Crkva i glazba. Naoko nespojivo, barem kada govorimo o glazbi o kojoj najčešće pišemo na ovom portalu. Godinama smo svjedoci kako klerici prema popularnoj glazbi gledaju s negativnim predznakom ili je pak uopće ne gledaju, doživljavajući je najčešće iz perspektive “pratnje” pri svetoj misi kada se među vjernicima začuju orgulje. Dalo bi se zaključiti kako se crkva u Hrvatskoj o glazbi obično ne oglašava. Pada mi napamet jedino knjižica “Rock-glazba i sotonizam” autora Antona Bobaša koju sam rado listao kao mali jer sam jedino tamo mogao pronaći sliku Eddieja (maskota sastava Iron Maiden) ili pak fotografiju Johnnyja Rottena zavezanog za križ. Takvog štiva sigurno ima još, no ono kao takvo ne dominira crkvenim diskurzom prema vjernicima. No, to danas nije tema.

Prvoloptaški nam se može činiti kako će crkva, ako će se uopće kritički pozabaviti popularnom glazbom, svoj fokus staviti na rock žanr jer se tamo najčešće javlja simbolika i modus operandi koju bi oni mogli okarakterizirati problematičnim. Metal i ini žanrovi najčešće su “stanište” eventualnih sotonističkih koketiranja glazbenika čiji cilj je potencirati svoj identitet kroz zvuk i popratni imidž, stoga nije za čuditi kako je Anton Bobaš većinu knjige posvetio upravo tome.

ROCK GLAZBA SOTONIZAM
foto: Mislav Miličević

Ipak, istina je malo drugačija. Ako su određeni rock/metal žanrovi simbol određene pobune (a Sotona je, ako ćemo se voditi Biblijom, pobunjenik) onda su neki drugi, kleru uglavnom nepoznati glazbeni izričaji – alternativa konvencionalnom, crkvenom poimanju duhovnosti. Tu najprije mislim na sve popularniju elektronsku glazbu, posebno na neke njene podžanrove poput trancea i njenih izvedenica. Repetirajući ritmovi, nedostatak vokalne izvedbe i maratonske dionice tih ponavljanja često među posjetiteljima izazivaju trans, a kada u priču ubacimo i uzimanje određenih narkotika, jasno je kako upravo ti mladi, na neki određeni način otkrivaju duhovnost. S druge pak strane, barem prema crkvenom tumačenju, traže  – Boga.

Primjer Ante Žderića i Damira Stojića

Muziku podržava

Očekivano, takav bi trend trebao biti shvaćen negativno od strane klera, jer ruku na srce, upravo ta alternativa gura mladež dalje od njihovih matičnih župa. Ipak, to nije slučaj. Od Ante Žderića sve do popularnog Damira Stojića, stvorena je mini kultura susreta, i to po naputku Pape Franje, barem ako je vjerovati Stojiću u intervjuu za portal Bitno. Naime, ova dva svećenika provela su nekoliko dana na popularnom Ultra Festivalu kako bi barem malo bolje razumjeli na koji način se mladi zabavljaju, ili pak na koji način mladi traže “Boga” u glazbi. Bilo bi ružno implicirati kako su se dotični svećenici tamo pojavili planski, no moramo uzeti u obzir kako Ultra godišnje ugosti oko 160.000 posjetitelja u svoja tri dana trajanja, uz bezbroj razno-raznih putovnica koje marljivi granični policajci štambiljaju na aerodromima. Događaj takvog tipa iziskuje reakciju. Reakcije na Ultru, barem ako se pita Stojića i Žderića bile su – ohrabrujuće.

Tako Žderić tvrdi : “Tu sam večer vidio samo mnoštvo mladog svijeta koji se raduje životu, pred kojima je život koji dišu punim plućima. Došli su sa svih strana svijeta uživati u daru glazbe i zajedništva. I neka su!”

Razlog pisanja ovog članka nipošto nije osvrt na stav klera naspram popularne glazbe. Takvo što je već – old news. Ono što je nas zaintrigiralo je jedan anonimni slunjski župnik i njegova znatiželja da istraži duhovnost mladih tamo gdje je u najvećoj mjeri zbilja i ima. Iako bi opet bilo ružno stereotipizirati posjetitelje Ultre kako onakve ili ovakve, jasno je kako je komercijalni EDM (electronic dance music), napucan svjetlosnim efektima na grandioznom Poljudu, Petrijeva zdjelica za dobru zabavu, a ne religijsko iskustvo. Dapače, ima i toga, no u manjoj mjeri.

Slunjski župnik redoviti posjetitelj Momenta Dementa

Vratimo se stoga u okolicu Slunja. Župnik Mile Pecić je, kao čovjek koji je ozbiljno shvatio kulturu susreta, već nekoliko godina polaznik festivala psihodelične elektronske glazbe – Momento Demento. O svojim iskustvima prošlih godina je već govorio, no ove je godine festival posjetio u svojoj službenoj svećeničkoj odori te se tako pred mladima predstavio u potpunosti iskreno i istinito. Njegova iskustva su kako kaže, čak i u usporedbi sa Žderićevim odobravanjem – izvrsna! U prvoj objavljenoj reportaži obogaćenoj fotografijama jasno se vidi pomalo vremešni Pecić zajedno s polaznicima glazbenog festivala, što je pomalo neobično jer opet, barem na prvu ruku, festivali poput Momento Demento na dijametralno suprotan način daju mladima priliku da istraže svijet duhovnosti. Stoga, odlučili smo telefonski kontaktirati župnika kako bi iz prve ruke dobili slegnute dojmove njegova posjeta.

