Vlatko Stefanovski ima novi kantautorski album “Seir”, desetak godina nakon “Kule od karata”. Snimao je između mnogo i odsvirao mnogo koncerata u raznim fomacijama, ali kantautroski album je nešto drugo; album autora koji svira svoje pjesme. I to kakve.
Glazba i All Stars u više boja
Vlatko je div gitare, tata i mama etno glazbe i world musica kod nas i šire, i to traje skoro 40 godina. Na jučerašnjoj promociji albuma “Seir” u Tvornici prisjetio sam se kako je nedaleko, u Kulušiću, svirao s Leb i sol par večeri zaredom i snimio live album “Akustična trauma” 1982. 
Sjećam se da je par večeri nosio kombinezon poput Petea Townshenda i svake večeri mijenjao All Stars tenisice u različitim bojama. Sjećamo se i glazbe, ona je i danas ostala u raznim bojama, ali se ne moramo samo sjećati, ima je na pločama i diskovima. 
Sa Stefanovskim smo dobili…
Prisjetio sam se i njegovih i naših prijatelja Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka koji su od 1977. zagovarali Vlatka kao bitnu novu vrijednost na domaćoj sceni. I bili su naravno u pravu, što je jasno i danas. Sa Stefanovskim smo davno dobili nešto što ranije nismo imali; vrhunskog glazbenika i gitarista, odličnog autora pjesama, pjevača i uz sve to još i artikuliranog producenta i aranžera, beskrajno muzikalnog čovjeka koji je znao sve to uklopiti u smislenu cjelinu a ne samo brzo svirati i izdrkavati se po ljestvicama ko drugi. 
Stefa kuži The Clash
Bilo je i prije dobrih gitarista, ali ne ovako dobrih, ne ovako pametnih i sa sveobuhvatnom vizijom. Sjećam se kad je u intervjuu Džuboksu 1981. mirne duše rekao da se The Clash i Stonese ne može skinuti kako treba, jer imaju poseban groove i način svirke. Stefa je odmah sve znao, a recite to ovima koji ništa drugo ne znaju nego se i danas furaju na Stonese. Puno godina kasnije Vlatko i dalje radi ‘po starom’, što je u njegovom slučaju jako dobro.
Vlatko previše toga zna
Fascinantno je koliko Vlatko toga zna – nemojmo se zavaravati, u glazbi zna skoro sve – a kako to promišljeno i kontrolirano koristi? “Seir” je odličan primjer; album vrhunskog gitarista na kojem skoro nema solo gitare? Ne može bolje, ali zato ima pjesama, harmonija, bendovske svirke i finih aranžmana za poluditi.
Kantautorska poslastica, ozbiljan rad vrlo ozbiljnog glazbenika s puno rafinirane svirke i nekim pjesmama (“Fosforna mesečina”, “Fokusiram i zumiram”, “Ljubovna činija”, “Deca na sonceto”) koje ulaze u rang njegovih najboljih (šifra “Talasna dužina”, “Ja nisam tvoj”, i pritom se ne zezam).
U vremenu kad se svi prave važni i s onim što ne znaju, užitak je slušati čovjeka koji zna puno, ali to ne koristi odjednom i uđuture, nego filigranskim metodama uspijeva da mu neke nove pjesme zvuče tako da bi Sting, Gibo i neki drugi platili da ih imaju i od njih napravili hitove. Ali ovo je ‘mala noćna muzika’ za fino korištenje, i to je najveća prednost “Seira”; nema silovanja materijala, sve teče samo od sebe.
Kad Stefanovski snima u studiju
Još bolji je u Tvornici bio dvadesetminutni ad hoc koncert kad je Stefanovski sam s gitarom odsvirao i otpjevao četiri nove pjesme, nadajmo se kao uvod u koncerte tog formata. Bilo bi vrijeme da publici ponudi ovakav laid-back repertoar s nekim manjim, poluakusitčnim pratećim sastavom jer ima barem tridesetak vokalnih pjesama koje bi valjalo čuti na jednom mjestu.
Još bolje je bilo istu večer u tonskim studijima Croatia Recordsa gdje je snimao gitarističke dionice i vokale za svoju pjesmu “Gypsy Song” (s briljantnog albuma filmske glazbe “Gipsy Magic”), za album Zapadnog kolodvora, sastava s kojim je surađivao na nedavnim velikim koncertima Rade Šerbedžije.
Neka čuju i na iTunes
Vlatko je čovjek kojemu internetizacija samo pomaže, njemu konkurencija paše, dapače, nema se čega bojati, više se ‘boje’ ovi tamo kad ga čuju. Lakše mu je iz Skopja i s makedonskim folklorom stići do Los Angelesa ili kamo hoće, puno lakše nego nekada, a baš ovi poput njega koji imaju ‘svoje’ sastojke su zanimljivi ‘vani’.
Zato je dobra vijest da će u sklopu novog ugovora s Croatia Records i njegove stare snimke doći na iTunes pa će i ovi tamo, od Senegala do San Pedra i Santa Monice, imati što čuti. Ponovimo, Stefanovski je tata i mama domaćeg etna i world-musica, onoga što je danas tako popularno i svima na ustima (s osmijehom naravno). No, u vrijeme dok nije bilo tako popularno Vlatko se s Leb i sol služio istim alatima kao Weaher Report, a samostalno je radio kao Ry Cooder.
Balet na gitari, s kavom
Bilo je jučer u tonskim studijima zanimljivo gledati kako je u samo tri pokušaja, u live svirci istovremeno sa Zapadnim kolodvorom (ali je bio u odvojenoj kabini), stigao do željenog rezultata, s tolikom lakoćom da se čini upravo bezobrazno, kao elegantni balet na gitari.
Vlatko je beskrajno talentiran pa je zgodno vidjeti kako ‘radi’ glazbu; odmah svira sve (s poluakustičnom gitarom), i ritam i sola i bazu i dodaje ukrase, kad bi imao još jednu ruku vjerojatno bi usput skuhao i kavu bez problema. Nakon prvog pokušaja činilo mu se da su malo prenervozni, pa je samo kao dirigent rekao: “Momci dobri smo, imamo ga, ali ajmo sada hipnotički, sufi, ko šamani…“.
Suvišno je reći, onaj prvi ‘take’ bio je bolji nego što bi mnogi uspjeli u par dana, a s četiri snimljena pokušaja dobili su “Gipsy Song” da ju mogu editirati i premontirati kako hoće, pa i kao soundrack za balet…
