Neil Young: Sam je sebe ljepšeg sreo

    807

    Neil Young

    Hitchhiker

    Datum izdanja: 08.09.2017.

    Izdavač: Reprise

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Pocahontas
    2. Powderfinger
    3. Captain Kennedy
    4. Hawaii
    5. Give Me Strength
    6. Ride My Llama
    7. Hitchhiker
    8. Campaigner
    9. Human Highway
    10. The Old Country Waltz

    Osim što su svjetski prvaci u slaganju stihova i melodija, Bob Dylan i Neil Young su također prvaci u krivudavim karijerama, ćudljivim odlukama i tretiranju svojih pjesama kao beskonačnih puzzli koje se mogu ovako ili onako svirati i tumačiti. I jedan i drugi ulaze u studio da bi iz njega što prije izašli, pri čemu nevjerojatnom brzinom snimaju čaroliju koja traje nemoguće dugo i koju malo tko može nadmašiti. I jedan i drugi onda krenu petljati s pjesmama i s albumima, ne jednom sami sebi čineći hendikep da možda najbolje snimke ostanu u buksi nauštrb inferiornih, iz tko zna kojih razloga.

    Hitchhiker” je album koji svjedoči upravo to: nakon što je desetljećima zanemarivao svoju umjetničku vrijednu prošlost, Neil Young je, eto, odlučio izdati album – zagubljenu kariku između remek djela ranih sedamdesetih (“After The Gold Rush”, “Harvest”, “On the Beach”) i kasnih sedamdesetih (“Comes a Time”, “Rust Never Sleeps”). Priča o nastanku ide da je 11. kolovoza 1976. otišao u studio u Malibu i u jednom danu snimio pjesme, radeći pauze, prema vlastitom priznanju, samo da se osvježi pivom, travom i kokom. Bez obzira na medicinski rizično fiziološko stanje autora-izvođača, izvedbe su tipično youngovske, dobro odsvirane i otpjevane, s mnogo emocija.

    Muziku podržava

    Većina pjesama je poznata otprije, na drugim albumima koji su slijedili nakon ovog do sada neizdanog “Hitchhikera”, ali Young ovdje oboružan gitarom, klavirom i usnjakom u intimističkom kontekstu izvodi pjesme koje zahtijevaju baš to – nema viška instrumenata, samo tvrdo okidanje žica gitare i nepogrešivo Youngovo unjkanje uvjerljivo donose sličice iz američke prerije, gdje caruju surovi vremenski uvjeti, daljina i samoća. To je meditativan, pristupačan Young koji se ne želi nikome dopasti, no pjesme su mu pristupačne i pijevne. Kao u stihovima Indexa ‘Jednom ćemo na toj cesti sami sebe ljepše sresti’, na ovom se albumu dogodila Youngova čarolija – pjesme su nas svojom snagom odvele u neko drugo vrijeme. Dakle, “Powderfinger” i “Human Highway” su bolje verzije od onih na “Rust Never Sleeps” i “Comes a Time”, kao i “The Old Country Waltz”. Do sada neobjavljene “Hawaii” i “Give Me Strength” su se diskretno uklopile, a ostatak pjesama tvori uvjerljivu cjelinu.

    Što se samog albuma tiče, to je ‘to’, no sada nastupa onaj moment – što bi bilo da je to izdano 1976. umjesto, primjerice, “American Stars’n’Bars”? Vjerojatno bi ovaj album bio označen kao odličan nastavak sjajne serije – on je cjelovitiji nego i inače izuzetna “Zuma” i manje fragmentaran nego šareni “American Stars’n’Bars”. Pjesme su razbacane po tadašnjim kolekcijama pjesama, često s puno manje osjećaja nego što su posložene ovdje, a neke su završile čekajući priliku u podrumu, i to ne uvijek zbog Youngove mušičavosti, nego i zbog prsta sudbine: postoji priča prema kojoj je pjesmu “Powderfinger” Young dao na upotrebu grupi Lynyrd Skynyrd, inače velikim poštovateljima Youngovog rada bez obzira na stihove u “Sweet Home Alabama”. Momcima iz Skynyrda se pjesma svidjela i pristali su je snimiti, ali tada je došao 20. listopada 1977., kobna avionska nesreća koja je ugasila ovozemaljske živote Ronnieja Van Zanta, Stevea i Cassie Gaines te privremeno prekinula zahuktalu karijeru strastvenih Južnjaka. Young je tada snimio pjesmu za album “Rust Never Sleeps” u nedokuhanoj električnoj verziji koja ne dosiže ljepotu akustične, prezentirane ovdje.

    A ovdje, na ovoj kolekciji, slušatelja čeka majstorstvo barda, uz malo instrumenata je rekao jako puno.

    Muziku podržava
    Stisni