Iako je uvriježeno mišljenje da je Goran Bare jednako Majke, i da je Bare car hrvatskog rocka, i da se tome teško može išta prigovoriti, kao svaki veliki car je iza sebe imao sjajne kraljeve, vojskovođe, velike vezire.
Kako drugačije nazvati veličanstvene doprinose Zorana Čalića i Ivice Duspare, nezanemarive role Nedjeljka Ivkovića Kilmistera i Alena Tibljaša, te ostalih, u pravilu sjajnih muzičara, koji su s Baretom na koncertima stvarali fantastičnu vatru i pružali vožnju kakvu mogu samo sastavi iz svjetske lige – i to ne svi.
Majke se mogu usporediti s bilo kojim hard rock-punk-grunge sastavom, a Bare je u svom radu s Plaćenicima hrvatskoj sceni dao možda i najpamtljivije country pjesme – sjetimo se “Puta ka sreći”. Najjače od Majki je istovremeno najjače od hrvatskog rocka.
15. “Srce” (2006.)
Jedna od uspjelijih pjesama nosi naslov “Ni’ko ne može sam”. Bare ovaj album nije snimio sam, no, obratite pažnju da je ovo jedini album na kojem nema pratećeg benda, nego su tu tek malobrojni prijatelji i unajmljeni studijski muzičari. Najbolja pjesma je “I dok pleše sama s kišom” koja je iz pera Lidije Bajuk, a ostatak je raspršen poput brakova hollywoodskih zvijezda. Ima svega, “Waltz za pokojne” i “Ovisnički blues” su moćni brojevi, a ukupni dojam je slabiji – to je ocvao album kakve snimaju ljudi koji bježe od svoje prošlosti pod svaku cijenu. Bare je pokušao ići dalje, zaroniti prema soulu, no – nije išlo. Niti godinu dana nakon izdavanja ove kolekcije fanovi su se razveselili viješću da se – Majke ponovo okupljaju. Baretu fali čvrst svirački kostur, zato nikad ne treba podcjenjivati ulogu muzičara koji s Baretom sviraju jer je očito da ga inspiriraju mnogo više nego što na prvi pogled čujemo.
14. “Gnjevni crv” (EP, 1991.)
Gnjevni crv je jedan od Baretovih alter-ega s kraja osamdsetih i početka devedesetih. Ova mini kolekcija pjesama s početka devedesetih je ipak najupečatljivija po očajnom zvuku i po zlokobnoj narko-magli kakvu poznaju slušatelji Velveta i naročito prvih radova Nico, a nije nemoguće da asocira na neke sastave iz Seattlea, možda i na The Stoogese, pa i na Jesus and Mary Chain. Ako se uspijete naviknuti na deficitarno snimljen i/ili sačuvan zvuk, naći će se tu trenutaka koji će uzdignuti jednu obrvu, a možda i dvije. “Jer sam lud” će evoluirati u “Bilo je davno” s “Razdora”. Evidentno je da je riječ o istoj pjesmi, ali i o drugačijim verzijama koje se komplementarno nadopunjavaju.
13. “7” (2003.)
Solidan album korijenskih američkih žanrova u trajanju od sat vremena je mogao postati izvrstan album u trajanju od 40 minuta. Pjesme su uglavnom dobre, ali preduge, s previše prosječnih tekstova, što poante pjesama čini očitima i predvidljivima. “Ovako stvari stoje”, “Za koga? Za život!” i “Sve više uz tebe sam sam” najviše pate od previše strofa i poetskog zamora. “Evo, vlak mi stiže” je trebala biti preimenovana u “Evo, avion mi stiže” pa da postane nova himna opustjele Slavonije iz godine 2017. Bolno je znati da je Bare nacrtao situaciju 2003. koja je danas aktualnija nego onda.
12. “Vo-Zdra” (EP, 1990.)
Iako je objavljen kao sprdačina na Halida (i to oba), projekt “Vo-zdra” Baretovog alter-ega Hali Gali Halid više duguje Miliću Vukašinoviću i Vatrenom poljupcu. 25 godina kasnije riječ je o EP-u koji ima kultni status u jednom užem dijelu publike, a sintagma “Hajde da se drogiramo, nek’ se oči sjaje” je postala dio popularne kulture. Na ovakvom zvuku će Brkovi izgraditi karijeru. Bilo kako bilo, “Vo-zdra” je imala vrlo dalek doseg za jedan EP objavljen u gerilskim uvjetima.
11. “Put do srca sunca” (1998.)
Još jedan album je iz kategorije ‘nije toliko loš koliko kruže glasine’, ali bez obzira na to, s obzirom na većinu kolekcija pjesama u diskografiji Bareta i Majki, riječ je o slabijem ostvarenju. Bilo je očito da se Bare umorio od punk-rocka, da mu je ljepše u countryu, što sugerira prvi singl “Daj mi”. Čini se da članovi nisu baš dijelili Baretovu ljubav prema američkim muzičkim idiomima, pa se album bori s lošom bendovskom kemijom. A možda su se članovi benda umorili jedni od drugih: u roku od dvije i pol godine su snimili dva studijska i jedan koncertni album.
