Paradise Lost
Tragic Idol
Datum izdanja: 23.04.2012.
Izdavač: Century Media
Žanr: Gothic, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Danas ljudi nemaju ni vremena ni strpljenja. Ili ih je život od preslušavanja omiljenih bendova odveo u smjeru pelena i roditeljskih sastanaka ili su ti bendovi u nekom trenu napravili ‘neoprostivu’ grešku zvanu – eksperimentiranje.
Tako i za Paradise Lost često znam čuti komentar frendova “Jebote, kak’ dugo nisam čuo ‘Icon’. Oni još postoje?!“
Paradise Lost definitivno postoje i svaki put garantiraju barem nekoliko stvari zbog kojih mi je drago što su mi opet pali u ruke. “Tragic Idol” još je jedna stepenica u njihovom povratku žestokom pristupu koji se u nekim trenucima karijere pomalo izgubio unutar njihovog depresivnog i mračnog svijeta.
U međuvremenu su se pomirili da više ne moraju istraživati, da više nisu mračni electro rock s albuma “Host”, niti da se trebaju u svojim godinama bojati žestine kao na “Believe In Nothing”. Uostalom, dokazao je to Macintosh u Vallenfyre. Baš zato, “Tragic Idol” stoji kao jedno od njihovih najžešćih, a valjda i najboljih (a to je već relativno) albuma. A kad smo već kod tog međuvremena – bili su i kod nas.
Već je davno “Crucify” rekla što nas ovdje čeka. Teška i nekako tradicionalnije metalna. Crowbarovski tempo (nisam mislio da ću ikada ova dva benda staviti u istu rečenicu), muški i čvrsto i neizbježan refren o raspećima i inim omiljenim temama dobrog starog mračnjaka Nicka Holmesa.
Na “Fear of Impending Hell” vratila se ona poznata strofa s uštopanim riffom, a naslovna stvar albuma još jače podsjeća na taj legendarni album iz 1995. Recimo da se njima pridružuje i “Solitary One” s dodatkom dobrih starih tužnih klavijatura i “To The Darkness” s najtužnijim solom i najsporijim dijelovima.
“Theories From Another World” i “In This We Dwell” pokazatelji su solidnih stvari, ali i nekako, hm – čudnog miksa. Ima ljudi koji o tome već razglabaju diljem Interneta, a tu je dovoljno reći da je Jens Bogren odradio producentski posao s manjom dozom masti na koju sam navikao kod dinamičnih Paradise Lost pjesama. I još neka samo “Honesty In Death” bude primjer tipične i prosječne pjesme, koja i takva gazi sve s početka tisućljeća.
Povratkom na poznati recept Paradise Lost već neko vrijeme izbacuju skroz solidne albume (čak su vratili i onaj stari logo benda), ali budući da svijet cvili za skandalima, negativnostima, lošim vijestima i naslađuje se nad neuspjesima – i ovo će mnogima biti nedovoljno uzbudljivo. Na neki bizaran način, sad će isti oni koji zazivaju “Draconian Times” reći “A što će mi još jedan?!“
Ima li uopće smisla opet potezati priču je li sve skupa dostojno uspoređivanja s legendarnim albumima iz ’90-ih? Tu borbu prepuštam nekom drugom… Ovo jednostavno ostaje još jedan predivno ružan album Paradise Lost koji svojim melankoličnim zvukom svaki sunčani dan pretvara u oblačnu tugu. I to na paradoksalno dobar način!
