Prvi put sam za Marca Ribota čuo prije nekih dvije godine (nemojte mi to uzeti za zlo-nisam Tom Waits fan!) na jednoj od pijanki u lokalnoj birtiji. Za razliku od onih ordinarnih, ova je pijanka imala povod: projekciju dokumentarca o Milku Đurovskom u obližnjoj knjižnici. Istog onog dokumentarca koji će biti razlogom krvavog bala u Močvari mjesec dana kasnije.
No, te večeri nasilja nije bilo ni u tragovima, samo su se boce i čaše gurale na stolu za kojim su gostovali dva slovenska autora filma Mitja i Jurij. Znam da sam se treći put vratio s WC-a (znači prošlo je oho-ho vremena od početka alkoholnih bakanalija) kad su ova dva simpatična momka, ničim izazvana, izbacili informaciju da kroz nekoliko dana u Ljubljani (čini mi se u Cankarjevom domu) trebaju gostovati Marc Ribot i njegov bend Los Cubanos Postizos. Informacija je napravila nekoliko krugova oko stola prije nego što se zalijepila za moja dva, pivom omamljena, frenda. Dečki su se u trenutku raspametili i nisam rekao ‘zlatorog’, a oni su već počeli kovati planove za odlazak na koncert. Mitja i Jurij su se ponudili da srede karte i organiziraju after hour party. Brojevi telefona brzo su razmijenjeni. Euforija dotičnim Ribotom me toliko osvojila da sam i ja rezervirao mjesto u autu. Pojma nisam imao na što idem, ali po reakciji prisutnih sam shvatio da apsolutno moram biti tamo. Idući dan sam obišao nekoliko zagrebačkih CD-shopova, u njima preslušao 2 Ribotova albuma (sjajna kubana!) i čestitao svojoj mamurnoj glavi na pametnoj odluci.
No,na kraju ipak nismo otišli. Slovenci se nisu javljali…valjda su se otrijeznili.
Preskočit ću, za potrebe ove priče nevažne, dvije godine i tako dolazimo do ovog petka, prvog dana proljeća. Proljeća koje će u povijesti ostati upamćeno kao ‘proljeće kad je ubijao Bush’. Otrovan CNN-ovom ‘turističkom panoramom’ Bagdada, zgađen TV prijenosom rata (točno mogu zamisliti pro-war Amerikance kako se, zavaljeni u fotelje, obžderavaju hamburgerima, opijaju six packovima i navijaju za ‘svoje’ kao da gledaju NBA utakmicu! Fuj!) morao sam negdje zbrisati i dekontaminirati se. A pošto Muhamed nije otišao brdu, Marc Ribot je došao u KSET.
“Dobra večer! Neću se pretvarati da je ovo normalno vrijeme i da je ovo normalan koncert. Jučer je moja zemlja izvršila invaziju na drugu zemlju. Bush koristi tragediju koja se dogodila mom gradu (New Yorku, op.a.) kao opravdanje da bi vodio rat zbog vlastitih interesa. Neka nađe neko drugo opravdanje ili neka ga uopće ne traži…. Za početak ću vam odsvirati jednu staru kaubojsku pjesmu iz Teksasa. U vrijeme kad su živjeli kauboji, a bio je to težak posao, Bushevi, naravno, nisu bili kauboji. Bili su bankari, ali su kasnije bili izbačeni iz bankarskog biznisa zbog suradnje s nacistima…”
Bile su to prve riječi Bushovog sunarodnjaka po dolasku na stage negdje iza pola deset. Vrlo jasno artikuliran antiratni stav pobrao je glasan aplauz zagrebačke publike. Ostatak koncerta Ribot je s publikom komunicirao samo svojom glazbom. U krilu je izmjenjivao 2 gitare-električnu i elektro-akustičnu, a okruživalo ga je pravo malo brdo pedala na podu. Na skoro dvosatnom koncertu, podijeljenom 15-minutnom pauzom u dva dijela, nizao je pjesme sa svog zadnjeg albuma “Saints”, kombinirajući ih sa stvarima dvojice svojih omiljenih kompozitora i glazbenika, Johna Zorna i Alberta Aylera. Zbog vrlo specifičnog načina sviranja i interpretiranja odabranih skladbi odnosno demonstracije vlastitog poimanja free jazza neke su mi dijelovi koncerta te večeri ostali potpuno nedostupni, neprohodni, ali to je definitivno moj gubitak jer neosporno je da ih je Ribot tehnički kvalitetno odsvirao, koristeći u jednoj od stvari i zvuk pucanja balona (J.Zorn). Moji apsolutni favoriti njegove set liste u petak navečer bile su 2 skladbe s početka drugog dijela koncerta, izrazito mediteranskog štiha i emotivne nabijenosti, kao stvorene da se zatvore oči i odluta. Dok ih je svirao, svojom me pozom, onako izlomljen nad instrumentom, na trenutke podsjetio na Picassovog modrog “Svirača gitare”. Sjajna je bila i interpretacija tradicionalne pjesme “St.James Infirmary”, puna ritma s nadahnutom improvizacijom u središnjem dijelu.
Ukratko, Ribot je te večeri uspio zadovoljiti šaroliki ukus zagrebačke publike (dva bisa!), natjeravši je čak i da se odrekne cigareta i mrmljanja ispod glasa jer ga, dok svira, iritira bilo kakvo zujanje. Stoga su i frižider i ventilacija (odatle i zabrana pušenja) bili isključeni.
Komorna, intimna atmosfera, vitruoznost svirke i zadovoljna publika rezime su još jednog sjajnog koncerta održanog zahvaljujući suradnji Earwing Recordsa i KSET-a. A što se mene tiče, ja još uvijek žalim za propuštenom prilikom otprije dvije godine. Volio bih da sam vidio i čuo kako zvuči rasplesani, veseliji, cubano Ribot, kad je Ribot solo brijač ovako dobar!
