Matthewsova definicija glazbene profesionalnosti, virtuoznosti i ljepote

I tako je Dave Matthews i na novoj europskoj turneji, na kojoj nastupa samo s pratećim gitaristom Timom Reynoldsom, odlučio zaobići Hrvatsku. Ništa zato!

Naviknuti na inozemna putovanja hvatajući nastupe omiljenih glazbenika ukrcali smo se na dan koncerta u automobil u kišnom Zagrebu, krstarili kroz oblačnu Sloveniju i izbili u suncem okupanu Toskanu i njezinu pitoresknu Padovu. I prije nego što je nastup počeo, sve je ukazivalo da će biti dobro: stolice teatra Geox, nešto manjeg kapaciteta od našeg Lisinskog, bile su popunjene do posljednje; generacijski raznolika publika; skupine obožavatelja s fanovskim obilježjima na tjelima, glavama, rukama, sa natpisima i transparentima…

U određenim trenucima nastupa, u onim momentima crescenda u pjesmama, kakve Matthews često zna napraviti, sve bi te ruke poletjele u zrak i glasovi bi zborski zapjevali poznavajući sve riječi, te je nalikovalo na navijačku atmosferu neke sportske utakmice. No hajdemo od početka.

Prvenstveno poznat kao lider Dave Matthews Benda – u Americi stadionski poznate nemile i glasne glazbene mašine – Matthews kao usputni projekt ima akustične turneje s gitaristom Reynoldsom. Onima koji su pogledali genijalnu snimku njihovog nastupa na DVD-u “Live at Radio City Music Hall” ne treba ništa objašnjavati. Ukratko, dvoje ljudi na akustarama sviraju i pjevaju. Ali ova dvojica to izvode tako dobro da jednostavno moraš otići na pravi koncert da se uvjeriš da je to stvarno istina. I ne samo da je istina, nego je uživo, naravno, još i bolje!

Vrhunski su koncerti oni za vrijeme kojih ni jednom ne pomisliš na sve osobne probleme i strahote svijeta koje vani vrebaju, prepustiš se i surfaš na valovima dobrih emocija. To je postigao Matthews u Padovi, energično okidajući po žicama gitare i ne štedeći svoj genijalan glas, meandrirajući po njegovim visokim, niskim i srednjim registrima.

Počelo je s “Little Thing”, ‘pjesmom bez riječi’ kroz koju se cijedio samo Daveov tužni urlik, a nastavljeno s poznatijom “Jimi Thing”, “Lie In Our Graves” i “Satellite”. Set-lista svakog njihovog koncerta je drukčija, raspored i izbor pjesama izmjenjen, i nikad se ne zna što očekivati. Ne ide on na one idiotske ‘best-of’ set-liste kakvima mnogi pribjegavaju. Uzalud je publika izvikivala glazbene želje “Dive In” i “Gravedigger”, Dave je nastavljao po svome.

Rasvjeta i scenografija su bili decentni, reflektori bi zablještali baš kad je trebalo, a video projekcija se uključila samo na kratko pri kraju nastupa, onako da lijepo zaokruži cijelu stvar. Bilo je jasno da i ovaj nastup, iako naoko elementaran i minimalistički, iza zastora ima obiljnog režisera i ekipu koja dobro zna svoj posao.

“Želio bih se ispričati zbog čovjeka kojeg smo postavili u Bijelu kuću” ponizno je rekao Matthews prije nego je nastavio s “So Damn Lucky” i “Spaceman”. Preko epskog “Bartendera” lagano smo doplovili do pjesme “Crush”, tipične Matthesove slatke balade koja je označila završetak prvog dijela nastupa. Dave se povukao s pozornice i prepustio Timu solističku točku. Reynolds je tada izveo instrumental “A Tangled Web We Weave”, a desetak pjesama poslije je to ponovio s jednim Bachovim djelom. Reynolds je izuzetan gitarist, jedan od onih šutljivih i povučenih studijskih likova koji odotraga vrebaju svoj prostor, a onda ga popune lijepim, unaprijed napisanim dionicama koje u ušima odzvanjaju poput rečenica velikih knjiga. Pokazao je da može biti bilo tko – na trenutke je Stefanovski, pa Marc Ribot, pa Reinhardt… – ali u osnovi je Tim Reynolds, sa svojim izvrsnim tzv. ‘fillovima’ koji su uzdigli koncert na jednu posebnu razinu.

Jest, Matthews je bio zvijezda večeri i mogao je sve to i sam odraditi, ali bilo bi mnogo skromnije. Ovako, njih dvojica su od dvije gitare i jednog vokala napravili feštu s vrtlogom emocija od kojeg se na trenutke činilo da će bljesnuti vatromet na toskanskom nebu. Također, rijetko kad su akustične gitare zvučale baš tako dobro, te su se pretvorile u mnogo više od običnog pratećeg instrumenta, stvorivši neuništivu zvučnu građevinu koja je nosila Matthewsov famozni vokal.

Kad se vratio na pozornicu Matthews je na klaviru izveo prekrasnu “Death On The High Seas”, te se poslije vratio na gitaru i otprašio “Save Me” i “Muros y Puertas” s gostom Carlosom Varelom. Zanimljivo, na pozornici su se nalazile još jedne klavijature koje uopće nije koristio, te je bilo očito da si je stvorio opuštenu atmosferu u kojoj s dobrim prijateljem, ispijajući čaj, može i radi što želi. Prepričavao je dogodovštine, zajebavao se, opisivao svoju fascinaciju nosorozima i kazao kako mu se s godinama povećava broj tikova. A onda je uletio u izvedbu prekrasne “Stay or Leave”, obrnuo redosljed strofa, zeznuo nekoliko akorada pri kraju, našalio se na svoj račun…

Za bis su odsvirane dvije opasne, brze stvari, “Two Step” i “Ants Marching”, svi su se digli na noge i potrčali prema pozornici. Pozdravili su nas nakon gotovo tri sata nastupa.

Održali su koncert koji je definicija glazbene profesionalnosti, virtuoznosti i ljepote. Njihova muzika je tekla i opijala poput lijepo rashlađenog toskanskog vina.

Set- lista:
1. Little Thing
2. Jimi Thing
3. Lie In Our Graves
4. Satellite
5. So Damn Lucky
6. Spaceman
7. Bartender
8. If Only
9. Crush
10. A Tangled Web We Weave
11. Death On The High Seas
12. Save Me
13. Lover Lay Down
14. Warehouse
15. Muros y Puertas (Walls and Doors)
16. Stay Or Leave
17. Bismarck
18. Lying In the Hands of God
19. The Best of What’s Around
20. Bach
21. You Might Die Trying
22. Dancing Nancies
23. Grey Street
– bis –
24. Two Step
25. Ants Marching