Strand of Oaks: Kroz nered oslobođena dobra energija

Između albuma “Heal” iz 2014., koji je značio proboj na glazbenu scenu, i “Hard Love” iz 2017., Timothy Showalter, odnosno Strand of Oaks doživio je intenzivne osobne i profesionalne turbulencije. “Heal” je bio izrazito intiman album ispovjedničkoga tona, što ipak nije djelovalo terapeutski, nego autodestruktivno. Nakon tri godine, “Hard Love” donio je zabavu i autoironiju, bez zadiranja u privatne sfere i stare hektične trenutke.

Ove godine izašao je album “Harder Love“, izdanje za koje nije posve jasno u kojem je odnosu s prethodnikom. U svakom slučaju, nije riječ o nastavku ili produženom izdanju. Možda je najtočnije reći da se radi o kolekciji pjesama nastalih tijekom rada na prethodnom albumu, pjesama koje su bile “preveliki nered” i koje su bile ogoljene, intimne i opet ispovjedničke, što se nije uklapalo u koncept albuma “Hard Love”. Nered od pjesama, kako ih je Showalter nazvao, uglavnom su i ostale nered, jer je producent Ben Vehorn minimalno intervenirao.

“Harder Love” nedovršen je album, i u glazbenom i u intimnom smislu. Devet pjesama ukupnoga trajanja 35 minuta dokaz su tome, no kvalitativno album ne zaostaje s prethodnim Showalterovim uratcima, štoviše – sirovost, direktnost i tehnička nedorađenost daju posebnu notu cijeloj priči koja se vrti oko Strand of Oaks. Izgleda kao da direktan i iskren pristup vlastitoj prošlosti oslobađa kreativnu energiju i stoga je nered na ovom albumu površinski, iako djeluje kao pokretačka snaga.

Na ovom albumu Showalter pjeva slobodnije, uvjerljivije i samouvjerenije. Najbolji indikator toga uvodna je numera “Harder Love”, koja je svojim zvukom obuhvatila senzibilitet glazbenika, i onaj koji pokazuje i onaj koji se trudi sakriti. Ova je pjesma ujedno melankolična, radosna, drska, sirova i emotivna. Sljedeća, “Passing Out”, nastavlja s podvojenošću emocija, no svakako da neposrednost koja iz nje izbija, “potpomognuta” nedorađenošću, predstavlja Strand of Oaks u stilu koji mu jako dobro pristaje.

“Cry (Alt. Version)” i “On the Hill (Alt. Version)”, u izmijenjenim verzijama, jedine su dvije pjesme s prethodnoga izdanja. S minimalnim intervencijama i dorađivanjem obje dočaravaju stanje i sentiment glazbenika, bez uljepšavanja i skrivanja iza tehničke manipulacije.

Najintimniji trenuci albuma pjesme su “Sober” i “Dream Brother”, ne samo svojom tematikom, nego i činjenicom da se Strand of Oaks opet vraća u ispovjednički modus, ovoga puta uvjerljivije i iskrenije. Dvije bonus numere, od kojih jedna traje skoro trinaest, a druga dvadeset minuta, svojevrstan su apendiks cijelome izdanju, no dobra je odluka da nisu uvrštene u regularni dio albuma.

“Harder Love” za Strand of Oaks donosi otriježnjenje, bilo to terapeutski ili ne. U glazbenom je smislu svakako ispričao dobru priču.