Little Steven: “Rock je već neko vrijeme ugrožena vrsta”

Steven Van Zandt većini je najpoznatiji kao dugogodišnji gitarist Brucea Springsteena, no tražite li renesansnog čovjeka u rocku, Little Steven jedan je od njih.

Sviranje u The E Street Bandu samo je jedna od njegovih mnogobrojnih uloga. Ljubiteljima serija poznat je i kao Silvio Dante u “Sopranosima”, odnosno Frank Tagliano u “Lilyhammeru”. Izvan svjetala reflektora bavi se humanitarnim i filantropskim radom, ima svoju radio emisiju, a kako će uskoro objaviti novi solo album i zatim zasvirati u Ljubljani, iskoristili smo priliku i popričali o svemu pomalo: o solo karijeri, New Jerseyu, Springsteenu…

Kako ste se zainteresirali za glazbu?
Mislim da glazba zanima gotovo svakoga od nas, mislim da je ona dio ljudskog DNK, a što se mene osobno tiče za sve je kriv radio. Dok sam bio mlađi, radijski je program doista bio kvalitetan, mogli ste čuti pjesme koje bi vam se dopale. Objavljivali su se i singlovi, a onda je došao 9. veljače 1964… Postojao je samo jedan televizijski program i jedna zabavna emisija koju biste mogli gledati. Cijela bi se obitelj okupila ispred televizora – u to su vrijeme obitelji imale samo jedan televizor i to ako su imali sreće – jer bilo je za svakog ponešto, za sve dobne skupine: za one najmlađe, tinejdžere i za odrasle. Tog su dana tinejdžeri bili pred ekranom i gledali nastup grupe po imenu The Beatles. Oni su bili nešto posve drugačije, do tog trenutka nikada prije nisam vidio pravi bend… Bilo je, naravno, izvođača koji su nastupali samostalno, to da, ali oni su bili u pop svijetu, nije bilo pravih bendova… Ostao sam zapanjen, sam sebi sam rekao ‘wow’, jer bilo je sjajno gledati ih i u tom sam trenutku znao što želim raditi u životu. A ta podjela između rocka i popa ostala je do danas: u rocku ćete naći bendove, u popu samostalne izvođače. Bend kao takav publici odašilje poruku prijateljstva, zajedništva, složnosti i povezanosti… I to me privuklo. Nisu me zanimale hvalisave pop zvijezde koje su se posvuda trpale u prvi plan, više mi je zadovoljstva pričinjavalo biti dio ekipe… S The Beatlesima je započela ‘Britanska invazija’, došli su mnogi veliki bendovi – The Dave Clark Five, Herman’s Hermits, The Rolling Stones, The Who, The Kinks, The Hollies, The Yardbirds, The Animals – pa smo u narednih godinu, godinu i pol slušali samo britansku glazbu i britanske bendove. I navukao sam se za cijeli život.Kako je tih godina izgledao Asbury Park i mislite li da Vam je sviranje po barovima pomoglo u razvoju kao glazbenika?
Kad sam došao u Asbury Park nisam ga zatekao u baš reprezentativnom stanju. Odavao je dojam polu-geta, šetalište je još uvijek bilo ondje, ljudi su znali doći za vikend, ali bilo je jasno da su najbolji dani Asbury Parka odavno već prošli. Southside Johnny i ja pronašli smo neki bar koji bi se ionako uskoro zatvorio jer mu je tornado urušio strop pa su rekli ‘držat ćemo ga otvorenim još mjesec dana i onda staviti ključ u bravu’. Svirati po barovima u ono je vrijeme značilo da vam repertoar mora biti sastavljen od najvećih radijskih hitova i pjesama s ljestvica Top 40, a mi to nismo željeli. Rekli smo vlasniku da će ionako zatvoriti bar kroz neko vrijeme, pa zašto mi ne bismo besplatno svirali ono što se nama dopada. I s vremenom smo počeli graditi taj specifični zvuk, kombinirali smo soul s rockom, puhačke instrumente i električne gitare – to je taj zvuk kojem se vraćam na svom novom albumu – i svirali smo što god nam je palo na pamet, ma kako neobično za ondašnje prilike bilo. Postali smo kućni bend, prvo smo nastupali jednu večer u tjednu, pa dvije, pa tri… Popravili su krov, proširili prostor, a nas je svake od te tri večeri dolazilo slušati više od tisuću ljudi; bilo je zaista fantastično. Da