Neil Young
Hitchhiker
Datum izdanja: 08.09.2017.
Izdavač: Reprise
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Osim što su svjetski prvaci u slaganju stihova i melodija, Bob Dylan i Neil Young su također prvaci u krivudavim karijerama, ćudljivim odlukama i tretiranju svojih pjesama kao beskonačnih puzzli koje se mogu ovako ili onako svirati i tumačiti. I jedan i drugi ulaze u studio da bi iz njega što prije izašli, pri čemu nevjerojatnom brzinom snimaju čaroliju koja traje nemoguće dugo i koju malo tko može nadmašiti. I jedan i drugi onda krenu petljati s pjesmama i s albumima, ne jednom sami sebi čineći hendikep da možda najbolje snimke ostanu u buksi nauštrb inferiornih, iz tko zna kojih razloga.
“Hitchhiker” je album koji svjedoči upravo to: nakon što je desetljećima zanemarivao svoju umjetničku vrijednu prošlost, Neil Young je, eto, odlučio izdati album – zagubljenu kariku između remek djela ranih sedamdesetih (“After The Gold Rush”, “Harvest”, “On the Beach”) i kasnih sedamdesetih (“Comes a Time”, “Rust Never Sleeps”). Priča o nastanku ide da je 11. kolovoza 1976. otišao u studio u Malibu i u jednom danu snimio pjesme, radeći pauze, prema vlastitom priznanju, samo da se osvježi pivom, travom i kokom. Bez obzira na medicinski rizično fiziološko stanje autora-izvođača, izvedbe su tipično youngovske, dobro odsvirane i otpjevane, s mnogo emocija.
Većina pjesama je poznata otprije, na drugim albumima koji su slijedili nakon ovog do sada neizdanog “Hitchhikera”, ali Young ovdje oboružan gitarom, klavirom i usnjakom u intimističkom kontekstu izvodi pjesme koje zahtijevaju baš to – nema viška instrumenata, samo tvrdo okidanje žica gitare i nepogrešivo Youngovo unjkanje uvjerljivo donose sličice iz američke prerije, gdje caruju surovi vremenski uvjeti, daljina i samoća. To je meditativan, pristupačan Young koji se ne želi nikome dopasti, no pjesme su mu pristupačne i pijevne. Kao u stihovima Indexa ‘Jednom ćemo na toj cesti sami sebe ljepše sresti’, na ovom se albumu dogodila Youngova čarolija – pjesme su nas svojom snagom odvele u neko drugo vrijeme. Dakle, “Powderfinger” i “Human Highway” su bolje verzije od onih na “Rust Never Sleeps” i “Comes a Time”, kao i “The Old Country Waltz”. Do sada neobjavljene “Hawaii” i “Give Me Strength” su se diskretno uklopile, a ostatak pjesama tvori uvjerljivu cjelinu.
Što se samog albuma tiče, to je ‘to’, no sada nastupa onaj moment – što bi bilo da je to izdano 1976. umjesto, primjerice, “American Stars’n’Bars”? Vjerojatno bi ovaj album bio označen kao odličan nastavak sjajne serije – on je cjelovitiji nego i inače izuzetna “Zuma” i manje fragmentaran nego šareni “American Stars’n’Bars”. Pjesme su razbacane po tadašnjim kolekcijama pjesama, često s puno manje osjećaja nego što su posložene ovdje, a neke su završile čekajući priliku u podrumu, i to ne uvijek zbog Youngove mušičavosti, nego i zbog prsta sudbine: postoji priča prema kojoj je pjesmu “Powderfinger” Young dao na upotrebu grupi Lynyrd Skynyrd, inače velikim poštovateljima Youngovog rada bez obzira na stihove u “Sweet Home Alabama”. Momcima iz Skynyrda se pjesma svidjela i pristali su je snimiti, ali tada je došao 20. listopada 1977., kobna avionska nesreća koja je ugasila ovozemaljske živote Ronnieja Van Zanta, Stevea i Cassie Gaines te privremeno prekinula zahuktalu karijeru strastvenih Južnjaka. Young je tada snimio pjesmu za album “Rust Never Sleeps” u nedokuhanoj električnoj verziji koja ne dosiže ljepotu akustične, prezentirane ovdje.
A ovdje, na ovoj kolekciji, slušatelja čeka majstorstvo barda, uz malo instrumenata je rekao jako puno.