Svojedobno su se, ima tome i više od dvadeset godina, vodile zanimljive rasprave o tome jesu li Stone Temple Pilots grunge bend ili ne. Do jednoznačnog odgovora se nikada nije došlo niti se do njega moglo doći; grunge nikada nije bio precizno određen glazbeni žanr jer, ustvari, nije ni bio žanr, a osim toga, muzika nije matematika pa jedan i jedan ne daju nužno dva.

Iako nisu bili iz Seatllea, nego iz San Diega pa ih je od prijestolnice grunge pokreta dijelilo dvije tisuće kilometara (što za američke pojmove i nije mnogo), njihov prvi album, sjajni “Core” objavljen 1992. se bez imalo dvojbe može podvesti pod grunge, a uz legendarne “Nevermind” Nirvane, “Ten” Pearl Jama, “Dirt” Alice in Chainsa i “Superunknown” Soundgardena itekako je pridonio popularnosti, ali i komercijalnoj isplativosti tog, tada još sasvim mladog, odvojka alternativnog rocka.

Iako su se s kasnijim albumima udaljavali od korijena i ponekad sasvim približavali klasičnom rocku, u ono vrijeme Stone Temple Pilots sasvim sigurno jesu bili grunge iako to biti grunge nije bilo samo pitanje zvuka, već i pitanje stila, stava, pristupa i duha. Drugim riječima, pitanje onoga u što se ne može uprijeti prstom i što se ne može izračunati, pitanje onoga što se možda čak ni ne čuje, ali se svakako osjeti.

Muziku podržava

Ovih se dana pojavila vijest da Stone Temple Pilots nastavljaju s novim vokalom, nakon što je prvo preminuo originalni pjevač Scott Weiland, a potom i Chester Bennington koji ga je zamijenio u bendu. Novi pjevač je Jeff Gutt, ranije je pjevao u nu-metal bendu Dry Cell i čak se dvaput natjecao u “X-factoru”. Nije se gubilo vrijeme, bend je već odsvirao prvi koncert s novim pjevačem, a objavili su i prvi single s novom postavom, pjesmu “Meadow”.

I, što nam je ostalo od starih Stone Temple Pilotsa, što nam je ostalo od grungea?

Za početak, Gutt zbilja zvuči jako, jako slično Weilandu. I to na dobar način. Osjeti se da ga je slušao i upijao i da je štošta baštinio od njegovog načina pjevanja, ali opet ne zvuči kao puka, beskarakterna kopija. U refrenu se njegov glas ‘otvori’ i zablista, pokaže pravu snagu i uspne se na novu razinu. Prirodno se uklapa u žestoki hard rock okvir oko kojega je pjesma izgrađena.

“Meadow” je zapravo poprilično generički hard rock za ljude koji misle da ne vole hard rock, poigravanje s vlastitim nasljeđem, rutinerski rad iskusne ekipe koji čak i podsjeća na blistavu grunge prošlost iako u 2017. zvuči pomalo staromodno, nategnuto pa čak i nepotrebno. Nije ovo loša pjesma, to nikako, ali nije ni nešto posebno dobra.

Nije za kriviti Stone Temple Pilots ili ono što je ostalo od njih. Nedavno je objavljeno luksuzno reizdanje prvijenca “Core”, a za iduću godinu je najavljen i novi album. Treba zajahati val kada je već tu, treba opet pokušati nešto ostvariti i zaraditi.

Jasna je stvar da sve to s grungeom više nema veze. Sve se svelo na pokušaje oživljavanja stare slave i igranje na nostalgiju klinaca koji su s tom glazbom odrastali, a sada su u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima, u međuvremenu su, dakle, odrasli, kupovna moć im se popravila pa ako i ne prate aktualnu glazbu, spremni su izdvojiti koji dolar da kupe album svojih heroja iz mladosti.

No, dobro, ako smo i otpisali Stone Temple Pilots kao bend koji može ponuditi nešto novo, uzbudljivo i kreativno, ima li barem danas duha grungea negdje drugdje i kako stoje ostali bendovi koji su stvarali scenu, oni od kojih je sve počelo?

Treba opet ponoviti da grunge nije bio zvuk, možda je od svega najmanje bio zvuk. Grunge je bio pokret, supkultura, stav. Grunge je istovremeno bio punk, hard rock, metal i indie rock. Nirvana nije zvučala kao Pearl Jam, a Pearl Jam nije zvučao kao Alice in Chains koji nisu zvučali kao Screaming Trees koji pak nisu zvučali kao Soundgarden i tako dalje i tako u krug.

Jedini bend koji je nastavio rasti i razvijati se nakon tih zlatnih devedesetih je Pearl Jam. Objavili su jako dobar niz albuma u dvijetisućitima, niti u jednom trenu nisu diskreditirali svoje nasljeđe, a dojam je da nisu ni pokušavali preko njega ostvariti lake poene. Mijenjali su se, zvuk im je evoluirao, ali to su i dalje oni isti ljudi, isti glazbenici, samo nešto stariji. Devedesetih se nije činilo da će tako ispasti, ali uzaludan je i glup posao pokušavati predvidjeti budućnost, uvijek se iznenadiš.

Soundgarden se sastajao i rastajao, 2012. su objavili album nakon 16 godina pauze, a onda je Chris Cornell pronađen mrtav i ostatak benda trenutačno razmišlja ima li smisla nastaviti pod istim imenom ili ne. Alice in Chains su pokojnog Laynea Staleya zamijenili pjevačem Williamom DuVallom i koliko god bio skeptičan, a bio sam izrazito skeptičan, na InMusicu 2010. zvučali su sjajno, kao da je od zlatnih vremena prošao tek jedan dan, a ne više od desetak godina. No, bez obzira na to koliko dobro zvučali i s koliko se uvažavanja DuVall uživljava u ono što su nekad bile Staleyeve prepoznatljive vokalne dionice, to je ipak i dalje igranje na nostalgiju i sumnjam da su Alice in Chains danas u stanju ponuditi nešto novo i istinski uzbudljivo iako i oni najavljuju novi album za iduću godinu.

Sreća je što Dave Grohl i Chris Novoselic nikada nisu pokušali opet nešto činiti pod imenom Nirvana, prvi je ionako zadovoljan i kao riba u vodi pliva u arena-rocku svojih Foo Fightersa, a drugi je nešto svirao po manje poznatim bendovima, a pomalo je i politički aktivan. Screaming Trees odavno ne postoje, Mark Lanegan svoja mračna stanja opjevava pod vlastitim imenom, a Mudhoney svako toliko objave novi album i krenu na turneju…

Veliki zamah grungea je davno prošlo vrijeme, ali na svu sreću i danas postoje bendovi u kojima se još može čuti taj zvuk i taj duh. To nisu bendovi koji bi se ikada deklarirali kao grunge, a i to bi bilo sasvim pogrešno, ali poneki riff ili poneki stih, melodija ili stav i pristup mogu predstavljati ako ne ono što bi grunge mogao ili trebao biti u novom tisućljeću, a onda barem ono što je od njega uspjelo preživjeti kao zdravo i propulzivno.

Poslušajte samo odlične američke bendove Yuck i Bully. Ili kanađane Metz kroz čije se noise nanose često probije poznati i prepoznatljivi duh. Ili poslušajte genijalne australske garage rockere Royal Headache čija energija nosi i razara…

Grunge kakvog smo nekad poznavali možda nije mrtav, ali je na aparatima. Zato je tu neki novi, uzbudljivi i novi grunge koji strpljivo i glasno traži svoj put. Duh je preživio, to je jedino važno.

 

Muziku podržava
Stisni