Creedence Clearwater Revival dobri su stari američki ‘močvarnjaci’ koji su u vrijeme nastanka lupili kontru tada vladajućem duopolu američke glazbe, psihodeliji i južnjačkom blues-rocku.
Sa svojim retro boogie-woogie stilom na tragu Chucka Berrya i Little Richarda uz par značajnih dodataka preuzetih iz šezdesetih, CCR nisu bili osobito inovativni i originalni. Tajna njihovog uspjeha krije se u frontmenu Johnu Fogertyu. Talentirani egomanijak znao je napisati lakopamtljivu melodiju, znao je svirkom zadržati pozornost slušatelja vrteći jednostavne ali hipnotički zarazne fraze, imao je fantastičan raspon glasa i neopisivu energiju koja je sve to držala skupa.
Unatoč činjenici što nisu baš osobito zadužili rock scenu i što na nastupima uživo nisu uspijevali ponoviti studijski zvuk, tražite li pravi, ‘nerazblaženi’ rock’n’roll bend – dalje od Creedence Clearwater Revivala ne trebate ići.
Posljednji, ‘demokratski’ album benda zorno je pokazao razliku između kvalitete kada je za sve zadužen John Fogerty i kada nije. Tom Fogerty napustio je bend, a John je umjesto da zbije redove, članovima dao odrješite ruke te ih pustio da sami napišu i otpjevaju svoje pjesme. Izuzev Fogertyeve “Someday Never Comes”, ostatak je neslušljiv uradak kojeg se – prema nekim pričama – srame i sami članovi benda. 
Pretposljednji album donio je značajniju promjenu zvuka – manje gitara, više saksofona i klavijatura – što nije umanjilo užitak slušanja, no stihovi pjesama postali su ‘preplitki’ čak i za standarde Johna Fogertya. Gledamo li album kao eksperiment, zamjerke nema, ali isto tako ne postoji nijedna stavka koja bi ga smjestila iznad dobro utabanog i prepoznatljivog zvuka Creedencea. “Have You Ever Seen The Rain” našla se na istom albumu kao i očajni instrumental “Rude Awakening Number Two” kojim su momci zakasnili uhvatiti val psihodelije.
Drugi album u diskografiji benda ostat će upamćen kao ‘prijelazni’ album na kojem su učili i vježbali tajne produkcijskog zanata. “Bayou Country” spaja ogoljenost i sirovost ranog razdoblja i kasnijeg, zrelijeg perioda, te profilira Fogertya kao autora kojem nije samo blues na pameti. Naravno, svi znaju dvije pjesme s ovog albuma: obavezno štivo su “Born on the Bayou” i najreprezentativnija “Proud Mary”.
Glasan, ‘prljav’, osoran i gotovo da se osjeti miris močvare. Točno takav je bio prvijenac benda. Nema puno autorskog materijala, no i ono malo otkrilo je potencijal koji se krije u Johnu Fogertyu. Obrada klasika “I Put a Spell on You” izuzetno je glazbeno inteligentna, a jedina pogreška koju je mladi bend napravio je što su sve najbolje pjesme stavili na A stranu ploče.
“Willy and the Poor Boys” pokušaj je konceptualnog (anti-Nixon) albuma,
ujedno i treći (!) album u jednoj godini za CCR. Bili vi John Fogerty
ili ne, što je previše je previše, pa se povremeno osjeti nedovršenost i
nerazrađenost koju ‘pokriva’ Fogertyeva energija i usviranost ekipe.
“Down on the Corner”, “It Came Out of the Sky”, “Fortunate Son” i “The
Midnight Special” ispale su dovoljno dobro, uspjele sačuvati svježinu
svih ovih godina, pa je zabava – što je i bio zaštitni znak benda u to
vrijeme – zagarantirana od samog početka.
Trećim se albumom Fogerty posve kreativno oslobodio i uhvatio u koštac s blues/rock/country formulom. Od devet pjesama, prvih sedam čine takav fantastičan niz koji je teško ponoviti. Pjesme su u biti toliko jednostavne da ih svaki glazbenik-početnik može s lakoćom reproducirati, no riječ je o onoj vrsti genijalne jednostavnosti koja vas natjera da se zapitate kako je moguće da nitko prije nije napravio ništa slično. 
Vjerojatno najzreliji album benda, pravo rock’n’roll remek-djelo od početka do kraja, bez ijednog pogrešnog skretanja. Nije toliko inovativan u glazbenom smislu koliko je pomno razrađen, lijepo aranžiran i profesionalno produciran. Nabijen energijom, magnetski privlačan, zarazan i raznovrsan, “Cosmo’s Factory” je ogledni primjerak kako bi trebao izgledati pravi, beskompromisni rock’n’roll album.
