Amy Winehouse (1983. – 2011.) – Jesam li vam rekla da imam problema…

“Ne poznajem Amy Winehouse, ali se iskreno nadam da netko tko joj je blizak može intervenirati i pomoći joj. Ovo je stvarno tužno”, Mobyeve su riječi objavljene putem Twittera nakon zajedničkog beogradskog koncerta, za koji se ispostavilo da joj je bio zadnji u životu.

Pokojna pjevačica na tom je koncertu priuštila malo onog što ju je proslavilo – muzike – a tako puno onog što je održavalo njenu slavu – skandala. Iako, da se nju pitalo što želi, odgovor bi vjerojatno glasio da želi samo muziku. I nekoliko čaša dobrog pića. I malo dobre ‘trave’. Možda i ‘lajnu bijelog’.

Amy je umrla 23. srpnja, točno 45 godina nakon smrti glumca Montgomerya Clifta, čovjeka čiji su život opisali kao ‘najsporije samoubojstvo u povijesti’. Iako još nije poznato što je točno uzrok njezine smrti, teško da će itko povjerovati da njena smrt nema veze s njenim načinom života i neodgovornim ponašanjem. Amy se opisuje kao ‘pjevačku divu’. U svemu što je radila, zapravo je bila ‘antidiva’: kroz kratak i dinamičan život vodila ju je strast prema nedozvoljenom i zabranjenom, kao da se poput djeteta htjela istrgnuti iz ruku roditelja te zgrabiti toliko žuđenu igračku za koju svi kažu: ‘Nemoj, Amy, nije to za tebe’. A njen je život počeo u Londonu 14. rujna 1983. i već se u školskoj dobi dala opaziti njena neobična muzikalnost, kao i slaba sposobnost funkcioniranja pod autoritetima. Od malih nogu voljela je jazz, poglavito Franka Sinatru, kojeg joj je otac često puštao na gramofonu. Mijenjale su se škole, bilo je i izbacivanja, no talent se više nije dao sakriti – već sa 19 Winehouse potpisuje ugovor s kućom Island, a 2003. izlazi joj prvi album, nazvan “Frank” (što bi Amy dali da je slučajno rođena i odrasla u Hrvatskoj? Vjerojatno radno mjesto u skladištu neke diskografske kuće, i tako do tridesete, kada dobiva otkaz zbog odlaska na porodiljni).Uronjen u jazz, “Frank” je album atmosfere koja nije pretjerano različit od albuma Vana Morrisona. Svojevremeno će Amy reći da je zadovoljna s 80 posto albuma, a takav nekakav dojam dobit će i slušatelj.

Winehouse je na “Franku” znala na zavidnom nivou posložiti melodije, no vokalna interpretacija bila je još nesigurna i nedovoljno razrađena, barem ako uzmemo u obzir ono što je uslijedilo. Inzistiranje na sličnim vokalnim manirizmima je, nažalost, priuštilo više muke nego ‘prepoznavanje karakterističnog vokala i uživanje u njemu’.“Frank” je promovirao uvrnutost i originalnost njegove autorice kao novi krik mode, i takav šik albuma prvijenca zadržan je i u ovo doba. “Frank” je iskren krik mlade i nadobudne umjetnice koja želi biti uvrnuta i drugačija, koju baš briga za sve, koja voli stare, boemske (i zabranjene) stvari, i u tom izražavanju izbjegla je ispasti starmala i djeluje nevjerojatno svježe i ‘trendy’. Odjednom, vrlo je moderno bilo slušati soul i jazz face kao što su Ray Charles, Donny Hathaway, Dinah Washington i Nat King Cole i ne mariti što trenutno friško nudi industrija zabave koja je vječito u potrazi za mladim, umilnim, ispeglanim i zdravo izgledajućim facama (Amy je od svega ponuđenog bila samo mlada).

Na neki način Amy je u svojoj muzici ponudila novi tradicionalizam: evocirala je rad ‘elegantno potrošenih’ džentlmena-gubitnika iz sredine prošlog stoljeća i ponudila novu optiku čitanja njihovog rada. Ray Charles i soul kantautor Donny Hathaway dobit će spomen u njenom megahitu “Rehab”, Marvinu Gayeu i Tami Terrell Amy će se nakloniti u “Tears Dry On Their Own” (ima nešto melodije iz “Ain’t No Mountain High”), a poludjeli genije Phil Spector posvetu u njenoj obradi “To Know Him Is To Love Him” (potonja će biti objavljena na deluxe izdanju “Back To Black”).

