Iva Močibob i Vlado Simcich Vava (Turisti): “Govorimo istim jezikom, a ne razumijemo se”

Vitalnost riječke rock scene potvrdili su Turisti, bend novoga imena sa starim znancima koji čine originalnu postavu.

Turisti su pjevačica Iva Močibob (članica ženskog sastava E.N.I.), Vlado Simcich Vava (nekadašnji gitarist Laufera) i Bobo Grujičić (bivši član Grada, Kojota, En Facea, Let3-a i još mnogo drugih bendova).

Kako bi vam pobliže predstavili Turiste porazgovarali smo s Ivom i Vavom, koji su između ostalog prethodno već surađivali na njegovom solo albumu “Del Mono“, ali i u sklopu zajedničkog projekta Ouija.Zbog čega se osjećate kao Turisti?
Vava: Iako govorimo istim jezikom neobično je da se ne možemo razumjeti s dobrim dijelom stanovništva, zar ne? Ispada nevjerojatno zanimljivim da katkad razgovori koje vodimo slijede logične puteve, no uskoro se pokaže da uključene strane imaju dijametralno suprotne svjetonazorske stavove, da bi mnogi željeli živjeti u ograđenim državama, organizirati radne kampove koji bi okupljali nasilno privedene neistomišljenike. U takvom okruženju se osjećamo zaista kao znatiželjni turisti.Iva: Dobro, okej, ali volimo i putovati! Bez obzira na francusku i belgijsku tragičnu epizodu, plan nam je nastaviti istraživati tijekom ljeta. Pa makar i nakratko, nekoliko dana, da osvježimo vidike.

Prije Turista, surađivali ste na Vavinom solo albumu, ali i u sklopu projekta Ouija…
Vava: Pri snimanju prvog albuma imao sam jasnu viziju da želim uključiti što više pjevača na pjesme. Ništa originalno kao koncept, znam, prije mene su ga ponudili i Tony Iommi i Santana, i ko sve ne. Proces je trajao nekoliko godina, ali u nakani sam uspio. Jedna od prvih koje su pristale nastupiti na ploči “Del Mono” bila je upravo Iva, koju sam dotad poznavao isključivo službenim putem tijekom njezina uredovanja u riječkoj podružnici HGU-a. Doduše, nismo imali pojma kako će ta suradnja upaliti, dolazimo iz različitih miljea, no što se mene tiče eksperiment je uspio. Iva je došla potpuno spremna u studio na Krk, stala pred mikrofon i u jednom dahu otpjevala “Portire”. Uskoro nakon toga sam ponudio njezinoj kolegici Ivoni pjesmu “Oči su ti ocean”, pa se suradnja s E.N.I. nastavila i u budućnosti. Prizivanje duhova putem table mi se učinilo dobrim i intrigantnim projektom, pogoditi senzibilitet svake pjevačice izazov, stoga sam na tom zajedničkom materijalu u potpunosti uzeo stvari u svoje ruke i realizirao ga onako kako ga ja čujem. Iva: “Portiri” su bili moj prvi samostalni izlet izvan E.N.I.. Već se tad dalo naslutiti da sam turist (smijeh). Bilo mi je jako uzbudljivo interpretirati tu Vavinu pjesmu i kao pjevačici to mi je iskustvo pokazalo da su zahtjevni zadaci najslađi. A Vava je definitivno obilježio jedno dulje razdoblje benda E.N.I. Sve što smo s njim radile činilo se logično, uspijevao je svojim pjesmama udovoljiti našim hirovima, a četirima ženskama nije lako ugoditi.

U postavi Turista je i bubnjar Bobo Grujičić…
Vava: Bend bez fantastičnog bubnjara nikada ne bi imao šanse zazvučati uvjerljivo uživo. Što je tek pred nama, ofkors. S Bobotom godinama sviram u neobaveznom formatu s prijateljima iz najranije mladosti, njegova vještina i energija su gorivo kojim jednostavno surfam sa svojom šest-žičanom daskom, svaki mu je udarac upadljivo bogat i jasan, a njegovo temeljito poznavanje rokenrol scene, kako svjetske tako i domaće, je impresivno i nadahnjujuće.
Iva: Bobotova dobra vibra i način kako grize dok svira mi baš pašu. Volim kad ljudi gore za nečim dobrim i k tome su full kreativni, on je taj. Slušamo se, pratimo se, smijemo se, mašemo glavama, skačemo. Kakav gušt!

