Edo Maajka
Ljubav između publike i Ede Maajke nekad se ne može izmjeriti. Tako je bilo i sinoć u Tvornici kulture.
Uzbuđenje zbog ovog koncerta, samo po sebi došlo je zbog činjenice da
Edo nastupa s bendom kojeg čine, sve redom, vrhunski glazbenici.
Spomenuo je Edo u nedavnom intervjuu kako je on najslabija karika u
čitavoj priči, no sinoć se dokazala upravo suprotno.
Kada se koncert otvorio “Panikom” bilo je jasno da je početna forca benda bila poprilično ziheraška, a njihova uvježbanost bila je na zavidnoj razini. Čak je na prvu djelovalo kako bi čitav koncert mogao biti odrađen ziheraški, no kako su se pjesme redale, atmosfera se zakuhtavala, pogotovo uz kombinaciju starih i novih numera. 
Edo je s bendom svoje stare pjesme upakirao u nove aranžmane kojima je donio pravo osvježenje, pa je tako pjesma “Jesmo’l sami” dobila jednu jazzersku crtu, a “Mater vam jebem” je u bendovskom aranžmanu dobila još veću težinu. 
Edo je poput kakvog propovjednika pod reflektorima u svom, kako je rekao, prvom sakou kojeg je kupio nizao svoje stihove koji nas ponekad, pa čak i za vrijeme koncerta, toliko suoče sa stvarnošću da je teško vjerovati da će biti bolje i da će ova dnevno-politička situacija koja se kuha izroditi nekakav pozitivan smjer.
No, Edo, kao glasnogovornik jedne generacije, s bine je slao očite i jasne poruke. Poruka ‘smrt fašizmu’ mogla se čuti tijekom pjesme “No Pasaran” koja je zvučala baš onako žestoko kako je Edo znao zakucati s Avdićem i Trnokopom, što je samo ukazalo da je Edo okupio bend s kojim stvara onu muziku koja mu najbolje odgovara.
U inat establishmentu, Edo Maajka je s Yogijem, koji se posebno isticao zanimljivim gitarskim riffovima, Rašićem i Mirsadom, čija je međuigra bubnja i basa bila glavni kostur pjesama, te s maestrom Starešinićem i njegovim ubacivanjem sekvenca iz par Chuijevih numera, ponudio publici najvrućiju glazbenu poslasticu koja vjerojatno nikad neće biti dostojna Porina, ali će zato biti dostojna slušateljstva koji traži nešto novo i zanimljivo na ovoj sceni.
Edo s bendom ostvaruje svoj puni potencijal, a u kombinaciji s ovakvim muzičarima, njegovom neodoljivom željom da stvara i energijom koja ga obuzima tijekom nastupa, samo možemo nagađati što bi nas moglo čekati od Edinog albuma.
Tijekom koncerta na pozornici se pojavio i ‘mali od Ede’ koji je s Maajkom izveo “RaTaTa moj DJ“. Od novih pjesama čuli smo, uz “No Pasaran”, “Ne mogu disat”, “Od sutra” i “Dolazim i odlazim” koja je kod mene možda privukla najviše pažnje. Pjesma kao da je rađena po recepturi “Prži se srce moje” uz malo folk pjevanja na refrenu, no po istoj analogiji kao i “Prži” opisuje Edo stanje sve većeg iseljavanja mladih koji će, kao i u “Prži”, posegnuti za raznim stvarima kako bi došli do love i ono malo financijske stabilnosti.
Sam kraj bio je rezerviran za “No sikiriki” na kojoj je Edo raznježio publiku kada je na pozornicu izveo, pretpostavljam, svoju kćer i tu pobrao najveće ovacije i za, nažalost samo jedan bis.
Edo Maajka je ovim nastupom pokazao svoju veličinu. Vrlo pažljivo, jednom godišnje doziran koncert zagrebačkoj publici je i više nego potreban, a potreban je i Edi, kako je izgledalo iz priloženog.
Maajka je, naime, svojom glazbom donio dašak nečeg novog na ovoj sceni, što aranžmanski tako i tekstualno. Hvatanje u koštac s gorućim temama i pričanje o njima ne jedan zanimljiv način uz, nadasve odličnu zvučnu kulisu nameću pitanje ostaje li scena na mladim izvođačima ili moramo čekati etablirane glazbene bardove poput, recimo, Ede da slušatelju ponude nešto novo i zanimljivo.
U konačnici, nakon Edinog koncerta “Šta ne mogu podnijet to lakše podnesem”, kako kažu stihovi iz “Ne mogu disat”, jer katarza i surova realnost u Edinom aranžmanu su najbolji lijek koji se može uzeti prije spavanja.
