Zvonimir Đukić – Đule (Van Gogh): “Siguran sam da je glazba jedina spona koja može zalijepiti polomljeno”

9499

Osnovani 1986. godine, iako s dvije diskografske pauze od po četiri godine, beogradski rockeri Van Gogh, zahvaljujući svojim dostignućima, vjerojatno bi jednog dana bili među prvim prijedlozima srpske ulice slavnih u kategoriji ‘muzika’ i ne samo to – služe kao idealan primjer kolegama glazbenicima iz regije kako se zapravo radi biznis za kojeg mnogi drže da od njega na ovim prostorima nema kruha.

U početku kvintet, danas tercet (s pomoćnim gitaristom), čestim izmjenama u kadru ipak nisu uspjeli izazvati sumnje u opstojnost. Mnogo se priča o Van Goghu posljednjih godina, pogotovo nakon osvojene MTV nagrade, ali eto, stjecajem nekih nerazjašnjenih okolnosti rijetko su svirali u Hrvatskoj, dok su istočnije krajeve regije utabali cipelama s najdebljim đonom.

Uočili smo jedinstvenu priliku obratiti se njihovom vođi Zvonimiru Đukiću – Đuletu te ga zamoliti za intervju, budući da je ova energična gomilica pozvana razviti bijelu zastavu i na jednom obližnjem ‘nasukanom brodu’, Slavonskom Brodu, koji je 8. svibnja pronašao kurs za sigurnu plovidbu.

Idući dan, nastupom Uriah Heep, ocijenjen je velikom prekretnicom rocka u gradu na Savi, ali odabir Van Gogha svakako je bio pionirski potez sa svrhom izlječenja morske bolesti, njegovih malobrojnih putnika i nagrada onima hrabrijima koji su otpustili ruke na pramcu.

Nakon što su Van Goghovci pokazali visinu svog zadatka, u opuštenoj atmosferi backstage prostora Đule je progovorio o amerikaniziranom novom albumu, važnim godinama u bendu, tajni dobrih koncerata te održivosti glazbene vizije sve do danas.

Turneja “Lavirint” vam je počela znakovito, na pravoslavni Đurđevdan 6. svibnja u Kragujevcu. Đule, kako je protekao taj nastup i je li večeras bilo ikakvih odstupanja od standardnog repertoara turneje s obzirom da je u pitanju šarlatanska atmosfera? Ili pak smatrate da je publika bila ta koja je ‘odstupala’ od motorijade, tj. da je ovdje došla samo zbog vas…
Ne, ne, ne, nimalo ovo nije šarlatanska atmosfera! Publika je bila zaista na nivou, raspoložena… slušali su ljudi, dosta mladih ljudi… Drago mi je što su to lijepo upili. Nadam se da ćemo to proširiti nadalje kao energiju.

Muziku podržava

Počeli smo prije 2 dana turneju, promociju albuma “Lavirint”. Preko 25.000 ljudi je bilo na koncertu, snimili smo ga i nadam se da ćete i vi imati priliku objaviti to negdje na portalu.

Novi album “Lavirint” producirao je Vojislav Aralica, vjerojatno i najtraženiji producent u Srbiji. Bilježite li suradnje s njim otprije ili je ovo prva vaša suradnja?
Voja Aralica je fantastičan producent s kojim smo započeli suradnju na prošlom albumu “Kolo” gdje je radio pola albuma, 6 od 11 pjesama. Album “Lavirint” radio je u cijelosti – veliko i kvalitetno iskustvo za nas! Album je sniman u Beogradu, miksan u Los Angelesu i dobili smo zvuk koji smo tražili.

Kako ste stupili u kontakt s losanđeleskim miks-inženjerom Sergiom Chavezom koji je skupa sa svojim asistentom Daveom Colvinom dao taj završni ‘touch’ albumu? Čak ste s producentom otputovali u Ameriku kako biste realizirali suradnju.
Pa to je nešto o čemu smo prije mnogo, mnogo godina maštali. Možda si to nismo imali prilike priuštiti. Imali smo izbor od nekoliko miks-inženjera preko naših prijatelja koji žive u L.A.-u, a popis bendova s kojima je radio Sergio Chavez nekako nam se najviše svidio i to što je on radio, između ostalog surađivao s Matchbox 20, Motörheadom kao miks-inženjer, ta vrsta zvuka je nama bliska. Željeli smo dio te energije prenijeti na album “Lavirint”. Kažem, dobili smo ono što smo zaista htjeli. Apsolutno smo zadovoljni rezultatom!

Malo bih se vratio u prošlost, točnije, u prvih nekoliko godina od osnutka Van Gogha. Bend ste osnovali skupa s Goranom Milisavljevićem, pjevačem i tekstopiscem. Vi ste bili gitarist. Sjećate li se tadašnjih težnji banda? O čemu ste sanjali, što ste kanili?
Kako da ne. Od te neke zakletve dane 1986. godine nismo ni odstupili. Mi ju nismo zapisali, ali smo ju jako dobro zapamtili, a ona je negdje u kontekstu non-stop imala tu notu koja se provlačila – da nećemo odustati od svojih zamisli, već da ćemo ostati na tom putu bez dodvoravanja publici. Van Gogh je sve ove godine radio upravo onakve albume kakve je htio, kako je osjećao.

Kakav je danas vaš odnos s Goranom? Zapravo, što je uopće kumovalo njegovom odlasku? Praktički, on je i dalje bio pasivan član benda, napisao je još neke hitove, recimo, “Neko te ima”…
Pa znaš kako je… život je nepredvidiv. Što si sve stariji, vodi te na neke različite strane. Mi smo dan-danas jako dobri prijatelji, ali Goran se počeo baviti nekim drugim stvarima. Možda mu je u jednom trenutku ovo bilo zamorno. Nije ovo lako, putovati, biti odsutan od kuće sve te dane. Ostali smo i dalje jaka jezgra, ali svatko radi svoj posao.

