Utočište tužnih i izgubljenih duša

Za razliku od turbo najavljivanog mu prethodnika “The Final Frontier“, novi album Iron Maidena “The Book Of Souls” je stigao poprilično nenametljivo.

Skoro pa sramežljivo, rekli bismo, praktički bez medijskog prostituiranja njega samog i svega što sa sobom donosi. Istog onog i onakvog preseravanja na kakvog zadnjih godina više nije imun niti Iron Maiden, promovirajući pivčuge i koješta drugo, iako mu to baš i ne treba niti s aspekta podebljanja popularnosti, a još manje financija.

Tako je i bend za kojeg sam uvijek mislio da će ostati zadnji Bastion u obrani glazbenog dostojanstva, distanciran od blesavih piskaračkih svaštarenja u kojima je važno sve, a sama glazba baš i ne, podlegao dijelu zaraznih boleština mainstreama.Dakako, najveći razlog što je izostala značajnija promocija, Dickinsonova je borba s tumorom, koja je, hvala Bogu, uspješno okončana. No činjenica je, isto tako, da je album snimljen prije nego mu je otkrivena bolest, odnosno do kraja 2014., a da se ranije tijekom te godine nije baš moglo naslutiti da se radi na novim pjesmama. Kakav-takav trag bile su neke usputne izjave ljudi u i oko benda, a možda i najkonkretniji pokaz da se ozbiljno radi bila je fotografija na stranici benda tijekom Božića. To je, pokazalo se kasnije, bilo u vrijeme kada album već bješe okončan, a da o tome nitko, barem od onih tko nije trebao, zdravog pojma imao nije. “The Book of Souls” je, naime, snimljen lani od rujna do prosinca u Guillaume Tell Studiju u Parizu, istom onom gdje se radio “Brave New World”, a producirao ga je dugogodišnji suradnik Kevin Shirley, i to baš od tog albuma iz 2000. A kad smo kod generalija, spomenimo nekoliko unikatnijih stvari. Naime, ovo je prvo(!), od njih na desetke, izdanje Iron Maidena bez loga EMI Records, nakon 20 godina i albuma “The X Factor” na naslovnici je originalni logo benda (doduše i tada i sada ne u crvenoj boji), a promijenjen je i umjetnik koji je radio naslovnicu, što je i najznačajniji od navedenih tehničkih podataka. Tako je Melvyna Granta, koji je risao šargopergaste covere za “The Final Frontier”, “Virtual XI” i “Fear Of The Dark”, zamijenio Mark Wilkinson. Čovjek koji je ranije bio suradnik benda na manje poznatim projektima, poput ilustracija naslovnice koncertnog albuma “Live At Donington” (1993.), singlova “The Wicker Man” i “Out of The Silent Planet” (2000.), te kompilacije “Eddie’s Archive” (2002.).

E, sad. Kaže se (i piše) da je ovo prvi dvostruki album Iron Maidena, što možda i ne bi baš (u potpunosti) bilo točno. Jest da je najduži, jest da je smješten na dva CD-a, ali prvi dvostruki album bio je i “Fear of The Dark”, objavljen prije 23 godine. Doduše, smješten na pločama kapaciteta koji sada komotno stane na jedan disk, ali tada se znalo reći da je on prvi bendov (studijski) dupli album. Naravno, ovo nije pretjerano važno, ali možda neloše za podsjetnik kako ovaj bend nije ‘od jučer’ i kako su, jednom davno, na glazbenom tržištu vrijedili neki drugi normativi.

Najvažnije je svakako kakav je sadržaj kojeg nudi “The Book of Souls”, no ovim podacima moramo nekako zadovoljiti formu, a, uz to, ima ljudi kojima je i ono poviše važno pročitati. A ako ništa drugo, dobro (nam) je bar za zagrijavanje prije ulaska u samu esenciju ovog izdanja.

Baš zato ćemo u nastavku zaorati dublje u unutrašnjost i pokušati što razumljivije ponuditi prikaz ovog materijala. A s obzirom da se radi o još jednom u nizu rasprostranjenih albuma Iron Maidena, ističem da će se raditi o podužem tekstu, pa tko god nije spreman ići dalje, do finala ove analitičke razdiobe, na još jedno dugo putovanje, možda bolje da već ovdje odustane i pronađe si neku drugu zanimaciju. Prije svega ekipa koja misli i govori da se Iron Maiden ne mijenja, jer ovdje će naći gomilu teza s kojima se neće složiti, pa stoga bolje da čim prije krene nekim svojim putem. A da je netočno kako se Iron Maiden ne mijenja, da nije isti svih tih silnih godina, dijelom je pojašnjeno u analizi prošlog albuma, pa se nećemo vraćati na tu temu. Stoga ćemo samo potvrditi apsolutnu, desetljeća dugu zrelost benda, koji i u svojim poznim godinama uopće nije izgubio na izražajnosti, inteligenciji i skladateljskoj genijalnosti i kojem teško da može parirati bilo koje ime metalne glazbe. Preciznije – ne može nijedno.

