Stevo Vučković (Steve Wolfman Band): “…ako vam se sviđa, bolje prija preslušan u kompletu”

2513

Splitski blues rock sastav Steve Wolfman Band trenutno koncertno promovira svoj novi album “Volim ludo”. Album donosi deset autorskih pjesama koje balansiraju između bluesa, rocka i popa.

Svoj glazbeni put i status na sceni Steve Wolfman aka Stevo Vučković cementira još ’80-ih godina kada je surađivao sa mnogim glazbenicima splitske scene kao što su Gibonni, Neno Belan, Daleka 0bala, a publici je također poznat i po svojim Stividenima i bendu Vukojarac.

O novom albumu i početcima karijere popričali smo s Wolfmanom…

Koji je okidać bio da se okrenete vlastitom glazbenom stvaralaštvu u blues maniri?
… jer osamdesete su bile godine kad smo stalno skupa bili mi…“, a Steve Wolfman Band je u principu realizirani materijal onovremenskog benda Vukojarac koji je od nastanka bio u blues maniri. Kum imenu SW je Hrepa s kojim se moj glazbeni život isprepletao od početaka pa do današnjih dana. Gore navedenoj listi danas etabliranih izvođača treba svakako dodati Gorana Karana s kojim sam dvije pune godine intezivno mlatio kosom u okviru hard-rock benda Epicentar.Koji su blues glazbenici bili utjecajni za vas i vašu glazbu?
Prve četiri LP ploče koje sam dobio od nekog starijeg i koje su odredile moj glazbeni izričaj bile su: ZZ Top – “10 Legendary Tales”, Bad Co – “Bad Co”, CSN&Y – “Déja vu” i The Rolling Stones “It’s Only Rock’n’roll” (Mick Taylor na solo gitari), ali definitivno su najviše traga ostavili Ten Years After, Led Zeppelin i Rory Gallagher. Gitaristički i skladateljski.1994. ste osnovali bend Stivideni s Hrepom i Denisom Bižacom, a glazba je naginjala country-rock satiri. Imali ste tri službena izdanja i live EP. Koliko se rad Stividena i pristup glazbi razlikovao od onoga što ste radili do tada?
Stivideni su bili jezgrovit bend kvalificiranih instrumentalista koji su minimalističkom svirkom i samim tim maksimalnim ogoljavanjem ideje na satiričan način ukazivali na iščašenosti tadašnjeg društvenog okruženja i nisu imali problem s miješanjem stilova, od dalmatinskog valcera do Santana stilizacija, od funka do punka, od Bacha do sevdaha, sve je bilo podređeno tekstu ili priči. SWB je odmak od surovosti modernog društva I zaranjanje u romantične sfere, ponekad I utopistička težnja skladu. Prvi album Steve Wolfma Banda bio je “Na pola puta između stvarnog i sanjanog” 2010. Pjesme na tom albumu su nastale u periodu od 1981. do 1991. Zbog čega ste toliko dugo čekali da taj materijal bude objavljen?
Pjesme na drugom albumu su nastale u periodu od 1981. do 2013. Oba albuma sam izdao kao dug svojoj mladosti, u svrhu dokumentiranja i nisam pretendirao na osvajanje etera i top ljestvice tako da je slučajno ispalo da su nekronološki složene. Jednostavno su snimljene kad su snimljene i išle na izdanje bez nekog plana. Ionako je to ‘stara’ glazba, uvijek démodé i uvijek retro, i 1981. i 2015., a zašto je to toliko dugo čekalo na objavljivanje je moja glazbeno turbulentna životna priča u kojoj godina-dvije, desetljeće-dva ne znači ništa. Danas ću – sutra ću, bla, bla, bla… Bitno je da su snimljene i da se može ići naprijed.

Jesu li neke pjesme, s obzirom na veliku vremensku razliku od nastanka materijala i njegovog izdavanja, dobile nove aranžmane?
Neke su identične kao u vrijeme nastanka (“Žestoka pića”), a neke su dorađivane, nadam se na bolje, jer sam dugotrajnim glazbenim kolaboracijama stekao i neka nova glazbena znanja i iskustva.

