Zoran Stajčić hrvatski je glazbeni novinar koji je u novinarsku branšu došao s pozicije glazbenika. Bio je član benda Subway Dogs, a nakon što se povukao s glazbene pozornice, dio je scene ostao svojim pisanjem. Prije deset godina osnovao je svoj portal, Ravno do dna, na kojem još dan danas djeluje kao glavni urednik. Zoran Stajčić istaknuo se redovitim ukazivanjima na probleme glazbene industrije, a njegova nas je borba protiv nepravilnosti u čelnim institucijama nagnula da on, nakon Aleksandra Dragaša, Dubravka Jagatića, Hrvoja Marjanovića i Vida Barića bude peti i posljednji sugovornik u projektu “Razgovori”.
Zoran Stajčić govorio je o zaštiti novinara, zaštiti autorskih prava, dao savjet mladim novinarima kako ostati hladne glave u situacijama kad dođe mail s odvjetničkim potpisom, prokomentirao svoju izjavu da je Gršina „Mamba“ radijski hit 21. stoljeća i objasnio utjecaj medija na smanjenje korupcije u glazbenoj industriji.
U novinarstvu ste jako dugo, prošli ste različite medije. Zbog čega ste primarno ušli u branšu kojom se bavite? Koja je neka unutarnja motivacija da se još uvijek bavite time, iako radite za neprofitni portal?
Morao bih se vratiti u prošlost, ali hajmo reći da sam se odlučio baviti glazbenim novinarstvom defacto i scenom jer sam prije toga imao bend i jednostavno sam o tome znao nešto više. Nije me zanimalo novinarstvo u smislu da dođem do saborskog restorana i da pratim političke teme. Zanimalo me da sam u kontaktu s kreativnim ljudima, s onima koji nešto stvaraju. Kad govorimo o glazbi ili filmovima, govorimo o umjetničkim djelima i komunikaciji s ljudima na jednom sasvim drugom nivou.
Također sam shvatio ono što su i mnogi shvatili, a to je da ako čovjek želi napredovati, da se treba specijalizirati. Prošao sam dosta redakcija, što se tiče printa, televizije i radija, jednostavno sam shvatio da se tamo dođe do određene razine, tad se promijeni urednik, politika i počinje se gubiti kontinuitet. Konkretno, praćenja scene. Tako je i došlo do ideje da se pokrene Ravno do dna, čisto da bi se taj kontinuitet zadržao, da bi se išlo u pravom smjeru u smislu da nema estradnih bombi koje bi, kako je to netko dobro rekao, isisale sav zrak iz prostorije, tako da promaknu prave informacije o onima za koje prvenstveno mi u redakciji mislimo da treba obratiti pažnju, da treba pratiti njihov rad.
Neprofitni medij, neprofitni portal, druge opcije nije bilo. U tom trenutku, 2011., puno novinara koji su se bavili kulturnim temama, postali su višak u tzv. mainstreamu. Brisale su se rubrike koje su se bavile kulturom – glazbom, filmom. U tom trenutku se dogodilo da je bilo dosta nas profesionalaca s iskustvom koji smo mogli pokrenuti medij i ispuniti ga kvalitetnim materijalom. Dakle, da se ne radi o clickbate sadržaju, praćenju skandala i žutila. Moglo bi se reći da su se pogodile neke stvari. Naravno, bilo je teško dok se nije stalo na noge.
Svjedočili smo različitim napadima na istraživačke novinare, a takvim se novinarstvom ne rijetko bavite i Vi. Nedavno je bila aktualna priča u kojoj ste odgovarali HGU-u nakon njihovog javljanja zbog određenih rečenica u Vašem tekstu. Koliko je, po Vama, danas „opasno“ biti novinar? Može li se Vaš privatni život ugroziti zbog profesionalnog rada?