Poznato je da Iron Maiden svojoj glazbi nikada ne prilazi površno, tek da se nešto snimi, da mu je svaki segment pomno analiziran i izgrađen, bilo to u ranim vremenima kada je ‘štancao’ albume na godišnjoj razini, ili u zadnja dva desetljeća kada novi materijali dolaze s vremenskim odmacima od tri, četiri, pa i pet godina. Svaki logo, cover, background, Eddiev izraz lica, ilustracija bookleta, font slova, sve to skupa oduvijek ima veliko značenje i u neposrednoj je konekciji s glazbom i tekstovima. Uglavnom se već samim pogledom na naslovne ilustracije može osjetiti što se skriva iza glazbeno/tekstualnog koncepta albuma. Dakako, najvažnija je kompozicijska struktura, a sada, s nekoliko desetljeća iskustva i druženja s ovim bendom, dojam da je kod njega tekstualni izričaj važniji čak i od glazbenog, sve mi je jači i jači.

Drugim riječima, dodatno je osnažen osjećaj da glazba više slijedi tekstove, negoli obrnuto, a zajedno nose poruk(u)e koje obožavatelji znaju prepoznati bez da im se na kraju albuma ili koncerata maše išaranim krpama ne bi li im se prenijelo što joj se zapravo pjesmom htjelo reći. Upravo je to slučaj s albumom “The Book Of Souls”, koji ima izrazito potentnu tekstualnu podlogu, u potpunoj simbiozi s instrumentalnom kulisom, a ne radi se o konceptualnom djelu, na što bi neki možda pomislili. Dakako, tu je i nevjerojatna pripovjedačka moć Brucea Dickinsona, koji usprkos određenim problemima s povišenim tonalitetima, uzrokovanih (i) poodmakloj dobi, još uvijek, poput malo koga, zna i može prenijeti priču na slušatelja tako da ovaj ima osjećaj da ono što sluša, zapravo trenutno i proživljava.

Dakle, iako u tekstovima ima dosta raznolikosti, poveznica im je izraženi pesimizam, psihodelija, čak bi išli i do naglašene depresivnosti i osjećaja bezizlaznosti, kao nikada do sada. Zato bi za ovaj album radije koristili ove pojmove, nego uobičajene da je mračan i taman, iako i tu ima istine. Što je, opet, sve zajedno međusobno kompatibilno, kako god da se okrene. Također, u poetskom se dijelu osjeća i vjera u slobodu duše nakon smrti, u zagrobnom životu, na što upućuje i prikaz Eddiea, temeljenog na drevnoj civilizaciji Maya, inteligentnog naroda koji je upravo u to vjerovao, da duše žive nakon smrti i da onda mogu biti oslobođene svih okova nepoštenja i tlake kojima su bile izložene tijekom zemaljskog života. To bi bilo nešto kao poanta albuma, koji se tematski bavi problemima religije, apokaliptičnim predviđanjima, dvoličnošću, neistinama, nedosljednošću, iskvarenom ljudskom (pod)sviješću, nepredviđenim ponašanjem, te još nekima, koje ćemo prikladnije približiti u opisu nekim pjesama.

A koliko je bend išao daleko, govori i činjenica da je angažirao poznatog znanstvenika Simona Martina, koji se bavi izučavanjem Maya, koji je (i) risao hijeroglife Maya, Julie Wilkinson crteže Maya, a Jorge Letona je dizajnirao fontove. Dakle, da sve skupa bude i uvjerljvije i vjerodostojnije. Isto tako, tekstovi gore spomenute tematike otvaraju novo ‘bojno polje’ u povijesti benda, koji je i ranije pisao o socijalnim temama, no nikada tako opširno, duboko i nikada tako deprimirajuće i pre-havarijski. Više je tu bilo općenite socijale, SF-a, mitova, knjiga i drugih tema. Na tako nešto ih je, očigledno, ‘natjerao’ sveopći kaos svijeta u kojem živimo, neke osobne tragedije (Harrisov gubitak člana obitelji i školskog prijatelja), ali i, vrlo vjerojatno, godine života koje su ih ‘snašle’, u kojima više nema mjesta i vremena kalkulacijama i prevelikoj nadi u bolje sutra. Jer, naprosto, jednom, do vraga, dođe vrijeme da shvatiš kako ono nikada doći neće.

