Zoran Predin: “Nekad sam bio najtalentiranija ljenčuga, a danas sam neumorni radnik”

5580

Poznati slovenski kantautor Zoran Predin, nekad frontmen uspješne grupe Lačni Franz, a danas uspješan solo izvođač, nakon izdavanja albuma “Inventura” na kojem pjeva na hrvatskom jeziku, krenuo je na kazališnu turneju koja je obuhvatila Pazin, Zadar, Rijeku, Varaždin i Zagreb.

Tim povodom govori o dolazećem koncertu, svojem zanimanju za strane jezike, nedavno izdanoj biografiji, sličnosti njegove pjesme s pjesmom U2-a, odnosu s fanovima i svojem statusu na hrvatskoj sceni usred hrvatsko-slovenskih trzavica.

Na bavljenje glazbom vas je nagnala mnogobrojna obitelj, pjesme ste počeli pisati tijekom gimnazije. Ali kad vas je jedan mariborski bend upitao za njih, ustvrdili ste da su previše dobre da bi im ih prepustili?
Ima nešto istine u tome. Presudan je trenutak bio kad sam na moru vidio koliko uspjeha imaju tipovi s gitarama. Meni je tada košarka značila sve, ali kad sam iščašio kuk i morao prestati s košarkom, u srednjoj školi ostao sam bez smisla života.

Tad su došle prve cigarete, prva piva… i gitara. Do gitare sam se zapalio za neke pjesnike te počeo pisati gimnazijske pjesme.

No, prvi kontakt moje gitare i pjesme bila je pjesma “Stari vojak”, tekst iz romana “Odavde do vječnosti” Jamesa Jonesa. Prije toga sam naravno naučio sve pjesme koje su bile potrebne na obali mora, balade bendova Emerson, Lake and Palmer, “House of the Rising Sun” – to je bilo obavezno.

Ali prva autorska glazba je bio “Stari vojak”, i nakon što sam primijetio da je dobro primljen, napravio sam još koju. To se već poklopilo s prvim koracima Lačnog Franza. Tad sam shvatio da mi to čini veliko zadovoljstvo i do današnjeg dana to nisam prestao raditi.

Nije puno prošlo od vaših koncerata u Cankarjevom domu 8., 10. i 14. veljače. Kako su prošli i planirate li hrvatskoj publici u tako kratkom razdoblju predstaviti tako različite aranžmane?
Moram priznati da ne, jer je to bilo veoma naporno. Tri različita koncerta u deset dana, 69 različitih pjesama s pet različitih bendova. Ali sve sam snimio tako da ću objaviti na jesen nekakav DVD.

Muziku podržava

Jednostavno sam se htio oprostiti od nekih programa i pjesama te sam to na najbolji način i napravio. To je dio bolje prošlosti, a ono što me sad zanima je da idem prema boljoj budućnosti.

Želim se u hrvatskoj etablirati kao autor/songwriter, te preko engleskog jezika se etablirati u inozemstvu, tako da idem u Australiju i SAD.

Otkud toliki afinitet prema jezicima. Imali ste jedan projekt na kojem pjevate na talijanskom, španjolskom… Spomenuli ste da pohađate tečaj francuskog?
Sad mi najmlađi sin uči francuski i uskoro će bolje govoriti od mene te će postati moj učitelj. Puno toga dobivaš kad naučiš jezik, otvara ti se potpuno novi prostor. Primjerice, može se usporediti s mirisanjem cvijeća kroz gas masku.

Kad naučiš jezik kao da skineš gas masku. Na tom projektu na kojem sam pjevao na španjolskom, talijanskom… je bilo povodom ulaska u EU. “Na krilima prvog poljupca” je bila nekakva izvanredna ploča koja je baš probudila želju u meni da se u tim zemljama predstavim kao autor.

Pjevali ste i na njemačkom. Što mislite o mišljenju da njemački nije pjevan jezik?
To je istina. Osim u kabaretskim songovima, gdje je pola parlando pola pjevanje, tamo dobro funkcionira. Ali u rock ‘n’ rollu, teško.

Spomenuli ste da želite naučiti ruski jezik zbog Bulata Okudžave. Jeste li ga naučili?
Nisam. Jedno su želje a drugo je stvarnost. Jednostavno nemam dovoljno vremena. Ja sam nekad bio najtalentiranija ljenčuga, a danas sam neumorni radnik tako da se sam sebi gadim.

Nedavno je u Sloveniji izašla vaša autobiografija “Priča iz prve ruke”. Kako napreduje prodaja?
Mislim da je vrlo velik interes. Autor je jedan poznati novinar Tadej Golob koji to vrlo dobro radi tako da sam veoma zadovoljan. Ujedno je izašla jedna zbirka tekstova, svi u jednoj knjizi, koja također dobro ide. To je također proslavljanje tridesete godišnjice i opraštanje od prošlosti.

Planirate li hrvatsko izdanje knjige?
Da, ali ne ovakvo. Onu knjigu koju ćemo prevesti na hrvatski ću napisati sam, ne na hrvatskom. Ovo izdano je nekakva priča o trideset godina, no pravu autobiografiju ću napraviti sam.

Surađivali ste s brojnim glazbenicima, od Boška Petrovića do ENI, od Gibonnija do Akija Rahimovskog. Na posebno je zanimljiva vaša najavljena suradnja s Ivanom Banfić. Je li do nje došlo? Pozvali ste je na svoj prošlogodišnji travanjski koncert u Tvornici…

Nažalost nije, imala je previše posla. Veoma je uspješna i s najvećim zadovoljstvom ću joj napisati pjesmu i nadam se da ćemo već ovog proljeća naći vremena, tako da je kroz ovaj intervju pozdravljam.

