U Zagrebu sam vodio razgovor ugodni sa slovenskim kantautorom, ‘novovalcem’ i šansonjerom, Zoranom Predinom. Pričali smo o novom mu albumu “Za šaku ljubavi“, na kojem se njegove pjesme po prvi put pjevaju na hrvatskom. Također smo razgovarali o njegovim budućim inozemnim projektima, nastupima, Zagrebu, Novom valu i planovima za daljnju karijeru.
Upravo je izašao vaš novi projekt “Za šaku ljubavi”, na kojem se Vaše pjesme po prvi put pjevaju na hrvatskom. Jednu pjesmu pjevate Vi, dok ostale pjevaju Massimo, Gibonni, Dado Topić, Aki Rahimovski, Arsen Dedić, E.N.I., Martina Vrbos. Arsen je i preveo tekstove…
Ne sve. Četiri prijevoda su njegova, jedan je zajednički, a tri i nisu prijevodi nego sam napisao nove pjesme, tako da sam postao autor i na hrvatskom jeziku. Ideja je bila da se kao autor predstavim na što je moguće bolji način, da me što više ljudi razumije. Zato sam odlučio napraviti izbor pjesama koje se mogu prevesti, koje su globalne u smislu da mogu biti shvaćene svugdje. Uz dobar prepjev, naravno. 
To su i pjesme za koje sam znao kako se ponašaju kad im daš neko novo lice. U tom procesu sam snimao s ArtBiro Quintetom posebno, gudački aranžmani bili su rađeni posebno, također i elektronski loopovi, tako da te tri jedinice nisu znale jedna za drugu. Svi su imali ritmički kod kako bi se to moglo sve posložiti. Na kraju je ispalo dosta nekakve hibridne, čudne muzike. Tada sam već i znao tko će pjevati koju pjesmu. 
Iznenađenja su se samo nizala jedna za drugim. Počeo sam s Massimom. Ideja se kod mene rodila u ono doba kad je on snimio “Vještinu” pa sam shvatio da on neće moći otpjevati sve pjesme te sam zamolio neke druge prijatelje i kolege. Dobili smo odličnu ploču koja žari nekom pozitivnom energijom. Mislim da je to najveći plus tog albuma.
U planu su i albumi na talijanskom, francuskom i engleskom?
Talijanski je gotov, no tamo neću biti ja umjetnički vođa, nego je to jedan poznati dirigent iz Rima. EMI Italy, koje Dallas Records zastupa, će potražiti tko će koju pjesmu otpjevati. Jedino što sam uspio, ovako hičkokovski zadržati, je da ja otpjevam jednu pjesmu. Francuska i engleska verzija su negdje u budućnosti. Moram priznati da sam sad potpuno u hrvatskoj ploči i do kraja godine sigurno neću ništa novo raditi u tom smjeru.
Znače li svi ovo projekti da Vam je Slovenija postala premala?
Apsolutno, već davno. To je te vrste izazov. Sve manje ću nastupati, a sve više raditi za druge. Massimo će snimiti novi album na kojem će biti dvije moje pjesme. Stvarno mi je jako drago da se mogu na taj način zahvaliti i jedva čekam da počnemo vježbati i aranžirati te stvari. Još ćemo i nastupati zajedno, moja je velika želja da na jesen okupim cijeli tim, možda ponovimo Lisinski ili nešto slično.
Znači, postajete više skladatelj, a manje izvođač?
To je uz moje godine možda i pametan potez. Jako volim nastupati, no mislim kako je vrijeme da se koncentriram na velike nastupe, a umjesto malih da se posvetim radu kod kuće i obitelji. To samo rad za druge može omogućiti.
Kako Vam ide skladanje na hrvatskom?
To je poseban proces. Tadašnji srpsko-hrvatski jezik sam naučio preko prvih stripova i preko pjesama iz djetinjstva. To je jezik s kojim živim cijeli život, no upotrebljavati za komunikaciju ili čitanje, ili pak pisati ili pjevati na njemu, to je sasvim nešto drugu. Svjestan sam da je moj akcent prevelik da bih neke pjesme otpjevao za snimak, ali mogu ih otpjevati na nastupu, pogotovo ako publika pjeva uz mene.
Pravo je otkriće kad se možeš izraziti na novom jeziku na jednostavniji način, otkriješ i neke riječi koje su bolje. Možda na materinjom jeziku ti neke riječi idu teško s jezika, a na drugom jeziku možeš biti iskreniji i uvjerljiviji. Ne znam, još sam frišak u tome.