odgovorim i na drugi dio pitanja – da, svirke uživo su od iznimne važnosti za svaki bend. Najbolje bi bilo da postanu kućni bend u nekom lokalu, neka pogledaju po kafićima kada imaju praznu večer i neka naprave isti dogovor kakav smo s vlasnikom napravili mi. Ne želim sad ulaziti u opsežna predavanja, ali u rocku postoji pet misija: morate ovladati svojim instrumentom (bio to glas, gitara, bubnjevi, klavijature, bilo što); morate razumjeti i analizirati pjesmu kako biste je znali aranžirati za bend (što svira bas, što svira bubanj i tako dalje); morate svirati uživo (to je ovo o čemu sad pričamo); a četvrto i peto su pisanje i skladanje te snimanje vlastitih pjesama. Sviranje uživo je najvažnije jer tijekom tog procesa učite kako komunicirati s članovima benda, kako komunicirati s publikom, otkrivate što ima više ili manje smisla, isprobavate pjesme na različite načine… Za mene su ti ‘barski dani’ bili bitni i mislim da bi ih svaki izvođač trebao imati.Spomenuli ste komunikaciju s publikom, zanimljivo je kako svaki glazbenik iz New Jerseya uvijek zna naglasiti koliko mu je publika bitna.
Da… Mi nismo odrastali u svijetu računala, a pogledamo li danas najvažniji odnos koji većina ima je povezanost sa strojevima. Naši su odnosi bili ljudski, povezivali smo se sa živim bićima. Pa i u vrijeme dok smo svirali po barovima nismo bili samo rock bend, bili smo bend za ples, zadatak nam je bio rasplesati ljude, natjerati ih da ustanu i plešu, a to je iziskivalo poprilično energije. Kada smo prestali biti kućni bend i počeli raditi koncerte, ‘uzeli’ smo sa sobom tu ‘plesnu energiju’ i ona nas je učinila moćnim live bendom. Isto su prije nas prošli i The Rolling Stones, isto i The Who, i njima su prvi zadaci kao bendu bili natjerati ljude na ples. Zato su i dan-danas jedni od najboljih bendova uživo. Kako ste se ‘skompali’ sa Southside Johnnyem; mnogi kažu za njega da je ‘djed’ New Jersey Sounda.
(smijeh) Neka on bude djed, ja ću onda biti otac (smijeh). Svirao sam s članovima njegovog benda, preko tih svirki upoznao i njega pa smo osnovali Southside Johnny and the Asbury Jukes. Bili smo poput rock verzije soul dvojca Sam & Dave i neko smo vrijeme tako svirali, a onda se pojavio Bruce Springsteen i zamolio da se pridružim njegovom bendu. Trebalo je to biti samo na jedno kraće razdoblje, ali eto, ostao sam s njim.Jedan ste od osnivača Springsteenovog E Street Banda, ali istovremeno ste i producent, izvođač, kantautor, aranžer, gitarist, TV zvijezda, DJ na radiju… Smeta li Vam ponekad što će prva rečenica u Vašoj biografiji uvijek biti vezana za E Street Band?
Ne, ni najmanje, ponosan sam na tu rečenicu.

Kako ste upoznali Brucea Springsteena?
Imao sam svoj bend i on je imao svoj bend. U ono je vrijeme svatko imao svoj bend, svoju ekipu s kojom je svirao u garaži. Svi koji su vidjeli The Beatlese osnovali su bend, ali nisu svi uspjeli maknuti se dalje od garaže. Bilo je možda dvanaestak aktivnih bendova koji su svirali i često smo se susretali i družili, s vremenom se i sprijateljili, sve je to bio taj isti krug…Kad Springsteen kaže ‘OK, ove godine idemo na turneju’, kako uspijete uskladiti sve svoje druge obaveze? Odgađate li ih pa kasnije nadoknađujete ili kako?
Bruce nam još nikada nije turneju najavio dovoljno unaprijed, uvijek odlučuje u zadnji čas. Naučio sam da ne treba odgađati, volim za sebe reći da sam ‘working-class celebrity’, svaki dan idem na posao u svoj ured, puno ljudi ovisi o meni i tako… Trudite se koliko možete, a nekad vas pomazi i sreća: “The Sopranos” sam snimao sedam godina, “Lilyhammer” tri godine, a cijelo to vrijeme sam bio na turneji sa Springsteenom. U deset godina turneja odsutan sam bio samo dva puta po mjesec dana. Mogu samo biti sretan s takvim raspletom.