10. “Milost” (1994.)
Iako je (službeno) treći studijski projekt svog sastava Bare svojevremeno nazvao kršem od albuma, to je ipak nepravedno prema ploči koja je dala sjajnu “Ja sam budućnost” koja je predvidjela sljedećih četvrt stoljeća Hrvatske, te mračnu “Rođen u blatu” i razuzdanu “Postoji nešto”. No, da je relativni podbačaj – jest, naročito kada dođe iza “Razdora” i prije “Vrijeme je da se krene”, što je čak i potpisnika ovih redaka poticalo da ovu ploču svrstava u kategoriju ‘nadir karijere Majki’. Ipak, ako ne slušamo “Milost” nakon “Razdora”, dojam je mnogo bolji može se reći da momci nisu zaboravili svirati i pisati pjesme, no dio projekta jest odrađen na fušerski, što “Milost” čini rasklimanim albumom sa sinusiodama koje variraju i u jednom (pozitivnom) i u drugom (negativnom) smjeru. “Oslobodi se” je jača na kolekciji “Život uživo”, a “Mala ima sliku” nikad neće postati evergreen, iako su je iz nekog razloga Majke svirale u akustičnoj varijanti u sklopu povratničkih koncerata.
9. “Izgubljen i nađen” (2001.)
Ima li života nakon triježnjenja i skidanja s opijata? “Izgubljen i nađen” sugerira pozitivan odgovor. Svirka je topla, organska, pretežno akustična, bazirana na countryju, bluesu, funku i soulu, a produkcija možda najbolja od svih Baretovih projekata u 21. stoljeću. Umilni zvuci i Baretovi tekstovi su doživjeli suvislo srastanje, jedino što je Bare na momente bio iritantan s pozitivom i pozitivnim stavom, ali – neka se i njemu omakne tako nešto. To je onaj album na kojem je “Put ka sreći”, a lijepo je čuti i “Zato te volim, volim, volim”, “Ništa lažno”, a pozitivno iznenađenje na koncertima zna biti i “Neka se čudo desi”.
8. “Majke u Tvornici” (2013.)
Relativno nizak plasman ovog inače jako dobrog live-albuma je posljedica činjenice da ima dosta preklapanja s pjesmama na kolekciji “Život uživo” koja je izdana dekadu i pol ranije i, osim što je riječ o povratničkom koncertu nakon višegodišnje pauze, nudi onu pomalo dosadnu perfekciju koju smo navikli od Majki i koje mogu pružiti samo Majke. Jesam li prekritičan prema ovom izdanju? Možda, i ne samo to, vjerojatno su me Majke i razmazile malo, no kako kažu Baretovi glazbeno manje cijenjeni kolege iz iste županije: “Na tronu može biti samo jedan” (album). I da, DVD ovog projekta je bolji od CD-a.
7. “Teške boje” (2011.)
Bare igra prljavu igru sa svojim porocima. Demoni nikada ne umiru, samo se malo pritaje i čekaju kada će opet buknuti. Vođeni sjajnom naslovnom pjesmom, Bare i Majke su u izmijenjenoj postavi opet našle načina da prikažu veličanstven sjaj nepobjedivog ništavila i ponovnu bitku sa svojom mračnom stranom koja je čekala moment da proba preuzeti vlast nad Majkama. Punk, blues, country, soul prže se skupa i daju najbolji Baretov studijski projekt u 15 godina. “Život je osjećaj”, “Depresija”, “Pozovi me u noć” voze na rubu i slušatelju daju sliku s opasnih životnih slomova, a Bare, poput kapetana Jacka Sparrowa koji naviga kroz pakao, mirno zadržava distancu prema grešnim prigodama.
6. “Majke” (tzv. “Nulta ploča” ili “Majke zauvijek) (1988.)
Ovu će, još uvijek neslužbenu kolekciju vječito krasiti pitanje “Što ako?”. Kako bi zvučale ove pjesme da su 1987. snimljene u boljim uvjetima, da je neka veća diskografska kuća pokazala interes? Što bi bilo da… Mutan, potmuli zvuk (stoner prije stonera?) sastav nikad neće uspjeti ovako uspješno do kraja replicirati, a ponajbolje pjesme su svoje mjesto našle na “Razumu i bezumlju” te “Milosti”. Ipak, ove verzije budućih klasika pripovijedaju svoju priču kroz svoju optiku, i zaslužuju da ih se čuje i u ovakvom obliku – kamo sreće da se skupe snimke i da se objave kao službeno izdanje. Osim toga, želite li skidati staru farbu sa zidova, pojačajte do daske “Moram pobijediti“. Em je pjesma zagubljeni klasik, em tutnji poput Božjeg bijesa. Kultno izdanje.