Dublje uranjanje u soul i rhythm and blues donio je album nasljednik “Back To Black“. “They Tried To Make Me Go To Rehab, But I Said ‘No, No, No’“, pjevala je Winehouse u uvodnoj pjesmi albuma i svom najvećem hitu. Pjesma je shvaćena kao izraz bunta od prevelike moralne panike zbog upotrebe alkohola i drugih opojnih sredstava, no iz ove perspektive, malo tko će se složiti s Winehouse da je ‘No, No, No‘ u refrenu točan odgovor. Uostalom, već na ovitku albuma Winehouse je izgledala neobično mršavo, no muzika je davala argumente da je umjetnica itekako sposobna za rad i stvaranje.

Druga ključna pjesma s “Back To Black” je “You Know I’m No Good” – u kojoj glavna junakinja bezobrazno iskreno sumira svoje stanje kaosa u intimnim odnosima koje je usporedivo sa stanjem u kojem se nalazila sama autorica.

“I Told You I Was In Trouble”, tek je blijedo upozorenje u odnosu na to kakvi su emocionalni potresi bili prisutni u njenoj duši, a u naslovnoj pjesmi s albuma Amy je predivno ujedinila melodije iz šezdesetih, priču o zabranjenoj ljubavi i osjećaje beskrajne žudnje i beskrajnog razočaranja (spot dodatno dočarava ukletost duše same akterice pjesme).

Valja spomenuti i tužaljku “Love Is A Losing Game” koja iz univerzalne perspektive nudi razočaravajuću viziju ljubavi. Unatoč tome što su riječi pjesme stereotipne, Amyn glas je taj faktor koji je pokrenuo da ta pjesma da točno i jasno značenje i da bude emocionalno precizno dostavljena do slušateljevih ušiju.

Osim što su se posložile izvrsne pjesme, Winehouse je najveći iskorak napravila kao pjevačica: bez forsiranja je zvučala autoritativno, opušteno i sugestivno. Pjevanje je bilo zericu tiše, u nižim registrima. Bili hitovi ili ne, pjesme s “Back To Black” započele su svoj život, doživljavajući na ovaj ili onaj način prekrajanja u različitim muzičkim stilovima. “You Know I’m No Good” također je oživjela Wanda Jackson, pjevačica iz stare generacije umjetnika iz ’50-ih i ’60-ih koji su prvotno inspirirale Winehouse. Također, Tony Bennet zaželio je snimati s Amy i njegova će se suradnja s Winehouse čuti kad se objavi album “Duets II” i to u pjesmi “Body and Soul”.

Album “Back To Black” promovirao je Amy kao najveću i najpoznatiju glazbenicu na svijetu. Njena zasluga je što je ekološki očistila stare žanrove soul i rhythm and blues i podarila im suvremenost, bez da se te pjesme moraju prvotno ispeglati kod nekog nedarovitog producenta koji će učiniti da sve zvuči isto. Također, poduzimala je velike umjetničke rizike u svom radu i bila ‘čuđenje u svijetu’ koliko god je to mogla izdržati.

Njene pjesme su, koliko god zvučale pop i pijevno, sumorne i često gorke priče o podvojenim, razarajućim i jakim osjećajima, koji se pošto-poto moraju izraziti, i koji često preplavljuju samu osobu. Također, bit će u sjećanju kao pjevačica osebujnog i moćnog glasa i otvorila je vrata za uspjeh pjevačica sličnih profila kodnih imena Adele i Duffy, a i Lady Dragana (srpski naziv za pjevačicu Lady GaGa) navodi Amy pod svoje glazbene utjecaje.

Neki su glazbeni mediji (među njima i Muzika.hr) “Back To Black” proglasili najboljim albumom prve dekade novog tisućljeća, svakako nije nezasluženo. Najgore je međutim slijedilo nakon “Back To Black“: beskrajna količina napisa o incidentima, konfliktnom ponašanju, i lošim koncertima nije pomogla Amy da prođe fazu u kojoj rehabilitacijskom centru viče: Ne, ne, ne. No, postavlja se pitanje, što bi doista pomoglo?