Novinarstvo je, ako se ne varam, po nekoj statističkoj ljestvici opasnih zanimanja koje izlazi svake godine, na drugom ili trećem mjestu što se tiče opasnosti posla. To je jednostavno rizik koji preuzimate. Novinarstvo bi trebalo biti odgovoran društveni rad. Ja ga osobno isto tako shvaćam, u smislu ako medij nije u funkciji pomoći zajednici kojoj se obraća, onda taj medij ne treba ni postojati. Glazbena zajednica kojoj se mi obraćamo dakako uključuje sve one koji se bave glazbenim, umjetničkim radom, i naravno publici koja to prati. Ne može se očekivati, a ni tražiti, od umjetnika koji su fokusirani na svoj rad, da se bore i istupe jače za svoja prava. U tom smislu, taj prljavi posao treba raditi medij. Glavna polazišna točka je da bi bilo bolje i da bi se kvalitetni autori i autorice, i sastavi mogli razvijati.
Baviti se umjetnošću je općenito jako teško i jako riskantno. Ako se to ne prepozna, mi jednostavno za pet godina, izgubimo talentirane ljude i oni se više nikada u to ne vraćaju. Ako se posvećuje pažnja mediokritetima, problem je što iza njih ništa ne ostaje. Ljudi osjećaju koji su izvođači mediokriteti i koliko god oni snimali ili radili, iza njih ne ostaje ništa vrijedno, ništa o čemu će se buduće generacije vratiti. Dapače, ni njihova generacija vrlo vjerojatno neće slušati to što su radili i gledati to kroz okulare nostalgije, stoga mislim da je to važno.
Problem je u brojnim institucijama koje prate glazbenike, koje, na kraju krajeva, prikupljaju prava od njihovog rada, treba kontrolirati zato što se tu začas zamuti voda i govorimo o novcu, o sredstvima. Raspodjela je nešto što puno glazbenika uzima zdravo za gotovo, u smislu, to radi neki tamo pametni kompjuter i on to sve pošteno mjeri. Međutim, situacija je drugačija. Radi se o tome da se tu stvari mogu namještati. Podložno je makinacijama, zato to treba pratiti. Defakto treba i njima biti za vratom. Medij treba biti watch dog u tom birokratskom sistemu. Jednostavno institucije trebaju znati da se njihov rad prati i da netko na to pazi te da se o tome povremeno izvještava. Nećemo otprezati ni da objavljujemo skandale ako će ih biti. Konkretno što se tiče moje prepiske s Hrvatskom glazbenom unijom, pokazalo se da je bilo niz nepravilnosti oko natječaja „Jer svirati se mora“, nije to nešto na što smo samo mi ukazivali. O tome je pisao Nacional, pisao je Teatar.hr, dakle, sad imamo i situaciju da je došlo do smjene u čelništvu HGU-a. Nikša Bratoš više nije čelni čovjek Unije, a sad, ako ćemo čitati između redova, zašto se smjenjuje netko tko je bio uspješan i tko je bio u pravu? Odgovor ću na to pitanje prepustiti drugima. Vidjet ćemo kako će se stanje razvijati u budućnosti.
Članci koji govore o danas aktualnoj glazbi prepuni su negativnih komentara i napada čitatelja jer „smatraju da takva glazba ne bi trebala dobiti medijski prostor“. U tim se komentarima često prozivaju i novinari koji pišu članak. Smatrate li da su novinari u Hrvatskoj pravno dovoljno zaštićeni?
Nedavno sam čitao da je HRT prvi na listi državnih kuća koje tuže svoje novinare u Europi. Dakle, njihovo neslavno prvo mjesto možda govori nešto i u ostaloj praksi. Imamo situaciju gdje jedna Željka Markić opovrgava jednom Borisu Dežuloviću da je novinar. Jesmo li pravno zaštićeni dovoljno? Nismo, zato što su prošli neki zakoni koji su doneseni da se nekoga zaštiti od klevete. Međutim, ispada da ti mehanizmi služe da bi se vršio presing na novinare i urednike da se neke stvari ne objavljuju. Dakle, mi smo dobili jedan mehanizam zaštite građana, dobili smo jedan mehanizam koji služi za represiju onima koji se brinu da neka informacija dođe do javnosti. U tom smislu, to nije dobro. Što napraviti? Ja nisam pravni stručnjak, ja vidim samo posljedice takve prakse.