U spomenutih sat i pol trajanja albuma, nema prevelikih oslanjanja na kompleksne kompozicijske strukture, izobličene ritmove i(li) prenaglašeno isticanje bilo kojeg segmenta unutar instrumentalne kulise, što će reći da u njima ima manje, progresivi sklonih, elementarnih eskapada nego na ranijim albumima. Poglavito ne nalik onima iz drugog dijela “The Final Frontier” albuma. Recimo da je taj album bio čvršći, zbijeniji, kompaktniji, ali je zato “The Book of Souls”, iako dosta težak, puno karakterniji, emotivniji, pa čak i gipkiji, recimo i slušljiviji, s jednom od najboljih atmosferičnošću koje je Iron Maiden ikada stvorio. Prirodan, neusiljen epski ambijent čas otvorenog, čas pritajenog mračnjaštva, s puno osjećaja neizvjesnosti, nesigurnosti, straha i intrigantnosti, apsolutno spada u najznačaniji fragment cjelokupnog djela. Ambijent autentičnosti priče dijelom podsjeća na one s “Piece of Mind” i “Powerslave” albuma, s kojima su ovdje poveznice i neke melodijske linije, a i gitarski riffovi.

A to je nešto na što smo oduvijek naučeni kod Iron Maidena. Malo nalik na ono prije, ali nikada isto, jako rijetko slično, i ovdje je izgled i forma gitarskih konstrukcija, s uobičajeno sjajnim riffičnim i kao rijetko kada raskošnim, podugačkim solo dionicama oštrijih, kao i ganutljivijih tonova. Instrumentalnoj umješnosti, konkretnosti i grandioznosti, uz vješte gitarske međuigre, pridonose i povremena prepredenost syntheva, mračne klavijature i akustike, kao rijetko kada tmurne, intenzivne i duboke bas dionice, a grublja je i sirovija produkcija, u kojoj se Harris Shirleyu, izgleda, dosta ‘umiješavao’. U spomeute se sviračke montaže fino uklapaju i metodički, promišljeni Nickovi bubnjevi, koji u nekoliko navrata znaju iznenaditi s rastrošnim i raskalašenim prijelazima, ali i agresivnijim, borbenim atakiranjima. Iako možda tako generalno ne zvuči, “The Book of Souls” je moćan album prepredenih pjesama, koje izgledaju jednostavne, a pune su zamki, koje se dijelom izbjegavaju spretnim promjenama ritmova.

Nedvojbeno, album bi trebali proslaviti epovi, dominirajućih sporih i srednjih ritmova, ali i lakojurišni instant hitovi rock/metal potencijala. Tipa najavnog singla “Speed of Light” s pripadajućom igricom, ako koga zanima, ili “Death Or Glory“, svojevrsna oda zračnim bitkama Prvog svjetskog rata. Od tih, ‘ajmo reći jednostavnijih pjesama himničnih potencijala, najbolje i najbogatije zvuči “Tears of A Clown“, koja nakon žešćeg riff’n’drum uvoda ‘ulazi’ u malo mirnije vode i svojom otužnošću, usprkos energičnom riffanju i britkom odužem solu, na dojmljiv način odaje počast Robinu Williamsu. “If Eternity Should Fail” stvar je s mračnim, psihodeličnim, pomalo i kataklizmičnim uvodom, koji se u nastavku prelijeva u snažan srednji ritam s energičnim gitarama i kontinuirano pulsirajućim basem u pratnji, ukusnim refrenima te pesimističkom naracijom i realističnom emotivnošću akustika u završnom dijelu.

U trinaest i pol minuta naslova “The Red and The Black“, nakon uvodne kombinacije zlobno/tutnjajućeg basa i flamenco akustika, te nastavka uz izražajne riffove, njegov autor Harris malo ‘izaziva’ Dickinsonov kredibilitet u visokih tonova. Uz izraženo mračan ugođaj, ističu se, prije svega, produžene, raslojene i raznovrsne gitarske solaže, i to na nekoliko razina, pa zborska “woo-ooo-ooo-wooo…” pripjevavanja (“Wasted Years”?), malo svjetlijih melodija u središnjem dijelu, a odjavni dio, kao i početak, pripada akustikama i basu u sumornoj pjesmi kakvu Harris nije napisao još od “The X Factor” vremena, opterećenog razvodom od supruge Lorraine.