Koncerti Brucea Springsteena i E Street Banda su legendarni, što zbog trajanja, što zbog intenziteta. Kako vam to uspijeva?
Uf, nemam pojma… Doista ne znam, ali sigurno je da nije došlo iznenada i odjednom već s vremenom. S godinama smo se razvijali, Bruce piše dobre pjesme i prirodno je da ih na koncertima želimo izvesti što je više moguće; svirati dok ne popadamo od umora, to je koncert.

Iz E Street Banda ste otišli 1984. kako biste započeli solo karijeru. Na neki je način smiješno što ste otišli baš uoči albuma “Born in the U.S.A” koji je od Springsteena napravio globalnu zvijezdu.
(smijeh) Lijepo je što misliš da je to smiješno i lijepo je da te zabavlja (smijeh) Ali iz benda sam otišao još 1982., no ostao sam raditi na albumu “Born in the U.S.A.” kao producent. Dok je Bruce dovršavao svoj album, u međuvremenu sam objavio dva solo albuma… Mada, svjestan sam da je to jedna od onih ludih odluka koje te obilježe za čitav život. S jedne strane mi je žao i bilo bi mi puno draže da nisam otišao, da nisam bio u situaciji da moram otići, ali s druge strane da nisam otišao ne bih postigao što sam postigao niti bih naučio sve što sam naučio. Teška je to bila odluka… Da, 15 sam godina naporno radio da bi me prvi pravi i veliki uspjeh zaobišao – u redu, album “The River” je bio uspješan prije toga – ali zauzvrat sam puno naučio o životu. Nije da mogu sad bilo što promijeniti, jednostavno živite s tim.

Kroz svoje ste pjesme često provlačili političke stavove, albumom “Sun City” poveli ste glazbenu borbu protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici. Kakva su Vam danas politička gledišta?
Većinu energije usmjeravam na očuvanje rock’n’rolla, jer rock je već neko vrijeme ugrožena vrsta. Pokrenuo sam svoju radijsku emisiju koja se sluša u stotinjak zemalja širom svijeta (ako znaš nekoga tko je zainteresiran za nju neka nam se javi pa ćemo mu je poslati), pokrenuo sam Rock and Roll Forever Foundation gdje za studente i školarce pravimo nastavni program o povijesnom razvoju rocka… Tako da sam više orijentiran na takve stvari, želim budućim generacijama osigurati mogućnost da čuju pravi rock’n’roll. Moj radijski format “Underground Garage” jedini je format na svijetu u kojem možete čuti isključivo rock’n’roll. Nemam puno vremena za baviti se politikom, ali vremena su luda, preluda, vidjet ćemo što će se događati.

Idemo malo o Little Stevenu and the Desciples of Soul. Odakle je došla ideja o kombiniranju soula i rocka?
Prvi album je nastao kao produžetak svega onoga što sam radio s Jukesima, ali nakon njega koji je prvenstveno bio soul album i između novog albuma koji stiže u svibnju ove godine snimio sam četiri albuma, svaki je bio u svom žanru. U ono vrijeme nisam pridavao previše pažnje vlastitom glazbenom identitetu, a mislim da sam trebao. Da sam mogao razdvojiti samog sebe na dva neovisna dijela, na producenta i na izvođača, kao producent ne bih dopustio da mi izvođač zanemari glazbeni identitet. Ali kada su u producent i izvođač u istoj koži – prevaga nekad ode na jednu ili na drugu stranu. Čini mi se da je u ono vrijeme izvođač bio taj koji je radio i producentski posao. Nakon prvog albuma nije postajala prava dosljednost po pitanju glazbenog identiteta i novim albumom želim to ispraviti. Bit će kao da sam iznova rođen.