Muziku podržava

2014. izlazi album “Volim ludo”. Album je srednjestrujaški uz elemente rocka, popa i bluesa, a i kritika je blagonaklona prema novom albumu. Koliko su se dugo pripremale pjesme za novi album?
Srednjestrujaški je za moj uzrast pohvalna klasifikacija, a navedeni žanrovski elementi su posljedica gore spomenutih glazbenih kolaboracija. Kritika i kritičari u slučaju SWB nisu važni, jer bi iste pjesme na isti način snimili bez obzira na kritike, bile one stručne ili obiteljsko-prijateljske. Arhiviranje kreativnog izraza iz doba nevinosti – rekao bi tvrdoglavi bik – i nastavio svirati svoju glazbu na svoj način. Album je nastajao svih proteklih četiri godine od izdanja prvog albuma i u vremenu općeg konzumerizma ide obrnutim putem do srca eventualnog slušatelja. Naravno, opet démodé pristup, u vremenu plasmana pjesama singl po singl, evo albuma koji, ako vam se sviđa, bolje prija preslušan u kompletu.

Zanimljiv moment na novom albumu je pjesma “Ježeva kućica” koja u sebi glazbeno sadrži blues u punom smislu te riječi. U kolikoj je mjeri priča o “Ježevoj kućici” bila inspirativna za nastanak pjesme?
“Ježeva kućica” je davnašnja želja Hrepinog i mog prijatelja Harija Klarice koji je i narator tekstualno adaptirane verzije koja se nalazi na albumu. Sve je to dio tadašnjeg zez projekta i benda Rođaci. Prva verzija je nastala 1990. kod Hrepe na porta studiju kao rođendanski poklon Hariju i evo samo petnaest godina kasnije objavljena je urbi et orbi.

Nekako se može primjetiti da na novom albumu ima manje utjecaja dalmatinskog štiha u glazbi. Koliko vas privlači glazbeno spajanje bluesa s jednom mediteranskom vibrom?
Na prvom albumu u studiju je bila mandolina, a na ovom se mandolina polomila. Koketiranje bluesa s drugim žanrovima pa tako i s mediteranskim štihom je moja omiljena disciplina i ponovit će se spontano, kad neka buduća pjesma pozove Dalmaciju u pomoć. Drugi razlog je intezivna klupska aktivnost benda u posljednjih godinu dana koja je u živoj izvedbi dosta rockerskija i žešća od zatečenog stanja na albumima.

S obzirom da život kod nas ima određenih blues momenata, a u vašoj glazbi ste dosta pozicionirani na ljubavnu tematiku, u kolikoj mjeri uspjevate pretočiti emocije i blues vibru u tekstove?
Nastojim ne mudrovati, rukopis je dosta sirov, ne pišem na dijalektu, nego na hrvatskom književnom jeziku. Kad zapne, stihove prepustim pametnijem uz zadanu metriku. Ti pametniji su bliski prijatelji koji me poznaju i poznaju moj senzibilitet. Ivana Antolić i Boro Vujević su to dvoje koje ulijeću kad zapne.

Dugogodišnji ste predstavnik blues scene kod nas, pa kako gledate na blues scenu u Hrvatskoj?
Hrvatska blues scena već 6 godina ima jako kvalificirane predstavnike na krovnom svjetskom takmičenju u Memphisu koja probere na vlastitom Challengeu. Amerikanci se čude kako je ‘mala’ Hrvatska tako jaka i organizirana u bluesu.

Koliko, prema vama, organizacije poput Hrvatskih blues snaga pridonose širenju blues glazbe kod nas?
Hrvatske blues snage rade jako dobro i aktivno se zalažu za očuvanje bogate blues scene. Posljedica tog truda je I činjenica kako u Hrvatskoj imamo 10-tak blues festival i ono važnije, sve više mladih glazbenika koji vole i sviraju blues.

Možete li izdvojiti pokoji novi bend čija glazba uvelike doprinosi glazbenom pravcu koji je kod nas u manjini?
Veliki sam pobornik Rolin Humes rukopisa i izvedbe i predviđam im svjetlu budućnost, na proteklom CBC su mi se jako svidjeli Bender iz Novske, zvučno originalni InRoots iz Splita, a Hrepin side projekt Sunnysiders mi i danas svira u autu.

Koji su daljnji planovi po pitanju promocije albuma “Volim ludo”?
Nakon zagrebačke promocije albuma slijedi splitska promocija 13. ožujka u kavani Ovčice ex-Džaja. U tijeku je snimanje spota za pjesmu “Žestoka pića”, a sredinom ožujka dolazi na red emitiranje HTV Garaže koju smo nedavno snimili. Slijedi dvofazna sjever-jug turneja po radio postajama, a koncertno smo aktivni te spremni dočekujemo razvedravanje i diobu scenskog žara s publikom i mjestima koja još nismo upoznali…

0 Shares
Muziku podržava