Prisjetio bih se sljedećeg događaja. Nekoliko dana prije dočeka 2009. godine bili ste dijelom jedinstvenog spektakla u Banja Luci nazvanog ‘Koncert godine’. Pozornicu ste dijelili s Bajagom i našim Hladnim pivom. Kad gledamo, to su 3 stilski različita izvođača. Što možete reći o tom iskustvu?
Kad se spoje različiti stilovi u jednoj noći i na istoj pozornici, to je uvijek jako ugodno iskustvo. Publika vrlo dobro reagira. Pamtit ćemo taj koncert. Svatko je na svoj način zvučao zaista fantastično i siguran sam da je publika s tog koncerta otišla zadovoljna.

Bajaga i mi stari smo prijatelji. Prijatelji smo i s Hladnim pivom. Jako volimo i cijenimo to što rade. Oni su zaista fantastičan bend, prihvaćeni su u Srbiji i drago mi je.

Prvi puta sam vas gledao 2006. godine u istome gradu na otvaranju turneje “Kolo”. Još uvijek se sjećam tog koncerta s velikim dojmovima. Zaista sam bio svjedokom vrhunskog zvuka, ali i vašeg sjajnog kontakta s publikom. Pri kraju ste čak pozivali ljude na stage. Otkud crpite toliku energiju?
S publikom je najljepše! Kad imate otvoren i interaktivan odnos s njima, mi se nadopunjujemo. I to je taj jedan kvalitetan emotivni povik kad si lud. Uvijek ima jak huk. Drago nam je da je uvijek tako. Iz godine u godinu sve je glasnija.

Ne smijemo zaboraviti ni na kvalitetne spotove Van Gogha, koji su bar nama ovdje u Hrvatskoj jedina vaša vizualna predodžba, budući da vas koncertno baš i nemamo prilike vidjeti.
Meni je žao što tih spotova nema više na vašim televizijama, ali zato je Van Gogh za fanove na svom sajtu musicvangogh.com napravio Van Gogh televiziju. Možete je gledati 24 sata, sedam dana u tjednu i downloadati što god želite!

Radite li osvježenja s ekipom koja stoji iza spotova, jer primjećujem da ste vizualno različiti od spota do spota, uvijek neka originalna priča, originalna ideja u pozadini, vjerojatno radi dočaravanja pjesme u najboljem smislu?
Volimo raditi s novim ljudima i to će opet biti jedna nova kreativna ekipa kada su spotovi u pitanju.

S radošću se sjećamo i nagrade ‘Best Adriatic Act’, osvojene na europskoj glazbenoj smotri European Music Awards. Nagrađeni ste kao najbolji izvođač s područja koje pokriva MTV Adria. Kako ste se osjećali u tom periodu euforije i kakva su vam iskustva sa same dodjele?
Dug put smo prešli do te nagrade. Nije bio nimalo lak. Ta nagrada je došla kao jedna prekretnica, ostvareni san. Složit ćeš se sa mnom da svatko tko stavi trzalicu u hlače i gitaru na rame nekako priželjkuje i tu vrstu zadovoljstva. Nakon toga se otvaraju neke nove mogućnosti, odnosno od tebe se traži više.

Evo, recimo, pozvat ću se na tekst pjesme “Nek’ te telo nosi” s vašeg novog albuma – “iza mene su gospoda koja gruvaju začin…“. Je li vam i ta nagrada, na neki način ‘ugruvala začin’, tj. dala snage i volje za daljnjim dokazivanjem?
Publika je ta gospoda!

Dakle, to je poruka pjesme?
Apsolutno! Publika je ta gospoda koja nam daje ‘gruv’ da se ‘skinemo goli’ i kad te tijelo nosi… sloboda je tu!

Proveli ste više od 20 godina na sceni. U komercijalnom smislu, maltene rušite sve pred sobom u domeni rocka u Srbiji. Je li uz sve te elemente uspjeha i nedodirljivog statusa moguće imati jasnu glazbenu viziju?
Bez vizije ne možeš ništa, ni rušiti, ni graditi. Volio bih da ima još dosta bendova koji sviraju ovu vrstu glazbe. Tad bi ona bila vjerojatno izazovnija. Jednostavno ti kažem, radimo onako kako osjećamo, to nas vodi!

Rockeri su inače poznati kao prilično liberalni ljudi. Ima li vaša glazba, kao takva, sposobnost razbijanja predrasuda, rušenja granica i ujedinjavanja razdvojenih nacija?
Ne samo mi, glazba je univerzalni jezik. Glazba ima moć, imala je uvijek moć. Uvjeren sam da će se ljudi mnogo bolje razumjeti ako se prepuste čulima nego slušajući priču političara. Ta priča političara često zna zbuniti i izazvati pometnju. Ja sam rođen u tim godinama kad smo putovali od Beograda do Zagreba, od Zagreba do Ljubljane, od Ljubljane do Splita, od Splita do Sarajeva, Titograda, Skopja… i tu je uvijek bilo glazbe.

I uvijek je bilo bendova, uvijek se pričalo o dobrim pločama, knjigama… Nikad nas ništa osim toga nije zanimalo. Lažem! Zanimale su nas lijepe cure. Siguran sam da je glazba jedina spona koja može zalijepiti polomljeno… ne politika… ne politika…

0 Shares
Muziku podržava