Kad na službenu email adresu portala dođe mail potpisan odvjetničkim potpisom, zasigurno nije lako ostati mirne i staložene glave. Kako ostati miran u tim situacijama i samog sebe zakočiti u pisanju u afektu?
Ne smije se pisati u afektu. Nije mi situacija s HGU-om bila prva u kojoj je došao mail s odvjetničkim potpisom. Dakle, moj savjet općenito kolegama koji prvi put takvo nešto dobiju, da takve stvari treba primiti hladne glave. Biti novinar je biti izložen javnosti, javno djelovati i naravno da čovjek za svoj rad može očekivati svakakve reakcije. Nipošto ne nužno pozitivne, a i problem je ako se kao novinar sviđate svima s tim što radite, onda baš i niste nekakav novinar. Takvi su mailovi na kraju krajeva i najmanji problem.
Mislim da čovjeka više pogode i izazivaju stres anonimni mailovi prijetnji koji se tiču, ne samo vas, nego i članova obitelji, pišu ih oni koji vam direktno žele zlo, i koji vam poručuju da se trebate bojati za sigurnost vas i vama najmilijih. Takve su stvari definitivno najopasnije.
Kad smo kod odvjetnika, onda se držimo zakona i igre koja je propisana zakonom. Naravno, tu može biti strah jer ako se neka velika, jaka organizacija, s jakim odvjetničkim kućama odmjeri na vas, da, mogu vas uništiti. To će napraviti da pokažu da su jači ili im jednostavno toliko smetate. Da, takve stvari se događaju, ali kao što sam i u prethodnom pitanju rekao, sve je to rizik posla.
Naravno, kad se radi takva delikatna priča koja zahtjeva jedan drugačiji proces, koji uključuje i pravno sagledavanje situacije, u smislu da ne radite intervju, ne pišete recenziju, gdje postoji određena sloboda, bitno je znati što smijete po zakonu. Nekad vas jedan zarez u tekstu može prevariti. Općenito nije preporučljivo da se tekstovi pišu u afektu, pogotovo takvi. Uvijek je najbolje prespavati, posavjetovati se jer voditi medij znači da trebate biti u kontaktu s onima kojima je poznato pravo i pravne prakse. Kao uredniku ili urednici, takve vam stvari trebaju biti poznate jer ne smijete ući u cijelu igru, a da ne znate što su vaša prava, a što su vaše obaveze.
Sami ste nekoliko puta pisali o korupciji u glazbenoj industriji. Smatrate li da bi mediji trebali stvarati veći pritisak na institucije kako bi se korupcija smanjila?
To je jedan složeni proces u kojem se gleda u kojem je stupnju uopće društvo. Dakle, nekakva konstrukcija je ono što će učiti i studenti na fakultetu, da su u demokratskim društvima mediji ti koji su bitni za kontrolu onih koji upravljaju, onih koji su na funkcijama, onih koji drže poluge moći, a samim time, kad mediji to rade, to je nešto što prati i sudbena vlast. Ne može se očekivati da tu medij može sve jer su mediji tu samo da alarmiraju, a onda kasnije tu treba država i njezine službe preuzeti stvar u svoje ruke ako se vidi da tu postoji nečega kriminalnoga.
S te strane, nitko nema čarobni štapić da može biti moćan, i ne treba biti. Mi smo svi u jednom sklopu, a finoća niti se vidi u tome koliko je to društvo napredovalo. Svjedoci smo u Hrvatskoj da imamo ogromnu količinu toga što mediji općenito otkrivaju, svakakve vrste nepravilnosti, a sudbena vlast čak ni ne uspijeva sve to pratiti. Tko je u Hrvatskoj na sudu, taj zna da će se načekati. U tom smislu, nisu mediji jedini i nemaju mediji čarobni štapić da oni mogu poduzimati pravne akcije.