S obzirom na zajednički život i na privatnom planu, kako funkcionirate kroz zajedničko glazbeno stvaralaštvo? Što ste jedno od drugog naučili?
Vava: Jedno je vodilo drugom, nema neke misterije. Doduše mogao samo se praviti da pjevam kao crnac bez sluha i glumiti bluzera, odsvirati katkad neki žalobni solo, i reć: “Gle, ovo je the best of me”. Ali umjesto toga odlučio sam se na jednostavniji put, uvesti odmah Yoko Ono sindrom u bend, udružiti svoje pjesme s njezinim glasom. To je bio lijep, golicav osjećaj, romantičan, čak i kad bi moja gitara bila raštimana Ivin je glas to nekako ispravljao. Zaključio sam da bi to moglo postati stvarno. Baš kao što je i rođenje naše kćeri donijelo potpuno novi moment u naš zajednički život. Shvatio sam da je to ozbiljno, nadnaravno zavodljivo. I morao sam to ovjekovječiti, zabilježiti kroz tekst i muziku.

Iva: Nikako drukčije naše funkcioniranje ne mogu ni zamisliti. Naš zajednički život samo je naš, a on je, kao i svijet koji nas okružuje, inspiracija za ono što dajemo od sebe u pisanju pjesama, sviranju, pjevanju. I da, skoro svakodnevno i dalje sam prinuđena slušati o T. Rexima i Marcu Bolanu. Mi smo dva jeepstera.

Iva, zbog čega si se uopće odlučila odmaknuti od pop prizvuka koji je grupa E.N.I. njegovala?
Kažu da moraš paziti što poželiš jer će ti se ostvariti. Kao klinka maštala sam da ću imati muški bend, to mi se činilo cool. Iako sam uvijek više voljela žešći zvuk, složilo se tako da smo nas četiri spojene u pop bend. Zajedno smo odrasle, prošle stvarno puno faza u životu i u stvaranju i taj zajednički put nikad ne bih mijenjala. Bez obzira što smo različite i nismo uvijek na istoj valnoj duljini, dok snimamo i pjevamo smo kao jedna. I to je jedna dimenzija u kojoj se osjećam sigurno i uvijek joj se volim vraćati. A onda se dogodilo spontano okupljanje. Muški bend. I ja. Što sam tražila, to sam i dobila. Novi izazov za moju znatiželjnu i strastvenu prirodu. S muškima je jednostavnije. Zabava je zagarantirana, nema previše sekiracije oko robe koju ćemo nositi, kako ćemo se našminkati, a frizure su im postojane i bez intervencije frizerke. Uče me da budem spontana, da ne predviđam, programiram i planiram sto godina unaprijed. Sada, ovdje, rock!

Na singlu “Tvoja i slobodna” gostuje i Ivanka Mazurkijević. Kako bi vi okarakterizirali taj duet i osjećaj koji su unijela dva toliko zanimljiva ženska vokala?
Vava: S Ivankom se znam gotovo dvadeset godina, no počeli smo surađivati tijekom izrade soundtracka za film “Kauboji”. Budući da je ona riječka nevjesta, a i našla se u sličnom kontekstu kao i Iva, naime obje su pjevačice s partnerima koji su i autori i svirači, lako smo pronašli vremena za druženja i razmjenu stavova, mišljenja, roditeljskih iskustava, i kad sam napisao tekst znao sam isprve da će njezina boja vokala sjest uz Ivinu. Tako je i bilo, u studiju smo najprije snimili Ivanku, Iva je par puta preslušala i došla s uvjerljivim rezultatom i gotovom interpretacijom nakon desetak minuta pred mikrofon. Zamišljeno kao country power pop duet, misija uspjela.