Pri samom početku razgovora Pecić nam naglašava: “Svećeniku je mjesto među ljudima!” Upravo je to bila njegova temeljna i polazišna točka pri odlasku u obližnju šumu u blizini Donjeg Premišlja. Tamo je, kako kaže, zatekao puno mladih koji govore još više stranih jezika, no svima je zajedničko jedno: “Došli su tamo pronaći Boga”. Župnik tu nije stao već je detaljnije pojasnio tu ključnu premisu. “Svi mi tražimo Boga. Čak ga i ateisti traže. Samo to čine na različite načine.” Dodao je kako je njemu kao župniku dužnost biti tamo, jer da se vratimo na početak, “Svećeniku je mjesto među ljudima!

Mile Pecić Momento Demento
Mile Pecić s ekipom na Momento Dementu, foto: www.slunj-crkva.hr

Očekivano, povlači se i pitanje kakve su bile reakcije okupljenih kada su pred sobom vidjeli pravog pravcatog svećenika. Mile Pecić nam na to potpitanje odgovara s nekoliko anegdota koje je doživio te srijede, a ona plešu između krajnosti nevjerice i šoka sve do općeg oduševljenja. I uistinu, kada se naš razgovor svede na premise, ovakvo što uopće nije za čuditi. Pecić je došao promatrati i susretati se. Festivali poput Momenta, gdje glazba stimulira um prema naprijed, u neku je ruku savršeno mjesto za nenadani i nenajavljeni susret dvaju ljudi koji traže “isto” različitim metodama.

Reakcije okoline

Sada ono najbitnije prije zaključka: kako okolina gleda na svog župnika te ono ključno; mogu li ovakvi susreti uroditi plodom, što god taj plod bio? Ako ćemo o okolini, tu Pecić priznaje kako su mišljenja dvojaka. Ispričao nam je kako upravo stariji njeguju onu premisu da je svećeniku mjesto među ljudima te tako podupiru njegov rad. Neki drugi pak, nisu takvog stava. Ako ćemo biti strogi, Momento se ne podudara s učenjima crkve u više stavaka, te je kao takav – nepoželjan. Ono što je Pecić prepoznao je upravo razlog postojanja Momenta i sličnih festivala te odlučio pokazati kako crkva može i želi njegovati dijalog ukoliko je razlog pravičan i komplementaran crkvenom učenju.

Na kraju krajeva, prilagodba je ključ opstanka. Crkva će morati, što radi prilagodbe, što radi svoje beskonačne zadaće usmjeravanja mladih na pravi put, morati sve češće izletovati na Momento i slične manifestacije. Jedino i pravo pitanje, ono retoričko jer na njega nemamo odgovor je “koliko su zapravo takva učenja kompatibilna?” Nove vrste duhovnosti, pogotovo one iz druge polovice prošlog stoljeća koje skupno možemo prozvati “new age”, svoje su djelovanje krojile na kultu ličnosti i transu kao sredstvu produhovljenja.

Zaključne riječi

Elektronska glazba poput one koju možete čuti na Momentu Dementu svojevrsni su nastavak te filozofije te ne možemo ne završiti članak s pitanjem je li moguće pomiriti te dvije oprečne struje mišljenja. Može li se crkva još jedanput uspješno prilagoditi i tako “podržati mlade?” Ako se to i dogodi, u kojem smjeru će glazba strujati unutar tog novog hibrida? Nekako mi je teško zamisliti psy trance zvukove i simbol križa iznad DJ pulta. Možda sam u krivu.

No, kako ne bismo tapkali u mraku, u prijepisci elektroničkom poštom, Pecić je još jedanput britko uskočio u pitanje te pronašao tu magičnu sponu koju tražimo u čitavom članku.

“Ako bismo život shvatili kao simfoniju u kojoj sudjeluje velik broj instrumenata i svaki svira svoj ton ali je ‘tonus primus’ onaj koji vodi svu simfoniju. U nju se uklapaju i oni turobni, duboki, potresni tonovi kao i oni nježni… Polazimo od toga da je u raznolikosti bogatstvo. Samo koji je ‘tonus primus’ čitave simfonije? Mi kažemo da je to vjera u Smisao, u Ljubav i to Ljubav koja je “dobrostiva, koja ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi i koja nikad ne prestaje (Sv. Pavao). Definicija Boga je: Bog je Ljubav. U tom smislu zar se i ova glazba koju njeguju ‘psihodelije’ i put koji traže ne uklapa u tu velebnu Simfoniju? Tu se susrećemo!

 

 

103 Shares
Muziku podržava