Svatko od nas zbog različitih razloga mora paziti što piše i u kojem će obliku nešto biti objavljeno na internetu. Cenzurirate li Vi sami sebe? Ako da, do koje mjere je autocenzura prisutna u Vama kad pišete?
Autocenzura? Ne znam o kojem piscu se radi, jednom klasiku, koji je rekao: „Ako odlučite da svakome kažete istinu u lice, nećete živi proći ulicom“, to je što se tiče autocenzure. Svako ima određeni oblik autocenzure, možemo ga nazvati čak i pristojnošću u neku ruku. Radi se o tome što su se, kad govorimo o glazbenom novinarstvu, promijenili standardi i vizure od prije. Mi ako pogledamo stare glazbene magazine, one jače, koji su ostali do danas, poput Rolling Stonea ili NME-a, praksa odnosa novinara prema glazbenicima se promijenila. Puno toga od prije, danas bi bilo skandalozno za objaviti zato što se nije razdjeljivao lik od djela. Kad govorimo o rock n’ rollu, kao dijelu pop kulture, koji je bio ocrnjivan i nad kojim su stalno bile izvršavane hajke, palili su se društveni alarmi na ponašanje aktera te scene, mogu reći da smo danas u poprilično pristojnoj situaciji i mislim da je to dobro. Time se više možete fokusirati na djelo, a ne se baviti životom i likom aktera jer to često može biti kontraproduktivno.
Uzet ću konkretan primjer – gotovo da nije postojala recenzija albuma grupe Queen u kojoj se, osim što se popljuvalo to što se radilo, stalno nabijala sumnja na to je li Freddie Mercury homoseksualac. Direktno se nišanilo da ga se uništi. U NME-u je prije postojala godišnja lista, nešto kao kladionica. Na njoj su bile osobe koje trebaju najprije umrijeti zbog načina života. Keith Richards je deset godina u NME-u bio prvi na toj listi. Možemo li danas zamisliti glazbeni medij u kojem postoji lista osoba koje prve trebaju umrijeti? Što još fali? Indexi da se može kladiti na to? Takvih stvari u medijima, glazbenima koji se bave kulturom, ne bi trebalo biti. Ne bi to nazvao autocenzurom, nego bi to prije nazvao napretkom gdje se lagano fokusiramo na ono na što trebamo biti fokusirani i potpuno se oslobađamo toga kakav je netko, kako živi, u što vjeruje, koje su mu navike. Smatram da je to nešto što je uvredljivo i utuživo u današnje vrijeme.
U jednom ste od svojih tekstova napisali kako je Gršina „Mamba“ radijski hit 21. stoljeća, no činjenica je da su današnje hip hop pjesme izrazito vulgarne („Dupe trgan joj ka kangal, hodajući skandal“). S obzirom na svoju vulgarnost i toksičnost, smatrate li da bi bilo u redu da se takva glazba pušta na radiju? Pjesme srpskih autora koje su visoko na Billboard ljestvici još su gore i neprimjerenije.
Mislim da puštanje glazbe na radiju, na radijskoj postoji komercijalnog karaktera je nešto što ovisi o odluci uredništva u toj radio stanici i politike kojom se obraćaju. Ako govorimo o privatnim glazbenim postajama koje od toga žive, mislim da je samo trenutak vremena kad će one to povući iz razloga da bi privukle publiku jer ako je nešto popularno, onda jednostavno ne vidim problem da se to emitira. Konkretno, govorimo li da je Gršina pjesma vulgarna, ili pjesma Hiljsona Mandele ili od niza trap autora, i prije su bile takve pjesme. Sjetimo li se samo Public Enemyija, niz pjesama se vrtio prije na MTV-u dok je MTV bio glavna točka za glazbene informacije. Čuli smo beat u pjesmama, znali smo da je to cenzurirano i to je nekako prije bilo normalno. Dakle, cenzurirale su se psovke, nije se cenzurirao kontekst.
