Uskrsnuće uz olujni prasak

Moram biti iskren i istaknuti kako sam bio razočaran čuvši najavu da će David Coverdale s Whitesnake opet nešto reciklirati.

Bez obzira što se u ovom slučaju radi o, ne samo najboljim pjesmama njegova kratkotrajna boravka u Deep Purpleu, već i cjelokupnog mu, nemalog, glazbenog opusa. Očito je to bilo pod dojmom prestrašnog nedavnog izdanja “Live In ’84: Back To The Bone”, koje izgleda, a bogme i zvuči, kao skup otpadaka od smeća. Uz dužno poštovanje Jonu Lordu i najboljem line-upu kojeg je Whitesnake ikada imao. A osim toga, reizdavanja, remasteriranja, (p)remiksavanja, dosnimanjanja i(li) presnimavanja starih materijala, samo po sebi me čini bolesnim.A u ovom slučaju i zato jer sam, valjda, jedan od rijetkih štovatelja Deep Purplea koji smatra da je faza s Coverdaleom bila jednako dobra kao i ona s Gillanom, pa ne volim baš da se po njoj ‘prčka’ više nego treba. U biti, u nekim aspektima bila je čak i bolja. “Burn” i “Stormbringer” su klasici Deep Purplea, a i hard rocka općenito, s hrpom sjajnih, nedvojbeno modernijih pjesama nego onih iz prve faze, a u najmanju se ruku sa ranijim izdanjima mogu mjeriti s ‘uletima’, odnosno uvodnim numerama. Naslovne pjesme ova dva albuma otvaraju na gromovito-bombastičan, moćan proto-heavy stil, jednakom silinom kao i “Speed King” u slučaju “In Rock” ili “Highway Star” na “Machine Head”.

Dobro, da ne duljimo, oko takvih će(mo) se stvari uvijek sporiti i svak’ s punim demokratskim pravom braniti svoje stavove, no, tada, 22-godišnjem Coverdaleu uvijek treba odati priznanje na hrabrosti, jer ‘uskočiti’ u Gillanove cipele i hlače bilo je skoro pa ravno skoku s visoke litice u more. Za razumijeti i poštivati je činjenicu da fanovi čvrstog, surovog hard rocka, nisu mogli prihvatiti novi, elastičniji zvuk Deep Purplea dotjeran s boogiem, bluesom, soulom i funkyem.

Nešto što su u bend donijeli, prije svega, Coverdale, ali i Glenn Hughes, kasnije i pokojni Tommy Bolin na “Come Taste The Band”, jedinom albumu MK IV formacije, kojeg su zbog naglašenijeg hard’n’funky mainstream sounda mnogi novinari doslovce unakazili. I nakon kojeg se, da podsjetimo, Deep Purple raspao. Moguće je i to razlog što je taj album dobio samo dvije pjesme, naspram “Burn” i “Stormbringer”, koji su zastupljeni sa šest, odnosno pet.

Sukladno navedenome, treba priznati da je za Coverdalea i ekipu, u kojoj su nova imena gitarist Joel Hoekstra i klavijaturist Michele Luppi, ponovno snimanje pjesama s ta tri albuma bio sve, samo ne lagan zadatak i, baš ono, mač s dvije oštrice. Možda čak i s tri, ili još i koju više. Prije svega zbog anonimnosti dobrog dijela njih, zbog nekih koje su bile, onako, polu-poznate i nadasve nekih koje je upravo Whitesnake na svojim koncertima približio publici i napravio ih hitovima. U novoj varijanti za njih zato nije postojala sredina. Ili će dodatno potonuti u zaborav ili će biti u potpunosti rehabilitirane. Srećom, dogodilo se ovo drugo, pa su pjesme, koje su nekada davno zamrle, sada dobile prigodu za ‘novi život’. Coverdale se nije odlučio puno s njima poigravati, usprkos činjenici da ih je većina dobila, pa i minutu, duže trajanje, i nema puno preinaka, tek nešto improvizacija. A posebno što valja je raznolikost odabranih pjesama, što je dokaz kakav je Deep Purple bio u tim godinama. Drukčiji, kompleksniji i posebniji.

Pjesme na “The Purple Album” zvuče moderno, više hard rockerski nego u originalima, na momente s težim, baš onako, heavy metal zvukom pojačanih distorzija. Tako intenzivirana energičnost, na momente čak i agresija, nisu eliminirale utjecaje gore spomenutih glazbenih žanrova, zadržalo ih se u jasnim i dovoljnim proporcijama da se osjeća kako su neizostavni, dio ‘trademarka’ pjesama čiji su sastavni i neizostavni dio bile.

Nešto poput heavy-bluesa “You Fool No One“, zatim “Mistreated“, hard-bluesy numere s teškim, mračnijim doom ritmovima, opuštenijeg blues-rocka “Might Just Take Your Life” sa sjanim Hammond solom, ili funky-soul natruhama u “You Keep On Moving“, jednoj od dvije pjesme s albuma “Come Taste The Band”.

Moćnim gitarama i razbludnim bubnjevima David se iznimno uspješno ‘odupire’ sa svojim senzualno-mačističkim vokalima, a pjesme srednjeg i sporijeg tempa i dalje su mu jaki aduti. Njegova emotivno-bolna, iskrena i ekstatična pjevanja jako lijepo proživljavaju sve tonove i još samo da uživo zvuči tako, teško da mu se može na bilo čemu prigovoriti. Krasne balade nafilane akustikama su “Sail Away” i “Holy Man“, koju je u originalu otpjevao Glenn Hughes na “Stormbringer”, a ovdje David prezentirao maksimalno izražajno. Jednako kao i legendarnu, ali na žalost, nikada dovoljno priznatu, ganutljivu baladu “Soldier of Fortune“.

O “Burn” i “Stormbringer“, sada energičnije, teže i mračnije naravi nego originali, nepotrebno je trošiti previše riječi. To su istinski hard-rock uragani u kojima, doslovce, sijevaju munje i gromovi, s osjetnom dozom heavya kroz produžene gitarske dionice u kojima Beach i Hoekstra odrađuju prekovremeno i izbor da one otvore i zatvore albumjaka je odluka. Sjajne stvari. Bile i ostale, na žalost rijetke, ako ne i jedine po kojima se identificira MK III i MK IV postava Deep Purplea. A bilo je toliko odličnih, pjesama dosta ispred svog vremena, poput, u ovom slučaju, poprilično hevijaneriziranih “Lady Double Dealer” ili “Lay Down Stay Down”, ili power balade “The Gypsy” s genijalnim gitarskim solom.

Slušajući ove pjesme, ostaje žal što se nije uspjela realizirati ideja o ponovnom okupljanju postave Deep Purplea iz 1973-1975, koju je najviše zagovarao Jon Lord, a o čemu su razgovarali David i Ritchie. I tako je, na kraju, loše raspoloženje zamijenilo ono koje graniči gotovo pa s oduševljenjem, iz razloga jer ove pjesme nisu dobile samo svoje puke kopije, već istinski ‘hommage’. Samima sebi, bendu i vremenu kakvo se više nikada neće ponoviti. Ukratko, uskrsnule su da bi dokazale koliko su velike i došle u enciklopediju rocka, na počasna mjesta, koja su ionako već poodavno zaslužile.