‘Oružje’ s Jamajke u rukama irske boginje

Sinead O’Connor – prva pomisao na ovu ćelavu Irkinju je vjerojatno pjesma po kojoj će ostati upamćena Princeova “Nothing Compares To You” s albuma “I Don’t Want What I Haven’t Got” iz 1990. godine. Druga pomisao seže do 1992. kada se pojavila u emisiji “Sathurday Night Live” gdje je a capella pjevala Marleyjevu “War” ( imate je i na ovom albumu) dodajući svoj tekst o seksualnom zlostavljanju u katoličkoj crkvi nakon čega je poderala sliku Pape Ivana Pavla II pozivajući na ‘borbu protiv pravog neprijatelja’.

Naravno, digla je nezapamćenu prašinu u svijetu glazbe, religije, ‘morala’ i predrasuda. Mnogi tvrde da se nikada nije pokajala za svoj čin, što nije istina. 1997.godine, za talijanski tjednik VITA dala je intervju u kojem je Papu molila za oprost tvrdeći da je to bio ‘smiješan čin buntovne djevojke’ i da je ‘ljutnja prvi korak ka hrabrosti’. Kajala se ili ne, za njen čin – priznat ćete, trebalo je muda!

Iako je gotovo nemoguće odvojiti njenu osobnost od glazbe koju stvara, orijentirajmo se na njen novi album. “Throw Down Your Arms” dolazi 3 godine nakon što je najavila odlazak u ‘mirovinu’. Mirovina je za Sinead značila Jamajku i duhovni mir koji je ovim albumom čini se doista i postigla.

Album je kolekcija reggae klasika koje je Sinead otpjevala, a Sly&Robbie producirali. Album je i dvostruki užitak , dakle dupli s tim da CD1 sadrži izvorne verzije pjesama a CD2 dub obrade istih.

Album otvara “Jah Nuh Dead” u a capella verziji, dok je druga stvar na albumu “Marcus Garvey” (Burning Spear aka Winston Rodney), ujedno bila i najavni singl ovog albuma. Zatim slijedi još cijeli niz obrada pjesama Burning Speara: “Door Peep“, na kojoj dolaze do izražaja njene dve najveće kvalitete – senzibilitet i savršena interpretacija, s njegovog albuma “Man In The Hills”, zatim “He Prayed” s albuma “Studio One Presents Burning Spear”, a naravno najveće priznanje je sama činjenica da album nosi naziv po stvari “Throw Down Your Arms” s njegovog albuma “Dry & Heavy”.

Zatim tu je i odlična stvar “Downpressor Man” Petera Tosha s albuma “Equal Rights” iz 1977. (sjećate se njegovih “Legalize It” i “Why Must I Cry”?). Dvije su obrade i Lee “Scratch” Perryja i to stvar “Vampire” i “Curly Locks” s albuma “Roast Fish Collie Weed & Corn Bread” koja je definitivno najbolja stvar na albumu uz naravno “War”.

Ovaj album upravo i završava Marleyjeva “War” (s tim da je Sinead ubacila i govor Haile Selassieja) i to više nego i simbolično, jer ovaj album i izlazi u vrijeme rata ‘civilizacija’ i umova kojima ovaj album neće značiti ništa a nama ‘budalama’ još jednu slatku utopiju za vjeru u humanost i čovječanstvo.

Koja verzija vam se više sviđa, klasična ili dub prosudit ćete sami – jednako su dobro otpjevane, čak šta više iznimno dobro odsvirane i producirane. Ovaj album sadrži još jednu simboliku:naime, svjetsku premijeru doživio je točno 42 godine nakon govora Haile Selassieja u UN-u (4.10.1963.).

Zanimljivo je da je čak i Frank Sinatra poželjeo da joj ‘ispraši tur’ zato što je 1990. odbila pjevati američku himnu! Vjerujem da bi joj danas ljubio ruke!