Kakva je praksa danas? Danas nekome smeta cijeli kontekst jer postoji određeni strah da će se povrijediti određene društvene skupine, a ako se uvrijedi njih tri, četiri, one mogu reagirati i mailovima početi zatrpavati uredništvo, sponzore, da ne govorim tko je sve uključen u to. Naravno, tu onda postoji taj strah i opreznost. S druge strane, imamo EkstraFM radio koji više, manje vrti većinu autora koji su slušani po Billboardu u Hrvatskoj i s tim nemaju problem. Mislim da su ljudi danas žrtve kostura iz ormara prošlosti kad je vladao turbo folk, kad su glazba i zvuk predstavljali političku i društvenu barijeru. Danas toga više nema.
Kad pogledamo sve te izvođače, reći ćemo kako su oni trap, a trap je hip hop, nema tu ni trunčice narodne glazbe. Govorimo o pop glazbi i hip hop glazbi koja je dominantna, kako u svijetu, tako i kod nas. Ritam trapa je defacto karipski ritam i on je utkan u glazbu od Kolumbije, Los Angelesa, pa do Delhija. Danas kad čujemo tu vrstu izvođača, kad netko ne propjeva i da je dovoljno razumljiv kroz filter autotunea, mi ne znamo dolazi li ta glazba s Malte, Kosova, Los Angelesa, Izraela, Srbije, Hrvatske. Stvari su se definitivno promijenile, a mlade generacije to pokazuju sa svojim odabirom što će slušati. Imamo problem s regresivnim efektima dosadašnje politike. U smislu, vrijeme je prošlo, a mediji i radijski prostori su ostali u vakuumu od prije dvadeset, trideset godina, tako da im je ovo sad nagla promjena, nešto poput uskakanja u brzi vlak. Oni su tu sporo snalaze. Smatram da je bitno o tome pričati, debatirati, pisati, uspoređivati i onda će se stvari polako početi mijenjati, neću reći na bolje, no više ćemo se približiti stvarnosti. Što smo bliže stvarnosti, to je bolje, samim time postajemo svjesni svijeta oko sebe.
Sporne su bile Vaše izjave o moći i utjecaju pojedinih skupina ljudi na nečiju slavu, no tko, odnosno što, je po Vama ključan/no za određenog glazbenika da postane zvijezda?
Pitanje od milijun dolara. Mislim da ne postoji formula, da tu definitivno mora postojati talent, mora postojati ambicija, želja i mora postojati X faktor koji će se svidjeti ljudima. Ne postoji zvijezda koja isključivo iritira ili koju isključivo svi vole. To treba biti mišung svega i to je nekako najvažnije. Naravno, bitna je i upornost. Osobe koje su sklone tome da se brzo razočaraju, bolje da ne ulaze. To je čudan vremenski tijek – može se čovjeku dogoditi osjećaj da se konstantno ništa ne događa bez obzira na to koliko vi radite, koliko god vi ulažete i onda se odjednom nešto dogoditi. To je teško objašnjivo, i vama, i drugima. Najednom propali minuli staž, napredovali ste.
Mogu reći da je u Hrvatskoj to poprilično teško, možda zbog toga što kod nas ljudi nisu toliko izravni, feedback ne možete dobiti odmah. U Hrvatskoj smo kao publika dosta rezervirani i više volimo kad potvrda dođe iz vana. Čak i kad nam se nešto sviđa, nitko neće javno izaći i reći: „bravo, ovo je super! ovo treba gurati“. S te strane, mislim da je hrvatskim umjetnicima otegnuta okolnost vlastite sredine. S druge strane, onaj tko je uspio, taj će se dugo zadržati jer isto tako, koliko dugo treba da bi se uspjelo, odnosno da bi se stiglo do određene razine prepoznatljivosti, kad se jednom dođe do toga, tamo se i poprilično dugo ostaje.
