Rock glazba i danas može imati subverzivnu ulogu i biti društveno važna, opasna, iako se čini da samo punk rock i ostali oblici ‘ljute’ alternative to mogu.
No, pojavnost zna zavarati, itekako, pa mi se čini da Zoran Predin, pristojan i ugodan čovjek, danas predstavlja jedan od boljih primjera kako rock glazba ima vezu sa stvarnim životom. Prosvjetiteljsku čak.
Predin jedan od idola
Kad se u jednoj prostoriji skupe Zoran Predin, glumac Bogdan Diklić i košarkaška legenda Zoran Čutura, to mora biti zbog nekog dobrog razloga? I bio je, a bilo nas je još na promociji novog Predinova albuma “Kosa boje srebra” u utorak u zagrebačkoj Tvornici kulture. 
Kad se istu večer u Lisinskome na istoj pozornici nađu Predin, Arsen Dedić i Zdravko Čolić, a Predin na fešti povodom 40 godina osnivanja Teške industrije otpjeva ubrzanu power-pop verziju “Ti si mi bila u svemu naj” (koja zazvuči kao da je pjesma Idola), onda se to mora nazvati – duhovito.
Predin kao ‘fino i friško’
Predin je odavno odsvirao svoje Lisinske, puno puta i samostalno (s gudačima i pratećim zborom), i u društvu Arsena i Gina Paolija na koncertu “Trokut”, sve su to koncerti i pjesme koje su ‘ostale’.
I odavno ima kontinuitet. Jebeš bolju prošlost ako nema dobre sadašnjosti, a upravo je sa zanimljivim novim pjesmama i “Kosom boje srebra” Predin stigao u Zagreb. Predina srećom ne treba posebno predstavljati; radi se o jednom od 5-6 najboljih rock autora s ovih prostora još od vremena Lačnog Franza. Znači, iz bivše države, sadašnje države, susjedne države, iliti onog što popularno zovemo ‘od Vardara do Triglava’.
Bez obzira na planine, rijeke, granice i države, Predin je danas u svim tim državama veći nego što je bio s Lačnim Franzom. Nakon pametno građene samostalne karijere u stanju je opet iznenaditi kao jedan od rock autora koji radi ‘fino i friško’ na nekoliko frontova.
Veselje je veće svako veče
S nekoliko bendova, od gipsy swinga do rock formata, ili komornih nastupa s Matijom Dedićem nakon albuma “Tragovo u sjeti”, kad su na fascinantnim koncertima u Gavelli napravili komorni recital kakav sam prije toga gledao kod Randya Newmana, Elvisa Costella ili Brucea Springsteena. Zoran Predin je vraški sposoban autor usporediv s vašim omiljenim rock zvijezdama.
Tu je i nedavna knjiga autobiografskih priča “Druga žena u haremu“, majstorski napisanih, pa smo vidjeli da ne moramo samo čitati autobiografije Boba Dylana i Keitha Richardsa kad i kod nas ima glazbenika koji znaju kako se to radi.
Naravno da Predin zna pisati, jedan je od najboljih već dugo godina, dileme nema, samo je veselje veće svako veće kad shvatite da to kreće svaki put ispočetka kad se pojavi s nečim novim. Drži čovjek visoki prag kvalitete i ispod toga ne ide.
Gabriel, Cohen, Byrne i Predin s kosom boje srebra
Pred desetak dana sam bio na koncertu jednog drugog čovjeka s kosom boje srebra, Petera Gabriela u Beogradu. Sjetimo li se njega ili Leonarda Cohena, koji je nedavno također svirao u Puli, Ljubljani i Zagrebu, čini se da ljudi kose boje srebra (mada Zoran ima više kose od njih) rade neku jako dobru, inteligentnu glazbu. Možda nam toga fali?
Ili, kao što je sam Predin rekao na promociji albuma u Tvornici, “Svjetski poznate kolege ‘kose boje srebra’ opako pune dvorane, pa kult mladosti očito više nije toliko snažan koliko je nekada bio“.
Bolje bolji novi album nego bolja prošlost
Ne treba niti biti s ovakvim autorima kraj kojih ne morate nostalgično sliniti i sjećati se kako ste i vi bili mlađi i ljepši nekada. Kako ne, pa kao klinac sam gledao prvi nastup Lačnog Franza u zagrebačkom Lapu i mada nisam baš ništa znao sve se moglo osjetiti i ‘shvatiti’ i traje do danas. No, kad je novi album bolji nego bolja prošlost, onda valja.
Stoga je najuputnije preslušati “Kosu boje srebra” pa se u to uvjeriti. Zašto? Jer pokazuje nove načine rada autora koji se s friškim pjesmama i suradnjom s novim bendom i Iztokom Turkom (Videosex) kreće na terenu između onoga što volimo, Leonarda Cohena, Davida Byrnea (još jednog s kosom boje srebra) i Toma Waitsa, otvara mu nove komercijalne prostore a zadržava poznatu Predinovu kvalitetu i prepoznatljivost.
Predin je ozbiljni provokator
A tu je naravno i pitanje jezika, vrlo ozbiljno u današnjim vremenima. Jer nije Zoran samo artist i autor, rock glazbenik, on je i ozbiljni provokator, danas više nego ikada, ako možda niste primijetili.
Kao što sam rekao na promociji albuma u Tvornici, sram me da Zoran bolje govori hrvatski jezik nego svi mi skupa slovenski, a još me je više sram kad u novim pjesmama na hrvatskom uspijeva reći više, bolje i prirodnije nego pola hrvatske estrade. Tzv. jezikova juha (i talent naravno).
Zoran je Slovenac, znači nije on skroz naš, ubačeni je element, ali je po mnogočemu više naš od pola ‘naših’ i na tome mu ‘danke’. Koliko je teško raditi na nematerinjem jeziku i s nematerinjim pismom znamo svi kad odemo van pa tražimo table po gradovima, a i s razbijanjem tabla sa ćirilicom nas upravo opako sramote. Kako je tek onda teško pisati na ‘stranom’ jeziku a da ti ne razbiju ‘ploče’, pardon, albume?
Rudna i jezična bogatstva
Što se tiče jezika; prvi sam lajkao kad je publika na Predinovim koncertima u dvorani znala dobronamjerno vikati “Na slovenščiniii” i htjela čuti neke stare pjesme na slovenskom jeziku a ne na hrvatskom. Bio je to simpatični dokaz i kulturne otvorenosti i jezičnog bogatstva pametne publike.
Ali s novim pjesmama drugačija je priča, jer to su nove priče, izvorno pisane na hrvatskom, a upravo je fascinantno koliko Zoran s njima pogađa u sridu i veli ključnih stvari, kao da je skroz ‘naš’.
Bit će nam manje nelagodno
Kao što je i sam rekao u Tvornici, “To je kao da u sebi otkriješ još jednu osobu, opušteniji si, lakše govoriš i pjevaš jer te ta neka nelagodnost ne sputava“. To mi se čini dobar recept, možda bi svi trebali tako otkriti još jednu osobu u sebi pa će nam biti manje nelagodno? Eto hvala Zoranu i na tome.
Zoran Predin Quartet svira 23. studenog u Tvornici kulture i onda opet možete vikati “Na slovenščini“, ali samo za stare pjesme. I još nešto; kad Predin stigne u Zagreb, kako se vidjelo na promociji albuma u utorak, odmah se razvedri i kiša prestane.
Tu nekog vraga ima, da parafraziramo staru pjesmu Lačnog Franza (“Kaj bi mi brez nas”), što bi mi dali za ovakvog Zokija? Ja bih odmah mijenjao ovog našeg…