Puno se spominje ljubav između Zagreba i Vas. Često ste u njemu. Što Vas privlači Zagrebu?
Zagreb je svjetski grad. U njemu sam uvijek provjeravao svoj rad i količina srodnih duša je velika. Zagreb je veći od pola Slovenije, a veliki dio Slovenije je ruralan, gdje moj rad nije prepoznat. Nisam kantautor kojeg bi mase voljele. Zagreb kao urbana sredina nosi u sebi sve što meni treba da preživim. To je jednostavno za shvatiti. Možda je najbolje rečeno ono da je količina srodnih duša na metar kvadratni dovoljna, da se može upotrebljavati kvalitetniji jezik kako bi se humor s kojim živiš svaki dan mogao dići na jedan pristojniji nivo.
Kako ćete promovirati “Za šaku ljubavi”? Hoće li biti koncerata?
Bit će puno koncerata, i velikih i malih. Na svaki veliki ćemo pokušati dovesti barem dva od izvođača koji su sudjelovali na albumu. Na malim ću pjevati taj isti program, samo ja s gitarom ili možda uz pratnju klavira i publiku po nekim manjim klubovima i slično. Naravno, i s ArtBiro Quintetom. Mislim da je nastup za tristo-petsto ljudi ona količina koja diše sa mnom i gdje se možemo dobro provesti. Sad je prerano govoriti gdje, kada, s kim, ali sigurno će biti i reprize i u Zagrebu, možda i s nekim novim iznenađenjima. Vidjet ćemo.
Volio bih vas uhvati ovog ljeta i negdje u Dalmaciji.
Skoro sigurno dolazim u Split, pozvan sam još od lani na Runjićeve večeri u Trogiru. Također u Rijeci sam 12.7., pa ćemo vjerojatno i do Pule, krajem osmog smo u Varaždinu na ŠpancirFestu… Uglavnom, bit će prilika.
Mislite li da se može ponovo uspostaviti glazbeno tržište bivše Jugoslavije pa da izvođači planiraju turneje po cijelo tom prostoru?
Mislim da tržište već odavno postoji. Nacionalne tenzije više nisu glavni problem. Sad je problem razlika urbanog i ruralnog. U kraljevstvu turbo-folka nemamo što tražiti, dok su urbane sredine ipak podijeljene. Školovani, svjetski ljudi su naša publika u budućnosti, apsolutno je nevažno koje su nacionalnosti.
Bili ste novovalni rocker, u zadnje vrijeme vas zaokuplja šansona, gipsy-swing, jazz…
Sve me to zanima. Još ću puno toga probati. Ali sve sam zadržao. Sad nastupam na četiri načina. S orkestrom Adio Pamet izvodim gipsy-swing, s Art-Biro nekakvu jazzy šansonu. Bitno je da se ljudi ne dosađuju i da mi nitko ne zaspe na koncertu, a s druge strane mi daju nekakav kritični pogled prema životu i pokazuju da sam još uvijek sposoban neke stvari prepoznati i govoriti u ime neke generacije.
Na Vašim nastupima uživo prepoznaje se stara škola izvođača poput Đimija Stanića i Arsena Dedića.
Đimi je majstor najava, a Arsen je nedostižni pjesnik. Sve su to nekakvi uzori od kojih moram učiti, i mislim da mi dobro ide.
U zadnje vrijeme su i kod nas i na svjetskoj sceni jako popularni reunioni. Što je s Lačnim Franzom?
Mi smo baš nedavno svirali u jednom klubu u Novoj Gorici, bili smo i u Beogradu i u Zagrebu, u Tvornici. No postavili smo dva uvjeta: strogo su zabranjeni bilo kakvi planovi za novi album i drugo da je to samo jurassic-rock koncert, dakle, dinosauri koji se pokazuju omladini koja još nije vidjela dinosaure uživo. Htjeli smo postići vremeski most između današnjeg vremena i novolne pozitivne energije.
Mislite li da se ta novovalna energija može ponoviti?
Mislim da se mora, jednostavno nema druge. Vidimo danas kad je u Tvornici novovalni disko, to je sve puno. To je muzika koja je preživjela, neka nije. Ako netko od mladih danas to shvati i počne raditi svoje stvari, onda će to biti pobjeda.