Stiže novi album, gotovo dva desetljeća nakon posljednjeg izdanja. Čemu tolika pauza?
Eh, deset godina snimanja televizijskih serija, turneje s Bruceom Springsteenom prije, za vrijeme i nakon toga… Znam da nisam smio tek tako otići i ostaviti posao nedovršen, ali novi vas interesi odvuku na različite strane. Učio sam kako glumiti, kako pisati za TV, pisao sam scenarij za “Lilyhammer”, radio produkciju za seriju, režirao posljednju epizodu… Bilo je puno novih izazova, novih zanimacija i dok ste trepnuli proletjelo je 20 godina. U međuvremenu su mi neki ljudi rekli da se moja starija izdanja više ne mogu nabaviti pa sam se bacio na remasteriranje svojih starih albuma i vrlo brzo shvatite kako vrijeme leti. Zaključio sam da ne mogu samo tako sjesti i napisati nove pjesme za novi album stoga sam odlučio snimiti one pjesme koje sam napisao za druge.

Kad ste već spomenuli glumu… U E Street Bandu ste odmah do Gazde, u “Sopranosima” ste odmah do Gazde, a u “Lilyhammeru” ste Gazda. Je li odlazak u glumačke vode bio prirodna tranzicija s jedne pozornice na drugu?
Donekle, da, ali moram naglasiti da sam veliki obožavatelj ‘gangsterskih’ filmova, knjiga i cjelokupnog žanra. Uostalom i odrastao sam u sličnom okruženju pa sam pomislio kako bih mogao biti dobar ako pokušam staviti se u kožu jednog od tih tipova koje sam znao viđati. Prihvatio sam ponuđenu priliku i ispalo je dobro. Mada ne mogu reći da je televizijska kamera previše povezana s rock’n’rollom, velika je razlika između kamere i žive publike.

Ima jedna zanimljiva priča na koju je ukazao kolega Zoran Tučkar, pa ako nam možete reći koliko je istinita: Kada je završilo snimanje albuma “Born to Run” sjeli ste skupa sa Springsteenom u taksi i zaputili se u Graceland vidjeti Elvisa Presleya. Preskočili ste ogradu, a Springsteen je čuvaru poručio “Gospodinu Presleyu recite samo ‘Bruce Springsteen'”. Navodno ste poprilično brzo bili nazad u taksiju?
Ima istine u njoj, ali ja nisam preskočio preko ograde, nisam bio baš tako veliki obožavatelj. Da, odvezli smo se do Gracelanda, ali samo je Bruce preskočio ogradu; čak mislim da nije bio čuvar u pitanju već da je pričao s Elvisovim ocem i kako Elvis nije bio kod kuće zamolio ga je da mu prenese poruku da ga je pozdravio Bruce Springsteen. Ali tada još nitko nije znao za Brucea Springsteena, nije bio baš tako veliko ime.

I za kraj, koliko bitnu ulogu igra glazba u životima današnje djece?
Mislim da je jako bitna, općenito mislim da svaka vrsta umjetnosti igra veliku ulogu u njihovim životima. Nema boljeg načina od umjetnosti za shvatiti svijet i život oko nas, za razviti zdrave navike i postaviti dobre temelje. Stavite jednogodišnjaka u sobu s kredama i malim bubnjevima i pustite ga da radi što želi. Kod djece treba poticati njihove sklonosti, to bi trebala biti zadaća svih obrazovnih ustanova: prvo otkriti koje su im sklonosti i što ih zanima, a onda ih poticati na tom području; sve ostalo može doći kasnije. Treba ih ‘pogurati’ prema onome za što pokažu da im je prirodni interes i omogućiti da se time bave. Umjetnost je iznad svih prepreka koje mogu postojati – od jezika, etničke pripadnosti pa nadalje – i sama po sebi je predivna zajednička osnova svih nas, a glazba je – od svih grana umjetnosti – najuniverzalniji jezik. S njom se možete povezati sa samim sobom na način koji vas može ispuniti i još štošta.