Iva: Složile smo se u duet s posebnim guštom. S Ivankom ne možeš biti loše volje. Inspirativna je, duhovita, šašava i odlična pjevačica. Nadam se da ćemo stvoriti još koju priliku za suradnju. Pjesma predstavlja ono čemu svi u životu težimo: imati kraj sebe nekoga kome ćemo pripadati, a istovremeno biti slobodni. Ideal ljubavi. I upravo iz toga razloga duet je bio neizbježan. Dva slobodna vokala pripadaju jedan drugome u ovoj pjesmi.

Do sada ste objavili tri singla, koji od njih bi stilski najviše mogao predstaviti ono što tek imate u pripremi za nas?
Vava: Čini mi se da su sva tri pokazatelji budućeg smjera. Ili da pojasnim – volim lutati žanrovima, od countrya, popa do klasičnog rocka, ali mislim da nećemo ulaziti na teritorij ambijentalne muzike. To si ostavljam za samostalna izdanja. Ako ikada više dođe do njih.
Iva: U ovoj kombinaciji Turista prilagođavam se, pa ono, jako, ali mislim da je i Vava itekako uvažio moj senzibilitet pa ne srlja u nekakvu neslušljivu alternativu ili punkerijadu, jer bi to bilo too much i vjerojatno karikaturalno. Svakako ćemo pokušati pronaći naš zvuk, što god to bilo.

Kakvi su planovi po pitanju izdavanja albuma ili možda nastavljate sa singlovima?
Vava: Diskografska se industrija u potpunosti promijenila, albumi su postali opterećenje izdavačima, pogotovo fizička izdanja. Iskreno, ja se uopće ne snalazim u tome. Odrastao sam na tim dugosvirajućim formatima i dan-danas ih kupujem i slušam jer nude snažne koncepte. Oduvijek sam težio snimanju albuma, pa se nadam da ću i sada, uz podršku našeg izdavača Dallas Records, realizirati taj proizvod. Budući da smo u studiju s Matejom Zecom, s jednim od najboljih producenata na domaćem terenu, katkad nam je teško pronaći slobodan termin jer on radi danonoćno s još desetak izvođača, stoga smo se pragmatično odlučili na strategiju a.

Iva: Meni naprotiv nije stran takav singl-pristup. S E.N.I. to je praksa već desetak godina, a albumi nisu bili omeđeni nekakvim zvukom ili konceptom, već smo se uvijek prilagođavale osobnim ukusima, pa se tu našlo mjesta i za disko i za country, elektro pop, i rock, da…

Prva verzija pjesme “Moj toreador” dosta se razlikovala od one koju ste predstavili javnosti…
Vava: Iva se bavila arheologijom nekakvih skica koje sam snimuckao, to su bile više ideje negoli gotove, kompletne pjesme. A onda je tu, koja se zvala “Mač ljubavi”, iskopala i rekla da joj se dopada melodijska linija i da nek se izvolim pozabavit time. Iva je izvrstan katalizator, intuitivna je, čuje u pjesmi nešto čega nisam ni svjestan, stoga sam se riješio prvotnog psihodeličnog uzorka kojim se skica kretala u korist novog smjera.

Na njoj se osjete utjecaji marokanske ritmike i priča iz Španjolske. Što za vas predstavlja taj drugi singl?
Vava: Pa, da, onaj zibajući gruv je hipnotičan, zavodljiv, pa je tome valjalo dodati i prikladan tekst, pun strasti i seksi metaforike, da se osjeti mediteranska vrela krv kakvom isijava iberski poluotok. Snimku “Toreadora” je Matej učinio još suptilnijom i žešćom istodobno, kako zahvatima na samom aranžmanu tako i loopom, Bobotovim moćnim ulaskom u pjesmom… Jednostavno je postao dijelom benda, što je u suštini i zadatak svakog producenta.
Iva: Meni je taj singl čista strast. Dok sam je snimala u studiju htjela sam se spojiti s mikrofonom, gitarama, loopovima, bubnjem. Posveta onom muškarcu kojeg možeš nazvati svojim toreadorom, opasno i ranjivo istovremeno. Zatvoriš oči, zamisliš ga i zaboraviš disati.

