Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox
Jučer su u maloj dvorani Doma sportova ljubitelji retro zvukova s početka 20. stoljeća došli na svoje jer se na pozornicu naselio Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox čija je vedrina i pozitivna energija preplavila i ostatak dvorane.
Bend se od 2011. nametnuo na glazbenoj sceni objavljivanjem viralnih videa s obradama popularne moderne glazbe u retro stilovima poput swinga, dixieland jazza i doo-wopa.
Kao što je raznolik način obrada, raznolik je i raspon pjesama koje su dohvatili u obradu, iako ih je većina koju smo jučer čuli bila s hrpe pop hitova. Bilo je tu vedrih poput “Call Me Maybe”, Carly Rae Jepsen, kojom nam je uz razigrane glazbenike raskoš svog glasa pokazala Robyn Adele Anderson, jedna od tri vokalistice. No ni sjetne pjesme, poput “I’m Not the Only One”, Sama Smitha u ubrzanom izvođenju druge od pjevačica, Maiye Sykes, nisu mogle bez ogromne pozitivne plesne energije. 
“Cry Me a River“, Justina Timberlakea je zvučala zapanjujuće u izvedbi Vaughna Lee Smitha koji je šetao glasovnom ljestvicom poput ženske pjevačice izazivajući trnce pri slušanju. Treća pjevačica Sara Anne Niemietz otvorila je svoj nastup disco klasikom “I Will Survive” Glorie Gaynor. Pjevačice su zajedno pretvorile “Bye Bye Bye” boy benda *NSYNC u girl bend pjesmu, no ona je ostala manje upečatljiva u odnosu na ostale pjesme. 
“Hey Ya!“, OutKasta bio je u obradi PMJ-a u usporenijoj zaljuljanoj verziji, kao i “Shake It Off”, Taylor Swift, a “Forget You”, Cee Lo Greena, obojena je zvukom ’30-ih te su dobili na umjetničkoj težini. “My Heart Will Go On“, Céline Dion vođena glasom LaVance Colleya postala je razigrana u doo-wop verziji, a za nju su i nagrađeni hrpama kokica. 
Vrhunac izvedbe na koncertu označila je obrada Beyoncéine “Halo” Vaughna Lee Smitha što je publika nagradila višestrukim ovacijama i pljeskom. Meghan Trainorina “All About That Bass” daleko je glasovno slojevitije zvučala od originalne verzije. Ta je verzija i inače najgledanija pjesma PMJ-a na YouTubeu. PMJ u svojem repertoaru ima više obrada pjesama Justina Biebera pa je i na zagrebačkom nastupu on bio zastupljen swing verzijom “Love Yourself” i gospelom za “Sorry” tijekom koje je publika glumila zbor.
Na set-listi su mjesto našle i rock pjesme pa je tako nastup započet obradom “The Final Countdown” hard rock benda Europe, a “Sweet Child O’ Mine” Guns ‘N’ Rosesa postala je pjesma koja je zaživjela u sasvim drugom svjetlu dajući joj novu perspektivu u blues ogledalu. Radioheadova “Creep” bila je obučena u predivnu soul verziju.
Nije zaobiđen ni izbor iz hip-hop i rap scene, na popisu su se našle “Wiggle“, Jasona Derula, koja je postala savršena swing pjesma te “Thrift Shop“, Macklemorea & Ryan Lewisa koja ih je proslavila, kao i podsjetila na najbolju praksu Caro Emerald. U svoj oproštajni dio koncerta uvrstili su i taktove “Cesarice” koju je publika instinktivno raspjevala.
Opći dojam je da je koncert bio odličan. Na dva je maha bio preglasan glas u odnosu na instrumente, odnos između izvođača i publike prštao je pozitivnim vibracijama i dobrom komunikacijom. Nezadovoljni bi možda mogli biti fanovi zvijezda čijih su se pjesama PMJ-evci dohvatili, no svi koji su došli zbog ovakvog tipa glazbe zadovoljno su se mogli vratiti s koncerta.
Slušajući pojedine obrade, čovjek se zapita nisu li tako zapravo trebale zvučati u prvotnoj verziji. I zato je dobro da su ih uzeli u svoje ruke i promijenili na glazbenu radost jučerašnje publike.
