Parni valjak
Iako sam prije desetak godina prisustvovao njihovom velikom zagrebačkom oproštajnom koncertu, u petak navečer Parni valjak nastupio je u zadarskom klubu Arsenal.
Naravno, nakon te oproštajke sastav se ponovno okupio, snimao albume i koncertrirao. I jako je dobro da je tako! Bez Valjka bili bismo osiromašeni za jedan pravi bend koji, nakon svih ovih godina, još uvijek funkcionira u manje-više istom sastavu, što energiji live nastupa daje onu posebnu kemiju kakvu ne mogu reproducirati bendovi koji stalno mijenjaju članove.
I također, što nije za zanemariti, radi se o pravom bendu, lijepoj zaokruženoj cjelini sa svojim tekstopiscem/skladateljem, vraški dobrim solo gitaristom, izuzetnim vokalom koji se jaggerovski ne može umoriti, te snažnim trokutom bas-bubanj-klavijature koji sve to drži na okupu. E, kad se bend sa toliko iskustva u baratanju instrumentima uključi u struju i otpraši svirku, bude to moćno. Ali i kad su bez struje, kao u Arsenalu, bude dobro.
Njihovi koncerti ‘bez struje’ nastavak su istoimenog genijalnog davno izdanog live-albuma kojeg ste svi čuli. Dobro, ako ga baš i niste svi preslušali u cijelosti, onda ste definitivno čuli izvedbu “Ljubavne”: urnebesni bubnjevi koji zovu na ples, fini potez gudačke sekcije, kada te stisne sve kaži boli te itd… Rijetko kad su akustični aranžmani tekli tako glatko kao na tom albumu. Od 2013. naovamo bend ponovno izvodi akustične koncerte, a u Arsenalu su na taj način posljednji put nastupili prije godinu dana.
Novi koncert su započeli u 22:15 s pjesmom “Za malo nježnosti”, a završili su ga za sto trideset i pet minuta sa “Sve još miriše na nju”. Između toga su često prelazili – kako im jedna pjesma kaže – ‘iz dura u mol’, pa se onda vraćali ponovno u dur. Dakle, bilo je na repertoaru onih tužnih, sjetnih i nostalgičnih (“Moja je pjesma lagana”, “Godine prolaze”, “Dođi”, “Jesen u meni”…) i onih veselih, plesnih, radosnih (“Dok je tebe”, “Ja u ljubav vjerujem”, “Vruće igre”, “Lutka za bal”, “Ugasi me”, “U prolazu”…). Slušatelj se na kraju nađe u nekakvom balansu, između dura i mola. Naravno, nisu izostale ni vječno sparene “Vrijeme ljubavi” i “Kada me dotakne”. Aki Rahimovski je potegnuo onu zadnju dionicu u “Kada me dotakne” u takve visine da se činilo da se od tamo nikad neće ni spustiti. Hitoidne “Zastave” (u aranžmanu iz SC-a) i “Ljubavna” zaokružile su stvar.
Da koncert ne nalikuje na ‘ZKM’ poslužile su ‘novije’ pjesme koje tada nisu ni postojale, poput “Nakon svih godina”, “Stvarno nestvarno”, “Opet se smijem” i uvodne “Za malo nježnosti”. Kako se ovdje radilo o reduciranoj postavi, bez brass sekcije, gudača i dodatnih udaraljki, bilo je zanimljivo gledati kako bend iznalazi rješenja i popunjava praznine. Tu su maestralan posao odradili klavijaturist Bero Blažević i bubnjar Dado Marinković. Brka i Husa na gitarama sam gledao i u boljoj formi, dok je stabini Preksi kulerski pleo bas dionice.
Aki – osim što je zeznuo jednu strofu u “Zastavama” – odnio je zasluge za većinu dobrog raspoloženja koje je isijavalo s pozornice. Rasplesao je publiku i muvao se u ritmu glazbe među posjednutim članovima benda. Čak je na samom kraju koncerta – kad se bend već pokupio i osoblje počelo motati kabele a publika još zdušno pjevala “U mojim veeeenama!” – sam izašao na pozornicu i poklonio nam se.
Parni valjak – čak i kad nisu u najboljoj formi – opet su pokazali da su snažan sastav koji profesionalno odradi koncert. U vrijeme kad su akustične gitare na plaži zamijenili smartphoni i YouTube, lijepo je znati da postoje ljudi koji znaju vješto baratati instrumentima, mikrofonom i zvukom. Eh, da je barem ostalo više ovakvih bendova.