Svakako vrijedi i istaknuti da je videospot za spomenuti singl sniman u 4K rezoluciji…
Vava: Taj tehnički dio je meni nepoznanica, tu smo se u potpunosti prepustili znanju i iskustvu riječkog Kreativnog odjela. Oni su predložili da se upustimo u realizaciju takvog, slikom modernog, ‘pothvata’, ali koji je već duže vrijeme standardna forma na youtubeu, kao i na TV aparatima posljednje generacije.

Najnoviji singl “Žena od pijeska” aranžiran je kao valcer, s elementima americane, a sve je izvedeno uz pomoć kontrabasista Henrya Radanovića. Kako je došlo do te ideje?
Vava: Mislite na pozivanje Henrya da gostuje na pjesmi? Nisam imao nikakvih dvojbi, čim sam završio pjesmu znao sam da ondje mora doć prirodni instrument, po mogućnosti jako star, i odsviran zavidnom ležernošću i virtuoznošću kakvom se odlikuje upravo sviranje Henrya. A osim toga, već sam i prije imao sreće surađivati s njim, i to tijekom snimanja albuma “Del Mono”. Nadam se da ću mu jednom uzvratiti te usluge. Upravo je nevjerojatno da mu je trebalo svega 15 minuta da zakuca pjesmu u studiju! A tek je dva mjeseca prošlo od teške operacije srca kojoj se podvrgnuo. Briljantan čovjek. Baš kao i muzičar.
Iva: Henry nije tip koji puno priča, ali kad svira govori sve u šesnaest.

Vava, možeš li kao autor svih pjesama reći da upravo taj singl ima za tebe najosobnije značenje?
Vjerojatno je riječ o određenom stereotipu kad se dogodi takav trenutak u životu – partnerica leži dva mjeseca u bolnici, upitan je ishod poroda, a ti stojiš ondje sasvim nemoćan i beskoristan. Mislim, nije to kao kad ti se pokvari auspuh pa odeš mehaničaru i to bude za koji sat gotovo, već si u autu i brm-brm, voziš kao da se ništa nije dogodilo. Na cijelu tu situaciju nemaš ama baš nikakav utjecaj. To mi se nikako nije dopadalo. Posredno nosiš u sebi bol, postaješ svjestan težine i neizvjesnosti trenutka. S druge strane, odnos se dvoje ljudi dinamizira i produbljuje, tako se u našem slučaju dogodilo. Postao sam svjestan snage i usredotočenosti koju u sebi nosi žena, a u isti čas ostaje i ranjivom i krhkom, razlozi koji su, barem što se mene tiče, dovoljni za nastajanje poezije, šta li već… A onda se to sve isto, na drugačiji način dakako, ponovi kad držite kćer u ruci, odlučno biće koje će preživjeti sva iskušenja i rasti vam naočigled iz dana u dan, pretvarajući se u djevojčicu, želite ju zaštiti od svih vrsta stradanja, boli, svega lošega. No, to bi bilo fundamentalno pogrešno očekivati od života, stoga se valja pomiriti s činjenicom da su trenuci svačijeg postojanja poput valcera, ali i neutješnih sumornih situacija, koji nas mogu rasipati poput pijeska. I da skratim ovaj monolog, kad je Iva pregledala moj folder na kompu s neiskorištenim tekstovima, rekla je: “Zašto ja još uvijek nisam ovo otpjevala? Šta si se tako ulijenio?”.

Kakva je po vama trenutna situacija s riječkom rock, ali i pop scenom?
Vava: Kao i uvijek, lokalna je scena vitalna, ne pokazuje znakove posustajanja, i svakih nekoliko godina iskoči po nekoliko imena na koje valja pripaziti.. Moji su favoriti Moskva, i jedva čekam njihov treći album! U popu sam izgubljen kao i u prijevodu. Možda Iva zna nešto o tome, a?
Iva: Onoliko koliko mi dozvoljava vrijeme pratim tek površno scenu, i tek sam nekidan čula tu mladu odličnu pjevačicu koja zvuči kao kombinacija Winehouse/Duffy, dakle neki soul, tek je tinejdžerka, zove se Antonela Doko. Mislim da valja obratit pažnju na nju.