Iz knjige američkog dramskog pisca i glumca Sama Sheparda “Motelski zapisi/Mjesec jastreba” (Šareni dućan, Koprivnica, 2002.; prijevod: Ivan Matković):
“Nosio sam led Nini Simone. Uvijek je bila ljubazna. Zvala me je “darling”. Donosio bih joj čitava velika siva plastična hotelska kolica puna leda da si rashlađuje viski. Skinula bi svoju blond periku i bacila je na pod. Ispod, njezina prava kosa bila je kratka, kao da je ošišana crna ovca…
Ogulila bi umjetne trepavice i prilijepila ih na ogledalo. Kapci su joj bili debeli i obojani u plavo. Uvijek bi me podsjetili na jednu od onih egipatskih kraljica kakve sam viđao u National Geographicu. Mokra koža joj se sjajila. Ogrnula bi plavi ručnik oko vrata i nagnula se naprijed nasloniviši oba lakta na koljena. Znoj bi se slijevao s lica i kapao na crveni betonski pod među nogama.
Običavala bi završiti svoj nastup pjesmom “Pirate Jenny” Bertolta Brechta. Tu pjesmu je uvijek pjevala dubokom prodornom osvetoljubivošću kao da je ona napisala riječi. Izvedba joj je ciljala ravno u vrat bijele publike. Zatim bi ciljala u srce. U to doba bila je savršeni strijelac.
Pjesma koja me stvarno obarala s nogu bila je “You””d be so nice to come home to”. Uvijek bih se smrznuo. Skupljao bih prazne čaše koktela Whiskey Sour sa stolova, a ona bi počela sa svojom grmljavinom lavine na klaviru dok bi joj sablasni glas vijugao kroz naviruće akorde. Pogled bi mi skrenuo prema podiju i zadržao se tamo dok su mi ruke nastavljale raditi.
Jednom sam prevrnuo svijeću dok je pjevala tu pjesmu. Vrući vosak razlio se po čitavom odijelu nekog poslovnog čovjeka. Pozvali su me u šefov ured. Poslovni čovjek već je stajao tamo sa stvrdnutim voskom na hlačama. Izgledao je kao da je svršio po sebi. Te su me noći otpustili.
Vani na ulici još sam uvijek čuo njezin glas koji se probijao kroz betonske zidove: “You’d be so nice to come home to …“
