Judas Priest je uz Iron Maiden i Black Sabbath najznačajniji i najbolji britanski, te jedan od najznačajnijih i najboljih svjetskih heavy metal bendova.
Dvostruke gitare K. K. Downinga i Glenna Tiptona te višeoktavski glas Roberta Halforda zadužili su svijet teškometalne muzike do groba. Međutim, nije sve u Priestovoj karijeri bilo sve tako bajno i sjajno. Prvi problem je taj što su se suviše dugo tražili po pitanju produkcije. Srodno tome, primjetno je i suptilno, ako ne i očito, naginjanje trendovima te pristajanje na kompromise, unatoč beskopromisnom imidžu. Srodno vremenu, oblačili su se kao hipiji i svirali rock nabijen bluesom i psihodelijom, uhvaćeni razvojem NWOBHM-a našli su se u kulerskom kožnjaku, nešto kasnije uspjeli su i natapirati kose, kad je, dakako, trebalo biti glamer, a situacija je eskalirala tamo negdje u drugoj polovici ’90-ih kad se dala prednost ultrateškoj distrorziji i nemilosrdnom modernom metal izričaju.
Za pod stare dane, ostavili su tek sjećanja na zlatne ’80-e, no ne nažalost i na, što se autora ovih redaka tiče, dijamantne ’70-e. Objavili su sedamnaest studijskih, te nekolicinu live albuma, od kojih su neki manje bitni, dok su neki bitniji i od pojedinih studijskih uradaka. Pa krenimo…
Aktualna pjesmarica nadrobljenog suhoparnog heavy metala tek je dokument manjka glazbene ambicije nekoć davno ambicioznog benda. A nije da u domeni klasičnog heavy metala nisu rekli sve što se imalo za reći.
Bilo je i za očekivati kako Michel de Nostradame, kao povijesna ličnost, kroz pero Halforda i ekipe neće umaknuti okvirima heavy metal klišeja. Slušajući ovaj, na svu sreću jedini konceptualni uradak Judas Priesta, stječe se dojam kao da je centralni lik priče čuveni heavy metalac, a ne francuski liječnik i navodni proricatelj budućnosti. Glazbeno, ovo je tek zbirka (i to dvostruka) heavy/power budnica i pekmezastih baladurgija od kojih su veće pažnje vrijedni tek uvod “Dawn of Creation”, naslovna “Nostradamus” i zaključna “Future of Mankind”. Mogla je ovo, dakako, biti priča s težinom, no Priest se doduše nikad niti nije baš mogao podičiti dubinom svojih tekstova i koncepata. “I am Nostradamus. Do you believe?” Ma naravno, sinko…
Turbo loš uradak. Jednog jutra mora da je došla direktiva iz menadžmenta kad su momci natapirali frizure i zaplovili u tada trendy glam vode. Šteta je jedino što svijet nije stigao vidjeti i natapiranog Halforda. S glazbene strane, izuzevši naslovnu pjesmu i uvjerljivu power baladu “Out In The Cold”, ovaj album uglavnom je klasična priča o muzičkom potonuću benda koji gubi svoj identitet pod pritiskom tržišta.
Drugi i posljedni album s Timom Owensom, ili kako se kaže, Ripperom. Manje brutalan od svog prethodnika, ali svejedno teškodistorziran i nemilosrdan. Nimalo priestovski album, ali nije to doduše bio ni “Painkiller” kad je objavljen. I da, kvragu, samo je “Hell Is Home” bolja i svježija od svega što su napravili nakon ovog albuma. O “Bloodsuckers” (refren je, kako se u našem narodu veli, to-die-for) i “One On One” da se i ne govori. Ipak, od trinaest pjesama, i najveći fanovi ovog albuma sigurno bi rado izbacili barem njih pet.
Povratnički album, s Halfordom za mikrofonom, nakon dva brutalna prethodnika donio je duh ’80-ih i prepoznatljivi Judas Priest zvuk. Bend nije nastavio tamo gdje je stao s “Painkillerom” prije petnaest godina već bi prije bilo da su ovim albumom htjeli napraviti posvetu komerijalno najuspješnijem periodu, dakle zlatnim ’80-ima. Halford doduše zvuči izmučeno, ali pjesme su većinom vrijedne preslušavanja. Izuzevši eventualno 13-minutnu, u-doslovnom-smislu-ubitačnu epsku odu čudovištu iz jezera Loch Ness, nazvanu, gle čuda, “Lochness”. No, moglo je biti i gore. Mogao je to biti, recimo, 15-minutni “Zagor”.