Odgovornost je novinara da prenosi vijesti istinito i objektivno. Jeste li ikad doživjeli situaciju u kojoj se od Vas tražilo da o nekom albumu ili koncertu pišete isključivo pozitivno, iako to nešto očito nije bilo vrsno?
Nije me se dosad pokušalo potkupiti. Kad su ljudi primijetili da pišem i kad su primijetili da se to što pišem i radim, čita i prati, neki su se doslovno uplašili uopće takvo što zatražiti. Nadam se da će se i dalje plašiti tražiti bilo što takvoga, odnosno da imaju želje i novce za takve stvari. Imam to poprilično jednostavno posloženo u svojoj glavi. Meni tu postoji jedan jedini imperativ, a to je izvedba i djelo. Nema veze radi li se o glazbi, filmu, seriji, jedna je poanta, a to je je li to dobro. Ono što je Keith Richards rekao, vrijedite onoliko koliko vam vrijedi zadnji nastup. Ne gleda se tu minuli rad.
Čak mogu reći da glazbenici i umjetnici, oni koji su dobri, žele da ih se iskritizira. Ako nekoga stalno hvalite, to je isto kao da ga stalno kudite, čovjek više ne može dobiti dobru sliku prema sebi, prema van. Samim time, može nasjesti na lažno. S te strane, mislim da kritika, koliko loša bila, uvijek dobra. Kritika je nešto što radikalizira promjenu, nešto što promjenu treba ubrzati. Ovisi, treba li promjena biti u izvođačkom smislu, u kreativnom smislu, nije bitno. Kad pišem, kritiziram ono što je loše i za što mislim da će, ako osoba to poboljša, doći prije u situaciju da pronađe svoju publiku, odnosno da se svidi većem broju onih koji to prate. Defacto, radi se isključivo na profesionalizaciji, nema tu sad nikakvih drugih zakulisnih igara. Na kraju krajeva, kao novinar i kao netko tko prati takvo nešto, vi ne možete natjerati ljude da nešto vole. Vi samo možete reći sviđa li vam se nešto, ne sviđa li se, je li nešto dobro, ili nije. Ako se stvari dogode, odlično. Ima puno izvođača o kojima sam pisao i kojima se stvari nisu dogodile, ni ja sam ne mogu objasniti zašto je tome tako i zašto se nije dogodio taj klik.
Kao urednik portala, na koji način sprječavate krađu Vaših tekstova, ali i tekstova Vaših novinara?
Imali smo tih situacija, ali više njih u početku, govorim o 2012. ili 2013. Tad se još nije bila razvila svijest o tome. Kad se radilo o većim medijima, naspram malih, trebalo je osvijestiti činjenicu da mi nismo na izvolte, da iza toga isto stoji nekakav rad, posebice fotografa te da se fotografije ne mogu uzimati kako nekome paše. Fotografije su intelektualno vlasništvo. Imali smo takvih situacija u početku i reagirao sam dosta oštro te se tad više to nije događalo. S druge strane, izrazito obraćam pažnju na pravni segment vlasništva. Ni mi ne uzimamo tuđe jer na kraju krajeva, danas ako uzmete fotografiju za koju nemate pravo, ili ju niste kupili, ili ju nije snimio vaš fotograf, jednostavno vam dođe račun na mail – 200, 300 funti, dolara, eura, pa vi vidite. Ako ne platite, onda tek dolaze sudske posljedice i još više troškova. Imamo suradnju s nekim medijima u regiji, ali to su kulturno-profesionalni odnosi u smislu, ako netko ima nešto zanimljivo, kontaktiramo se po uredničkoj liniji i tad se dogovorimo može li se uzeti dio teksta, cijeli tekst, treba li se tekst linkati i slično. Tih suradnji imamo, ali da će netko nešto uzeti bez pitanja, ta se situacija nije dogodila unazad pet, šest godina.
Serijal intervjua s vodećim domaćim glazbenim novinarima “Razgovori” osmislio je osnivač muzika.hr Edo Plovanić uz financijsku potporu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP.