Je li ona postala autodestruktivna zato što je postala slavna ili su slava i novac pomogli da poživi malo dulje nego što bi poživjela ‘normalnim, od-8-do-4’ načinom života? Iz pozicije salonskog promatrača, slava joj je s jedne strane omogućila da radi ono što želi, no očito je donijela i hrpu krivih ljudi na krivim mjestima u krivo vrijeme. S druge strane, teško je zamisliti Winehouse da funkcionira na dnevnoj rutini ‘od-8-do-4’, još teže zamisliti Winehouse s darom za procjenjivanje ljudi i donošenje pametnih odluka, a najteže je ipak zamisliti da netko tko zna s ljudima i tko se zadovoljavajuće snalazi u životu može napisati i onako otpjevati “You Know I’m No Good”.

Njezini partneri redom su bili ljudi čija je biografija bila tek mrvicu stabilnija od njene. Tri godine prije smrti njena majka prilično je neuvijeno izjavila da se ne bi začudila da ‘Amy umre ranije’. Šteta je što se njeno samouništenje moglo samo gledati, a trajalo je dovoljno dugo da su se uredno zbijale šale na račun toga.

Od pet najpoznatijih ljudi iz rockerskog Kluba 27 (Hendrix, Morrison, Cobain, Joplin, Jones) teško je naći nekog tko bi se mogao mjeriti s Winehouse u smislu tako izražene autodestruktivne crte osobnosti i takvog zapostavljanja vlastitog talenta.

U zadnjih pet godina svog života Hendrix se uspeo iz pozicije anonimnog muzičara do najutjecajnijeg gitarista ikad i, još važnije, uspio snimiti preko pet sati uglavnom svoje autorske muzike (raspoređene na dosad neutvrđenom broju albuma jer nova izdanja stalno niču). Slično se može reći i za Jima Morrisona – koliko god ćudljiv, pijan i drogiran bio, Jimova radna etika bila je vojnička, a bilanca kaže: od 1966. pa do 1971. Doorsi su s Morrisonom snimili šest studijskih albuma (uz dosta live-snimaka), a Morrison je ostavio neke zapise koji će poslije postati njegove knjige poezije (što god danas mi mislili o toj poeziji).

Cobain je od 1989. pa do 1994. s Nirvanom snimio tri studijska albuma, jednu zbirku B-strana singlova, te jedan antologijski live-album i pogađate, lokalni bend doveo do vodeće svjetske atrakcije. Slično vrijedi i za Joplinku, a Brian Jones tek je u godini svoje smrti, 1969., ‘malo prikočio’ sa svojim radom – posthumno mu je izdan album “Brian Jones Presents The Pipes of Pan At Jojouka”, snimljen 1968. (rad sa Stonesima ga u to doba nije previše zanimao).

A Amy? U zadnjih pet godina njenog života, nakon albuma “Back To Black” zabilježeno je jedva nekoliko pjesama (od kojih se ističe jedino “Valerie”), nekoliko pokušaja snimanja albuma, nekoliko neuspjelih come-backova, nekoliko (vrlo neuspjelih) skidanja s alkohola i opijata, hrpa pojavljivanja na naslovnim stranicama novina koje čovjek nesklon tračanju i čitanju o ‘bogatima i slavnima’ ne dira niti štapom. Glasine kako baš snima album i kako su joj nove snimke baš dobre, u više su navrata demantirane, a planirana turneja otkazana nakon fijaska u Beogradu.

Iako su njeni problemi bili evidentni, možda se situacija s njom mogla riješiti i na druge načine: prije svega, određivanjem odgovornog i strogog skrbnika i uklanjanjem od industrije i ljudi koja želi pare ovako ili onako, počinjanjem iz početka i polaganim slaganjem faktora i pjesama za novu ploču. Takva situacija uredno funkcionira kod nekoliko muzičara starije generacije (npr. Briana Wilsona), i oni na taj način uspijevaju ne samo poslovno funkcionirati, nego zasnivati obitelji i biti i njeni glavni hranitelji.

A možda je i to za Amy Winehouse bilo previše.

Možda Amy ovdje i ovako jednostavno više nije mogla.