Naslovna kompozicija “The Book of Souls” još je jedna sa sjetnim akustarama u početnim trenucima, a nakon toga u svojih deset i pol minuta uglavnom usporenog i srednjeg tempa, donosi još jednu povećanu dozu sjete i razočaranja u ljude, s kratkim središnjim dijelom (5:50) koji ubrzava stvar, ali i opasno ‘vuče’ na “Rime Of The Ancient Mariner” i “Powerslave”. “The Man Of Sorrows” nije stvar istog imena kao i fenomenalna Dickinsonova balada s albuma “Accident of Birth”, već još jedna kompozicija epskih razmjera s kombinacijom električnog sola i akustične emotivnosti na početku, grubljih riffova i pratećim klavijaturističkim pasažima, uz naglašeno epski obojene solaže, posebice u završnom dijelu u kombinaciji s impulzivnim basom, a sve skupa u sabijenom srednjem tempu i novom dozom pshiodelije.

I za kraj, “Empire of The Clouds”, jedna od pet najboljih pjesama koje je Iron Maiden ikada napisao. Konkretnije, Bruce Dickinson. Izuzetno emotivna, produhovljena, tužna epska pjesma, pa mogli bismo je, usprkos dugih joj 18 minuta, okarakterizirati i baladom, iako ima i srednjih i ubrzanih tempa, kojeg diktira njezina priča. Opisuje, naime, razvoj i krah cepelina modela R101, koji se srušio 5. listopada 1930. na svom prvom prekomorskom putu prema Francuskoj, kada je poginulo 48 osoba, a ta je tragedija označila kraj razvitka cepelina kao ‘zračnog prijevoznog sredstva’ u Velikoj Britaniji. Prije svega, istaknimo kao jednu od ključnih činjenica da si je Dickinson kompletan koncept prilagodio svom načinu i trenutnim pjevačkim mogućnostima, pa tako nema modulativnih vokalnih izazova kakvima ga vole, i na ovom albumu, iskušavati ostali kompozitori, odnosno Harris, Gers, Murray i Smith.

Stvar počinje laganim, genijalno emotivnim pianom, koji je u takvoj izražajnoj formi glavni instrument pjesme, u uvodnom dijelu pomažu mu i bas, violina i viola, najavljujući svojom dramaturškom izražajnošću tragediju koja će se dogoditi. Na početku je sve u redu, staloženi vokali, marševski bubanj i opuštene orkestralije kao da pišu priču o izgradnji i isprobavanju cepelina i tako sve do četvrte minute, kada se pojačava energija, ubrzava ritam, uključuju snažni riffovi, najavljujući skori scenarij cepelinova leta, na kojeg pripremaju solaže. Let kao da se događa od sedme minute, koja podiže razinu temperature, pojačava glasnoću, u narednih 5-6 minuta uključuje progresivnu građu, s dosta bubnjarskih prijelaza, goropadnijih gitarskih i vokalnih eskapada, te dobar dio svečarskih melodija, raskošnih orkestralija (Jeff Bova), dočaravajući dugoočekivano ‘zračno jedrenje’.

Jezoviti kovitlac orkestralnih tonova i uznemirenog bubnjanja nakon 14. minute naprasno prekida svečarsku atmosferu, aludirajući očito na pad cepelina, te zadnje četiri minute budu mirnije, sjetne, sumorne i tužne, označavajući kraj putovanja ‘carstvom oblaka’. Apsolutno genijalna stvar, pravi izazov za izvedbu na koncertima i tu se vraćamo do onoga dijela u kojem smo pisali o Dickinsonovoj moći pripovijedanja i situacija kada glazba slijedi tekst. Bilo je u prošlosti odličnih pjesama koje su finalizirale albume Iron Maidena, poput “Hallowed Be Thy Name”, “To Time A Land”, “Alexander The Great”, “Journeyman” ili “When The Wild Wind Blows”, no teško da se ijedna toliko primakla “Rime of The Ancient Mariner” kao “Empire of The Clouds”.

Pišući prije pet godina analizu albuma “The Final Frontier“, poželio sam da to bendu bude posljednji album, jer sam dvojio da nešto takvo mogu više ikada napraviti. Sada, čiste duše i mirnog srca priznajem i ujedno ispovijedam te grešne misli, jer da su, ne daj Bože, poslušali mene, Iron Maiden bi glazbu uskratili za još jedno veliko djelo, još jedan spomenik heavy metalu, još jedan spomenik glazbi, još jedan spomenik umjetnosti. Istovremeno i spomenik ljudskoj gluposti, kao i spomenik velikom narodu Maya, koji vesela srca čeka dolazak svih izgubljenih duša, u njihov drugi svijet. Nadam se samo da su se dobro pripremili i da imaju mjesta, jer, stiže nas jako puno.