Šteta što ovo nije bio EP, jer, ruku na srce, drugu polovicu albuma najbolje bi bilo zaboraviti. Izravan i moćan ulet s genijalnom “Heading Out To The Highway” daje dobru naznaku, no nakon izvrsnih “Desert Plains” i “Solar Angels” stvari kao za vraga idu nizbrdo.
Novi frontmen i novi zvuk. Drugim riječima – album oko kojeg će se vječito lomiti koplja. Moćnim glasom Tim ‘Ripper’ Owens dostojno je zamjenio Roba Halforda, no čovjeku je, što je je, nedostajala karizma. A “Jugulator” kao album? Mračan, zloćudan i nemilosrdan, uradak je to koji je zbilja priča sama za sebe. Teško mu je naći veću manu, samo što, rekli bi zli jezici – nije to Judas Priest. Točno, zapravo…
Ritam mašina ovdje lupa do besvijesti, pa tko voli nek’ izvoli. Uz promišljeniju set-listu i bubnjara kalibra Simona Phillipsa ili Scotta Travisa, ovo je mogao biti ultimativni Judas Priest album. Pjesme se iritantno kreću od ultra-odličnih do turbo-loših. Halford pjeva fenomenalno. Na ovom albumu možda i najbolje ikad. Bladerunnerovsko distopijska “Blood Red Skies” i monstruozna “Monsters of Rock” ključni su trenuci albuma, “Love You To Death” je za opaliti šamar, obrada “Johnny B. Good” za opaliti šamar i po drugom obrazu, a “I’m A Rocker”? Ma naravno da jesi, Roberte… 
Debelo podcijenjeni, skromni prvijenac s izvrsnom psihodeličnom bluesy vibrom jedinstveni je primjerak u katalogu ovog benda. Pjesme su uglavnom napisali K. K. Downing, osnivač i prvi pjevač Al Atkins, nešto i Halford, te vrlo malo Glenn Tipton koji je tada praktički bio nova nadobudna snaga u bendu. Bubnjevima Johna Hincha nedostaje elana, a produkcija je sveobuhvatno slabašna. Pjesme međutim održavaju više nego solidnu razinu kvalitete, a album je ambiciozniji čak i od nekih uradaka iz zlatnog perioda ’80-ih godina.
Izvrstan live album snimljen tijekom Fuel For Life turneje kojom je promoviran tada aktualni “Turbo”. Premda odsvirane entuzijastično, pjesme s “Turba” ipak su pretežno za otpis, a ono što zlata vrijedi je otvaranje koncerta s “Out In The Cold” te pjesme s jednog od najvećih Priestovih albuma, “Defenders of the Faith”. “Love Bites”, “Some Heads Are Gonna Roll”, “Freewheel Burning” i “The Sentinel” možda su i najbolji dokaz koliko je ovaj bend znao biti moćan uživo. 
Logičan nastavak na pretprethodni “British Steel” s nekolicinom antologijskih hitova, kao što su “Electric Eye” ili “You Got Another Thing Coming”. Bubnjevi Davea Hollanda i dalje zvuče kao da su svirani s gipsom na rukama, tako da se tradicija slabašne ritam sekcije junački nastavila. Daleko od remek-djela, ovaj je album svejedno jedna od definicija Judas Priesta te, unatoč promašajima poput “Bloodstone” ili “Pain And Pleasure”, svakako je odličan primjerak za upoznavanje s bendom.
Naširoko hvaljeni NWOBHM uradak kojim se Judas Priest predstavio u ogoljenoj, pojednostavljenoj formuli, a predstavljen je i bubnjar Dave Holland, čime se bend sad konačno mogao podičiti jednom od najslabijih ritam sekcija otkad je rock’n’rolla. “British Steel” je svojim većim dijelom definicija britanskog heavy metala, nema to sumnje, no glazbeno, ovaj album nudi daleko manje od svega što je bend do tad radio. Album je također označio početak opterećenosti žanrom koji se svira. Upravo je ovdje metal postao zakon, ali postao je i klišej. “Rapid Fire”, “Metal Gods” i “Breaking The Law” drže vodu, ali “United” mora da je ispala iz radionice Spinal Tapa.
Vjerojatno posljedni pravi Judas Priest album, odnosno onaj na kojem se može čuti prepoznatljivi priestovski heavy metal. Vruhunac djelovanja tijekom ’80-ih godina. Himna do himne, gotovo bez loše pjesme. Dojam jedino kvare standarno loši bubnjevi Davea Hollanda.