5. “Unplugged” (2008.)
Električni punk prevesti u akustični blues je lako, pitaj me kako. To je slogan ovog live-albuma, snimljenog u Tvornici. Režeće električne gitare koje su sijevale po ranijim snimkama su zamijenjene delikatnim akustičnim pikanjem – razarajuća nihilistička energija je zamijenjena razarajućom nihilističkom apatijom. Suvišno je reći, ionako besmrtnim pjesmama je udahnuto još malo vitaliteta. Ovo je kronološki njihovo prvo objavljeno izdanje od ponovnog okupljanja 2007. i članovi zvuče kao da se nikad nisu razišli.
4. “Život uživo” (1997.)
10 godina od ‘nulte ploče Majki’ i sedam dugih godina od debija je prošlo da Bare i drugovi konačno dođu u Dom sportova. Teško je reći da se čekanje isplatilo, jer bi to onda značilo da je u redu da sjajni bendovi poput Majki tako dugo čekaju da popune dvoranu na Trgu Krešimira Ćosića u Zagrebu. Svaka čast svim studijskim albumima, mjesto gdje se Majke upoznaju su koncerti. Ovo je prvi službeno objavljeni zapis u formatu ‘live-albuma’, ovo je dobar mamac da dođete na koncert i vidite ‘pravu stvar’. Ipak, u ovoj listi prednost sam dao studijskim projektima jer su, svaki u svoje doba ostavili i dublji trag.
3. “Vrijeme je da se krene” (1996.)
Prva Baretova ozbiljnija upuštanja u zvuke countrya su donijele ‘najbolju ploču devedesetih’. Vjerojatno bi to i bila, kad ne bi bilo “Razdora” i “Razuma i bezumlja”. Naslovna pjesma, “Mene ne zanima”, “A ti još plačeš”, “Odvedi me”, “Baretov blues” i dvadeset godina nakon objavljivanja žare i pale po koncertima i po slušaonicama u rock klubovima, a tu je još manje poznata, predivna “Slobodna kao nikada”, katarzični oproštaj od Baretove pokojne supruge, preminule u prosincu 1995., anarhistička “Izazivajmo nerede” te punkersko zakucavanje “Nije lako”. I dok su prva dva albuma imala potpuno krivi ‘timing’, kod “Vrijeme je da se krene” poklopilo se baš sve: sviračko sazrijevanje članova grupe, inspiracija, i sociopolitički moment za podgrijavanje atmosfere pobune: “Vrijeme je da se krene” je izdan pola godine prije prosvjeda ‘za stojedinicu’ te je poslužio, između ostalog, i kao savršena zvučna kulisa za urbani građanski neposluh.
2. “Razum i bezumlje” (1990.)
Ovako zvuči uglazbljena lava s punkerskih vulkana koja se samo slijeva niz obronke planine i topi sve pred sobom. Nijanse su presudile za prvo, odnosno drugo mjesto. Razlika između “Razuma i bezumlja” te “Razdora” je kontekst, ono što je 1990. bila Baretova intimna životna priča momka iz ‘malog grada’ koja ga je nadahnjivala za pjesme, 1993. je postao kontekst cijele države. Razlika je također u koautoru, ovo je jedini album Majki s gitaristom Ivicom Dusparom kao dominantnim koautorom pjesama. “Putujem”, “Zbunjen i ošamućen”, “Svaku noć i svaki dan”, “Lutak iskrivljenog lica” i pogotovo “Iz sve snage” i danas nisu izgubili ništa od svoje moći.
1. “Razdor” (1993.)
Za početak, kakva je to A-strana jednog albuma! Gromovita elektrika, bolna akustika, šamanski zvukovi! “Krvarim od dosade”, “89”, “Dobro se osjećam”, “Mršavi pas” i “Budi ponosan” – jednom riječju, lektira hrvatskog rocka! “Razdor” je dovoljno dobar da ga se usporedi s albumima Nirvane: nekako doživljavam sličnost između stihova “Daj mi noćas malo nade, krvarim od dosade” i “I Feel Stupid and Contagious, Here We Are Now, Entertain Us”. “Budi ponosan” je hrvatska varijanta “Come As You Are”, geslo stih jedne generacije kojoj je rat oduzeo mladost, pretvorba, privatizacija i korupcija srednju dob, a starost – ako dočekaju, kakve je sreće, naći će se netko tko će i to zaplijeniti, uništiti, satrti. A do tada, ovo je slika bijelog sjaja manijakalne energije koju se pokušava ušutkati, muzika izigrane mladosti koja se odbija pokoriti licemjernim iluzijama tadašnjih uglednika na temu ‘kakvo bi društvo moralo biti i kako bi mladež trebala izgledati’. Valja spomenuti da je na “Razdoru” debitirao tada još tinejdžer Zoran Čalić, koji je za vječnost zakucao neke od svojih najjačih gitarističkih dionica.
