Jesu li albumi nedavno preminulih muzičara favorizirani na godišnjim listama najboljih izdanja?
S obzirom da se na kraju svake kalendarske godine radi lista najboljih godišnjih izdanja, nisam odolio da ne pogledam iste u različitim muzičkim glasilima. Tri su izdanja bila, ako ne na svakom vrhu, onda bar vrlo blizu njega: “Skeleton Tree” Nick Cave & The Bad Seedsa, “You Want It Darker” Leonarda Cohena i “Blackstar” Davida Bowiea.
Zapravo, ne mogu se sjetiti kada je bila situacija da je izdan album nekog umjetnika koji je preminuo u vrijeme dok je taj album bio ‘vruć’, i da je u to doba proglašen sjajnim, da bi godinu-dvije-deset nakon toga univerzalno proglašen precijenjenim. Češće je bilo obrnuto: “Double Fantasy” Johna Lennona i Yoko Ono je potiho bio cijenjen kao blagi podbačaj, da bi danas ipak dobivao bodove na Lennonov autorski nerv – činjenica je da od 7 Lennonovih pjesama na tom albumu, u pravilu 4 završavaju na raznim ‘best of’ kompilacijama. “LA Woman” The Doorsa je od strane njihovog stalnog producenta Paula Rotschilda bila posprdno opisana kao ‘muzika za koktele’, da bi danas imala kultni status.
Slično je i s albumima koji nastaju u vrijeme tragičnih gubitaka značajnih ljudi u životima autora: suočen sa smrtima kolega Dannya Whittena i Brucea Berrya Neil Young je snimio svoju mračnu trilogiju: “Time Fades Away”, “On The Beach” i “Tonight’s the Night” zaradile su kultni status koji s lakoćom održavaju i danas. Isti je muzičar 1994. godine snimio “Sleeps With Angels”, album posvećen Kurtu Cobainu koji je i danas zadržao svoju vrijednost. Arcade Fire su se probili s albumom “Funeral”, inspiriran gubitkom nekoliko značajnih osoba iz njihove blizine, koji je njihovo najbolje djelo, ne zato što je nastao pod takvim okolnostima, nego zato što je sjajan album.
Slično je s jednim od najprodavanijih kompozitora ove godine: Mozartov “Requiem”, napisan na samrtnoj postelji nije izgubio ništa od svoje snage i komentare “jel frajer trebao umrijeti da bi mu djelo bilo priznato” u njegovom slučaju jednostavno – ne slušamo.
Iako živimo u doba posvemašnje histerizacije i tabloidizacije medija, neki od njih osobne tragedije znaju iskoristiti vrlo nisko, teza ‘treba li muzičar umrijeti da mu album proglase najboljim u protekloj godini’ za sada – ne stoji.