Krajem 2005. u Lisinskom se održao takozvani koncert-trokut, Paoli-Predin-Dedić. Prvo se na javnoj televiziji pojavila snimka koncerta s odličnim setom vaših akustičnih pjesama. Nakon toga izlazi DVD gdje vas više nema, već je samo snimka Arsena Dedića i Gina Paolija?
Da, to se događalo dosta brzo i tu su izdavačke kuće imale dosta utjecaja. Ja moram priznati da nisam ni znao da će to izaći na DVD-u, ali bit će još prilika.

Koncert u Tvornici kulture u travnju prošle godine bio je najavljen kao snimanje vašeg DVD-a i već je prikazan na javnoj televiziji. Kad izlazi DVD?
To je pitanje za Dallas Records.

U Tvornici kulture ste imali koncert 7. prosinca 2007., 17. travnja 2008., krajem rujna prošle godine ste odsvirali i set s Lačnim Franzom na nastupu ‘Sedam veličanstvenih‘, te ćete sada, 23. ožujka, imati koncert u KD Vatroslava Lisinskog. Bojite li se da bi moglo doći do zasićenja kod zagrebačke publike?
Ja se nadam da ne jer su to ipak bili različiti programi. Ovo u Lisinskom je meni historijski koncert, budući da ću prvi put pjevati na hrvatskom te ću napraviti koncert gdje će slovenskih pjesama biti svega nekoliko, to će biti one koje nema smisla prevoditi.

Napravit ćemo nekoliko novih aranžmana, dolazi nekoliko vrsnih slovenskih glazbenika. Uglavnom, ovaj koncert nema veze s onima koje ste nabrojali, ovo je potpuno nova stranica.

Na koncertu će vam se pridružiti gost kojeg ‘nitko ne očekuje’?

Da. To je smisao takvog gosta.

Mislite li da će vaš novi album ”Inventura” biti nominiran za Porina?
Ja se nadam. Mada prepreka oko moje nacionalnosti ima, ja se nadam da će se preko njih prijeći. U svakom slučaju, mislim da album zaslužuje nominaciju.

A zaslužuje li nagradu?
Apsolutno zaslužuje nagradu. Po pismima slušatelja i po reakcijama moje publike, vidi se da neki ljudi slušaju pjesme dan i noć.

U Cankarjevom domu ste se slikali s Randyem Newmanom koji vam se potpisao na ploču. Kakav je vaš odnos prema obožavateljima i jeste li vi tako pristojni prema svima koji vam priđu?
Da. Baš zato što znam koliko sam ja bio sretan s Randyem, mnogo mi znači ako ja nekog na isti način mogu usrećiti.

Zanimljiva je sličnost vaše pjesme “Okupatorka” s pjesmom U2-a “City of Blinding Lights”. Izjavili ste da ste istodobno s Brian Ferryem došli na ideju izdavanja swing ploče. Znači li to da isto razmišljate kao i svjetski glazbenici?
To su činjenice koje same po sebi govore da je moguće na različitim stranama doći do istih rezultata, kroz opuštenost koja te dovede do tih stanja koja vas navedu da proizvedeš slične ideje, melodije i stihove kao neki tvoji kolege.

Ja sličnosti s U2 nisam bio svjestan dok me jedan njihov fan nije podsjetio na to, pa sam poslušao njihovu pjesmu i moju pjesmu “Okupatorka”. Moja je deset godina starija i ima identičan refren.

Svi su me tada zaskočili s pitanjima poput hoću li tužiti, uzeti lovu? Moja reakcija je bila baš suprotna, jer je to potvrda mog dobrog rada čim sam došao na istu glazbenu ideju kao moj kolega Bono. Oni su također čuli za to i poslali su mi nekakav mail iz svoje izdavačke kuće. Pitali su me koji je moj komentar, i rekao sam im isto što i tebi. Bili su zadovoljni, pozdravljaju me…

No, Bono je osobni prijatelj jednog mog prijatelja Mira Purivatre koji je direktor Sarajevskog filmskog festivala, i ja ću Miru dati svoju “Okupatorku” da je Bono čuje. Možda nas tada pozovu da im budemo nekakva predgrupa na nekom koncertu, jer sam čuo da je Bono osoba otvorena za takva iznenađenja.

Posjetili ste koncert U2-a u Dublinu. Kako je bilo?
Posjetio sam ga baš zbog toga, i baš sa onim fanom koji je otkrio tu sličnost, i moram priznati da je bilo fenomenalno. Slušao sam ih već ranije u Beču, ali u Dublinu, kod kuće, U2 su ipak u najboljem izdanju.

Uz album “Inventura” je trebao izaći bonus CD najuspješnijih live pjesama s posljednje turneje? Zašto nije izašao?
Pa jednostavno smo odlučili da za to još ima vremena. Mislimo da će nakon ove sad turneje biti pravi trenutak za live album.

U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 5. siječnja ste izjavili da niste zabrinuti za svoj status na hrvatskom tržištu, da vjerujete u jednakost, bratstvo i slobodu. Je li još uvijek tako?
Da. Nema druge. Ja mislim da je nova tehnologija u telekomunikacijama pridonijela tome da dnevni tisak možemo s velikom rezervom čitati ili ga uopće ne čitati, povezati se sa onima koji nas zanimaju, onima s kojima želimo suradnju. Tako da se sada ne damo više ‘pumpati’ kao u prošlosti.

0 Shares
Muziku podržava