Sjećam se dobro tog razdoblja, otprilike šesti ili sedmi razred osnovne škole i otkrivanja žešćih tonova koji su kasnije iscrtali neku rutu prema svemu što je alternativno.

Počelo se s Linkin Parkom, Limp Bizkitom, Kornom, Slipknotom, Metallicom, Panterom, bilo je tu i Queens of the Stone Agea, Nirvane, Offspringa, Nine Inch Nailsa, da bi se kasnije došlo i do puno ekstremnijih sastava te otkrivanja svih mogućih podžanrova metala i sličnih glazbenih pravaca.

Slušala se tako prilično raznovrsna glazba uz koju su tinejdžerski dani dobili neku posebnu dimenziju, buntovnu crtu i apsolutno utočište koju je pružala, zajedno s tekstovima pjesama u kojima smo se nerijetko pronalazili.

Muziku podržava

Jedan od takvih sastava bio je Linkin Park – bend koji je bez sumnje odgojio čitavu jednu generaciju i čije tekstove još dan danas znam napamet. Sigurno da nas je zaista puno koji smo skupljali njihove postere iz raznih časopisa i lijepili po zidovima sobe, nosili taj discman sa sobom u kojima se vrtio izlizani zaprženi CD, ostajali gladni pod velikim odmorima kako bi si kupili neki njihov originalni album, radili DIY majice jer za prave nismo imali dovoljno love, pratili apsolutno svaki korak čitavog benda i sanjali o danu kada ćemo otići na njihov koncert i upoznati svoje idole.

Nije to samo slučaj s Linkin Parkom, vjerujem da se svatko s nečim može poistovijetiti i prisjetiti se razdoblja odrastanja uz pojedine izvođače i bendove koji su nas na neki način obilježili. Možda nisu baš svi albumi Linkin Parka bili toliko ključni kao prvih nekoliko pa smo nakon određenog vremena izgubili interes, ali vjerujem da će se dobar dio nas s nostalgijom prisjetiti tog razdoblja kada smo prvi put čuli “In The End”, “Crawling”, “Papercut”, “One Step Closer”, “Faint” ili neke druge masivne hitove koji su se vrtili posvuda.

A zbog čega ovakav pomalo nostalgični i emotivan uvod? Nemoguće da vam je promaklo, ali svega dva mjeseca nakon smrti Chrisa Cornella iz Soundgardena, jučer nas je uznemirila još jedna ružna vijest – ona o smrti frontmana Linkin Parka, Chestera Benningtona u 42. godini života. Njemu u čast izdvojili smo neke najbitnije trenutke karijere Linkin Parka te nekoliko informacija o samom Chesteru.

Chester se 1999. pridružio Linkin Parku, sastavu koji su tri godine ranije osnovala tri srednjoškolska prijatelja – Mike Shinoda, Rob Bourdon i Brad Delson. Samo godinu dana nakon njegovog priključivanja, LP su izbacili ključni i najprodavaniji album čitave karijere “Hybrid Theory” koji je obilježio cijelu jednu generaciju alternativaca.

Ogromni hitovi “One Step Closer”, “In The End”, “Papercut” i “Crawling” nisu se skidali s top ljestvica, naročito “In The End” koja je postala neizbježna numera na svakom njihovom nastupu uživo. Spomenuti singlovi ujedno su označili i proboj k mainstreamu i veliku popularnost. Album je prodan u više od 30 milijuna primjeraka diljem svijeta te se našao i na 11 mjestu Billboardove ljestvice 200 najboljih albuma čitavog desetljeća. Svakako vrijedi spomenuti i “Reanimation”, album remixeva koji se baziraju na mega uspješnom prvijencu.

Još jedan gigant od albuma nazvan “Meteora” uslijedio je 2003. godine, a svojevremeno se našao na prvom mjestu Billboardove top liste 200 najboljih albuma. Još pamtimo zarazne singlove “Somewhere I Belong”, “Faint”, “Numb”, “From the Inside”, “Breaking the Habit” i “Lying From You” koji su stekli masivni uspjeh te nastavili slijediti zvuk koji su njegovali na debiju.

S ovim su albumom privukli pozornost Jay Z-ja, s kojim kasnije surađuju na zajedničkom EP-ju nazvanom “Collision Course”. Upravo su zajedničkom suradnjom s poznatim reperom na pjesmi “Numb/Encore” osvojili i nagradu Grammy. U pitanju je mash-up u kojem su kombinirali tekstove vlastitog singla “Numb” i pjesme “Encore” Jay Z-ja.

Iako su prva dva albuma stekla najveći uspjeh, bend je izbacio još pet studijskih izdanja. Iduća tri “Minutes to Midnight”, “A Thousand Suns” i “Living Things” u SAD-u su također dostigli prva mjesta na top listama, dok se predzadnji uradak “The Hunting Party” nešto slabije ‘uhvatio’. Posljednje izdanje “One More Light“, izašlo u svibnju ove godine, pridobilo je nešto lošije kritike kako od struke, tako i od dijela fanova.

Za kino hit “Transformers: Revenge of the Fallen” iz 2009. snimili su pjesmu “New Divide” te ju izbacili kao singl. Zbog svega toga su 2012. bili proglašeni najgledanijim izvođačem na YouTubeu.

Uz brojne suradnje, Chester je pjevao i u Dead By Sunrise, Bucket Of Weenies te je ostvario svoju dugogodišnju želju i od 2013. do 2015. postao vođa Stone Temple Pilotsa.

Bio je jako dobar prijatelj Chrisa Cornella koji je također počinio samoubojstvo u svibnju. Pjevao je na njegovom sprovodu pjesmu “Hallelujah” i njemu u čast napisao i dirljivo otvoreno pismo koje je podijelio sa svima nakon Chrisove smrti. Dvije rečenice u pismu između ostalog kažu: “Ne mogu zamisliti svijet u kojem te nema” i “Inspirirao me na toliko načina koje ne možete ni zamisliti”.

Na isti dan, 20. srpnja, kada bi Chris proslavio 53. rođendan, Chester je odlučio okončati svoj život u 42. godini te se navodno objesio u svojoj kući u blizini Los Angelesa. Iz svega se da zaključiti kako ovo nije slučajnost, iako je u ranijim intervjuima priznao kako je u više navrata razmišljao o samoubojstvu. Iza sebe je ostavio ženu i šestero djece, ali i upitnike nad brojnim glavama.

Tesktovi LP-a bili su inspirirani prilično teškim temama iz njegova života, kao što su primjerice obiteljski problemi, seksualno zlostavljanje dok je imao sedam godina, fizičko zlostavljanje u školi od strane vršnjaka samo jer je bio drugačiji, izolacija te ovisnost o opijatima… Sve to je imalo i utjecaja na Chesterovu kliničku depresiju koju, nažalost, nije uspio pobijediti.

“But in the end, it doesn’t even matter”…

Muziku podržava
Stisni