-ima zapeo u neku slijepu ulicu u kojoj su dominirali veliki stadionski bendovi, sve je djelovalo već izlizano i (ponavljam, meni!) ne odveć zanimljivo.
Tad su došle ‘nulte’ s raznoraznim revivalima te je sve postalo ponovno zabavno jer bendovi su nicali na svakom koraku i to žanrovski vrlo različiti. Kad je presušio bazen revitalizacije rock žanrova, pojavili su se The Darkness koji su odlučili osvježiti možda i najgori dio rocka, hair metal i glam rock. Na prvu, ideja je bila za upucati si u glavu, ali rezultat je jedan od najzabavnijih rock albuma posljednjih dekada.
U konačnici, možemo voljeti ili ne voljeti The Darkness, vjerojatno obje strane imaju jako dobre razloge za svoju ‘ljubav’, ali mnogi singlovi, pa tako i sam album “Permission to Land” momentalno je katapultirao bend do neviđenih visina koje kreativno nisu uspjeli više nikad ponoviti (vjerojatno su se i oni počeli shvaćati preozbiljno, jbg).
Zamalo se dogodilo da ovaj album nikad ne bude objavljen (i da ja 20 godina kasnije ne pišem ovaj tekst) jer nitko od diskografa nije mislio da ovo može biti ‘the big thing’, da jedan podosta zajebantski album može napraviti toliku zbrku na top ljestvicama (u Britaniji je debitirao na drugom mjestu, pa je zatim četiri tjedana zaredom bio na prvom mjestu) s višemilijunskom prodajom.
Britanija i svijet su jednostavno u tom trenutku bili spremni za nešto drugačije. Svakog dana su nas u ono vrijeme britanski mediji bombardirali s ‘najboljim novim bendovima na svijetu’, a oni koji su preživjeli do danas, možemo reći da su vjerojatno takvi i bili u nekom svojem trenutku. The Darkness je svakako imao taj zvjezdani početak na kojem temelji cijelu karijeru nakon toga.
Prvo njihovo izdanje bio je EP “I Believe in a Thing Called Love” godinu prije, ali kako je bilo objavljeno za malog izdavača, tako i nije bilo nekog značajnijeg odjeka. Nakon potpisa ugovora, krenula je jača promocija, pa je u veljači 2003. kao prvi singl objavljena pjesma “Get Your Hands Off My Woman”, jedna klasična hard/glam rock stvar koja je s vremenom također postala klasik benda.
Ipak, naredni singl “Growing on Me”, objavljen par tjedana prije objave albuma, pokazao je mnogo komercijalniju i neozbiljniju stranu ovog benda. Pjesma koja govori o stidnoj dlaci postala je instant hit, prati je i zabavni video, a u njoj su ‘ispromovirali’ svoj zvuk koji možemo sumirati kao ‘pokradi sve što možeš, udari solažu gdje možeš, te Justin neka vrišti koliko god može’. Ukratko, zajebantska strana milenijskog rocka bila je rođena, pa tko god tada nije bio spreman na njih, vjerojatno nikad nije naknadno zavolio the Darkness.
7.7.2003. izašao je “Permission to Land”. Sjećam se da su tadašnje recenzije bile oprečne. Mnogima je smetalo što se na takav način (ili da je uopće potrebno da se) revitalizira glam rock, dok su drugi shvatili dobru zajebanciju i potencijal koji bend posjeduje. Ukratko, prema mojem mišljenju, neki prosjek ocjena svih tih recenzija bio je debelo prenizak za ono što je ovaj album pružio…
Već sljedeći singl “I Believe in a Thing Called Love” postao je jedan od najvećih britanskih singlova te godine (iako nikad nije dosegao broj 1), a naredne godine bend je pokupio sve moguće nagrade koje je mogao. Jednostavno, tad su The Darkness postali jedan od najvrućih bendova, a to su uspjeli iz razloga što su od početka bili svoji, ne želeći se ukalupiti u te stereotipne rock šablone.
Album otvara “Black Shuck”, tekstualno se referirajući na legendarnog sablasnog psa koji je lutao istočnom obalom Engleske. “Get Your Hands off My Woman” odlična je rock stvar u kojem je Justin spreman potući se s grabežljivim tipom koji napada njegovu djevojku. “Growing on Me” i “I Believe in a Thing Called Love” takvi su klasici da ih niti ne treba iznova objašnjavati. “Love Is Only a Feeling” postala je jedna od njihovih najboljih balada. “Givin’ Up” govori o problemima s drogom koja je već bila poprilično prisutna u bendu. “Stuck in a Rut” govori o rutini ‘normalnog’ života. “Friday Night” opisuje život tinejdžera. “Love on the Rocks with No Ice” možda govori o vezi, možda o alkoholu, možda o drogama… Posljednja “Holding My Own” oda je samozadovoljavanju.
Svakoj od ovih tema bend je pristupio vrlo humoristično, dok je glazbeno posudio sve najbolje što je mogao od prethodnih dekada. Da nema Justina, njegovog karakterističnog humora u tekstu, te prije svega načina pjevanja koji varira od dubokog režanja do brojnih falsetiranih dionica (mnogi bi rekli da ih je i previše), vjerojatno to ne bi bilo toliko dobro i uspješno. Ali upravo je to glavni as ovog albuma, tu je sve posloženo točno onako kako treba biti, doza humora, doza rock romantike i pregršt odličnih pjesama koje i danas zvuče odlično i moćno.
Prošle godine sam se konačno okuražio i otišao ih vidjeti u Pordenone, te je sve ono što sam mislio o njima palo u vodu. Nisam mislio da su toliko dobri uživo, nisam mislio da Justin može otpjevati tako visoko sve te dionice.. A kad ono, bend je baš rasturio, odsvirao devet pjesama s ovog albuma i pokazao mi da ovakve koncerte svakako treba ići gledati u Italiju gdje publika puno bolje kuži bend.
I dok mnogi i dalje smatraju da rock mora biti ‘ozbiljan’, bendovi poput The Darkness i Eagles of Death Metal pokazuju da se može ići i nekim drugim smjerovima te podjednako, ako ne i bolje, zabaviti publiku. Vjerujem da mnogi u startu nisu vjerovali u “Permission to Land”, ali danas, dvadeset godina kasnije, više nema potrebe sumnjati u taj album. To je bio i ostao jedan od ključnih albuma s početka novog milenija, koliko god kasnije bend nije uspio niti približno isporučiti podjednako zabavan album i od tad se krpa za tim početnim uspjehom (budimo realni, mnogi bendovi imaju slične karijere neuspijevajući doseći svoj početni uspjeh!).
