Prvi akord pjesme “A Hard Day’s Night” The Beatlesa jedan je od najljepših i najslavnijih na svijetu. Istovremeno i najzagonetniji jer više od 40 godina nitko nije uspijevao dokučiti o kojem je akordu riječ.
Prema nekim procjenama, u svijetu postoji oko 2.000 The Beatles tribute bendova (samo u Liverpoolu ih je navodno 200) i činjenica da ama baš nitko od njihovih članova nije bio u stanju identično reproducirati čuveni ‘twaaannnngggg’ itekako je zanimljiva. Glazbenici, muzikolozi, školarci, studenti, gitaristi i mnogi drugi pokušavali su odsvirati ga onako kako zvuči na snimci. Međutim, unatoč njihovom trudu, talentu i znanju, prvi akord je i dalje zvučao jednostavno pogrešno.
Snimanje “A Hard Day’s Night” u studijima Abbey Road trajalo je svega tri sata kada su u devet pokušaja (pet cjelovitih) The Beatlesi odsvirali ono što je trebalo. Harrison je ‘lupio’ svoju gitaru, Lennon svoju (Gibson J-160), Paul svoj prepoznatljivi bas (Hofnerov ‘violinski’ bas), a Ringo je – očekivano – pridonio za bubnjevima.
Točno na četrdesetu obljetnicu pjesme, kanadski matematičar Jason Brown odlučio je ‘dešifrirati’ prvi akord pjesme koristeći Fourierovu analizu. “Svaka periodička funkcija može se zapisati kao suma (ne nužno i konačna) sinusa različitih amplituda, faza i frekvencija” pojednostavljena je definicija ovog algoritma koji se primjenjuje u audio i foto svijetu, najčešće kod različitih kompresija.
Analizirao je Brown signal, postavio filtere za izoliranje određenih frekvencija, no rezultati uopće nisu odgovarali instrumentima koje su svirali John, George, Paul i Ringo. Nedostajalo je još nešto, još jedan instrument. A onda mu je sinulo: potražio je ‘petog Beatlea’, Georgea Martina. Martin je u tom početnom akordu odsvirao par tonova na klavijaturama, a među njima bili su i oni koje tri Beatlea sa žičanim instrumentima jednostavno nisu mogli ‘uhvatiti’.
Kada je i njegove frekvencije uvrstio u jednadžbe, dobio je poklapanje koje je tražio. Tako je 2004. godine prvi put i službeno riješen misterij “A Hard Day’s Night”: rođen je akord koji se ne uči u knjigama, koji prkosi zdravom razumu, a profesor Jason Brown postao je prvi matematičar o kojem je pisao časopis Guitar Player. Na njegovim stranicama možete pročitati cjeloviti rad o ovoj temi, a tko ga uspješno prevede na svima razumljiv jezik, svakako je zaslužio neku nagradu.
Mir je trajao do siječnja 2010. kada je Randy Bachman, slavni gitarist bendova Guess Who i Bachman-Turner Overdrive, u sklopu specijalnog izdanja svoje radio-emisije ispričao zanimljivu priču: 2009. obišao je studio Abbey Road u pratnji Gilesa Martina, sina Georgea Martina. Kako se ispostavilo, mlađi Martin brine se o apsolutno svim originalnim, studijskim snimkama The Beatlesa i kada ga je pitao što želi poslušati, za Randya nije bilo dvojbe.
Gitaristi će primijetiti da je Randy pobrkao nazive tonova u akordu i zanemario ulogu klavijatura, tako da ni njegova verzija početnog akorda nije u potpunosti točna. Najnoviju teoriju iznio je britanski matematičar Kevin Houston i po njegovom viđenju riječ je o puno jednostavnijem rješenju od onoga koje je predlagao Brown. Dok su za Browna klavijature odigrale ključnu ulogu, za Houstona su one tek usputni dodatak.
Kako tvrdi, Harrison je odsvirao samo četiri žice (tonove A, D, G i C), Lennon je odsvirao samo ton C, a McCartneyeva uloga postala je upitna.
“George Martin vjerojatno jako dobro zna što su i kako odsvirali, ali mi se čini da ga to što ne želi podijeliti tajnu s ostatkom svijeta baš veseli” zaključuje Houston priču o akordu koji će nakon gotovo 50 godina i dalje biti misterij.