Neslužbena biografija Martina Popoffa kaže kako su vokali na ovom live albumu morali biti snimljeni studijski budući da je Halford japansku turneju odrađivao prehlađen. Kako god, album je u svakom slučaju otpjevan, bez ušminkavanja, a Halfodov ton ovdje je čisto savršenstvo. Još samo da je sve to zbilja otpjevano tamo (možda i jest), na licu mjesta, na bini, uz bend u potpunom elementu, “Unleashed in the East” lako bi bilo etiketirati kao vanserijsko remek-djelo i čudo heavy metala ’70-ih godina. Kad se sve zbroji i oduzme, ovo izdanje kruna je najbolje faze Judas Priesta. Ovakva moć ponovit će se tek 1990. godine.
Heavy metal koji je rock’n’roll ili rock’n’roll koji je heavy metal. To je “Killing Machine”. Buntovan i besprijekoran, ovaj album je direktan udarac u lice. Bend je ovdje pronašao konačno utočište u kožnjaku, a Halford se vjerojatno osjećao sigurnije s bičem u ruci. “Killing Machine” pršti od energije i beskompromisnosti, a zvuči poput obećanja o pokoravanju svijeta od strane benda punog karaktera, ambicije i snage. Kao što uvodna “Delivering The Goods” kaže: “If you’re looking for it mellow, you’re nothing more than yellow”. Amen tome.
Album koji je bendu otvorio vrata muzičkog svijeta. Izdavač je CBS, producent Roger Glover iz Deep Purplea, na bubnjevima je čuveni Simon Phillips, možda i najbolji bubnjar koji je ikad svirao u Judas Priestu, a pjesme su dimanične i žanrovski se ne ograničavaju na heavy metal. Doduše, žanr se tih godina tek oblikovao, no “Sin After Sin” na neki način otkriva veće glazbene ambicije od pojednostavljenih formula koje će bend krenuti prakticirati tijekom ’80-ih godina. Može se reći da se bend ovdje tek uigravao, no slojevitije pjesme poput “Sinner” ili “Raw Deal” u katalogu Judas Priesta teško da su se kasnije ikad ponovile. 
“Painkiller” je sama esencija heavy metala. Ovo je bit žanra. Ovako čistokrvni heavy metal treba zvučati. Judas Prijest više od desetljeća nije zvučao ovako svježe, uigrano i inspirirano. Downing/Tipton tandem ovdje je na samom vrhuncu, Halford nastavlja s fenomenalnim vokalima započetim na prethodniku “Ram It Down”, a o bubnjevima pridošlice Scotta Travisa da se i ne govori. Tortura Davea Hollanda ovdje je konačna privedena kraju. Naslovna stvar je neosporna himna, “A Touch Of Evil” jedna od najbolje otpjevanih pjesama u povijesti heavy metala, a “One Shot At Glory” završnica za izgubiti razum. Tko zna što bi s ovim bendom tek bilo da Halford nakon turneje nije podnio ostavku na mjesto dežurnog vokalista… 
Uz Lesa Binksa za bubnjevima ovo je bio početak jedne od dviju najboljih postava Judas Priesta. Ova je, nažalost, trajala svega dvije godine, prije nego je pala odluka da se pronađe bubnjar koji je za otprilike dvadeset dva koplja slabiji od svog prethodnika. Rasturačina s početnim “Exciterom” antologija je heavy metala koja se u slučaju Priesta opet ponovila tek te čuvene 1990. Ovdje se počeo odbacivati hipijevski imidž, premda se na Halfordu, tada vjerojatno zadnji put u životu, još uvijek mogla primjetiti kojekakva tkanina. Progresivni su elemetni “Stained Classom” iščezli i heavy metal je uzeo maha u potpunosti. No za razliku od primjerice razvikanog “British Steela”, “Stained Class” je eksplozija novog britanskog vala koji prema radijskom eteru neće imati milosti.
Drugi studijski album možda i nije produkcijsko čudo i možda bi se i na njemu našla pjesma ili dvije za izbaciti, ali ovdje je priča o Judas Priestu počela u velikom stilu. O heavy metalu kao žanru u razvoju priča se samo dodatno zakuhala. “Sad Wings” je jedan od nacrta heavy metala i oko toga ne treba dvojiti. Sabbathovsko teški riffovi, zeppelinovska energija preko koje se sjajno nadovezuju dvije lead gitare, sasvim pristojna ritam sekcija, te naravno parajući ultra visoki vokali Roberta Halforda, karakteristike su koje su heavy metal podigle na sigurne noge. Ovdje je dokumentirana himna “Victim of Changes”, pa zatim klasik “The Ripper”, mračna i slojevita balada “Dreamer Deceiver”, kultna “Genocide”, itd. Moglo se jedino možda bez loše imitacije Queena u vidu klavirske “Epitaph”. No, s njom ili bez nje, “Sad Wings of Destiny” kapitalno je djelo Judas Priesta koje je dodatno zakotrljalo lavinu distorzirane muzike.
