Zoran Predin: “Lačni Franz je daleko od bilo kakve plačljive nostalgije”

Povratak na scenu Lačnog Franza donosi mnoštvo noviteta u samoj postavi benda, te nove koncerte za stare i nove fanove.

Nedavno je Lačni Franz objavio singl/videospot “Jebiveter Junior” koja je prvi puta objavljen 1984. na ploči “Slon med porcelanom”, te autoserenadu “Aleluja”.

Zoran Predin osim pokretanja Lačnog Franza još uvijek surađuje s Damirom Kukuruzovićem i uživa u gypsy swingu, sa svojim kvartetom održava koncerte, i surađuje s obitelji Dedić. Recentnim albumom “Kosa boje srebra” koji je dobio vrlo dobre kritike, Predin je, prema njegovim riječima, u možda najboljim godinama za stvaranje.Povodom koncerata Lačnog Franza u zagrebačkoj Tvornici kulture i riječkom Palachu popričali smo s Predinom o njegovoj glazbi i što se sve može očekivati na predstoječim koncertima.

Otvorili ste sezonu u zagrebačkom Vintageu s Damirom Kukuruzovićem, a zajedno imate i pjesmu “Uzmi me”, te glazbeno surađujete…
Upoznali smo se kad sam bio gost u njegovom jazz klubu u u Sisku prije jedno tri godine. Imamo istu ljubav, volimo isti glazbeni žanr, to je gypsy swing, i ja sam sredinom devedestih sa svojim Mar Django Quartetom snimo jedan album.Radi se o albumu “Ljubimec iz Omare”?
Tako je. Osnovna ideja bila je da se u taj žanr koji je sada više manje instrumentalna muzika, vrati pjevanje. Kad je Django počinjao s tim tamo u dvadesetim godinama prošlog stoljeća još su bili pjevači u postavi, kasnije su otpali. Posljednjih nekoliko godina ovaj žanr postaje veoma popularan, kombinira se s elektronskim loopovima, Francuskinja Zaz puni stadione. Očigledno da sam bio 17 godina prerano na sceni, ali ipak mi je drago da je ta muzika danas ušla i u najširu publiku. Nije bilo teško Damira nagovoriti da napravimo nešto zajedno. Imamo sličan smisao za humor, volimo istu muziku. Krajem prvog mjeseca ćemo snimiti novu zajedničku stvar i pripremiti program za gostovanje u Njemačkoj i Švicarskoj. Jedva čekam da počnemo s probama i snimanjima.U nedavnom razgovoru s gospodinom Kukuruzovićem spomenuo je vaš zajednički koncert u Makedoniji koji je bio veliko iskustvo.
Da. Bili smo gosti Off Jazz festivala u Skopju, imali smo i koncerte u Prilepu i Bitoli. Takve male turneje, ta zajednička putovanja i gostovanja stvaraju pravu atmosferu za daljnje poduhvate. Mislim, da je Damir jedan od najboljih svjetskih gypsy swing gitarista, tu nema dvojbe, i ono što je u tom glazbenom žanru, ne problem već nekakav kompromis, da više manje svi ti svjetski bendovi vrte 50 jednih te istih standarda. Meni je tu draža kombinacija novih autorskih pjesama i vrhunskih standarda, od Djanga pa do nekih novijih autora. Žanr je otvoren i za razno razne ostale glazbene stilove koji se, kada pretvoriš poznatu pjesmu u gypsy swing ugođaj, vidiš da ponekad neke mnogo bolje funkcioniraju na taj način.Godine 1996. izlazi “Ljubimec iz Omare” s Mar Django Quartetom, ali je tu bila aktualna i vaša rock faza. Što vas je nagnalo da skočite u gypsy swing koji je kompleksniji od klasične rock forme, pošto nije toliko tipično da rock glazbenici skaču samo tako u jazz vode?
Nisam ni ja tipičan. Mene zanimaju razno razni žanrovi, i kada je prva faza s Lačnim Franzom došla do kraja, bilo je logično da hoću ostvariti svoje želje i u drugim žanrovima. Dečki su prestali s glazbom, počeli su raditi svoj posao, a ja sam ostao u glazbi. Prva faza je bila pop muzika. Dvije godine bio sam uspješan u tome pa sam se toga zasitio, i s etnom grupom Šukar krenuo na turneju po Francuskoj i upoznao sam gypsy swing iz prve ruke i oduševio se. Došao je Mar Django Quartet, došle su ideje kako unijeti autorski princip u gypsy swing. Upoznao sam se s Boškom Petrovićem, koji nam je bio gost na albumu i na koncertima. Onda sam dotakao jazz i šansonu u suradnji s Matijom Dedićem na albumu “Tragovi u sjeti“, pa uspješno eksperimentirao s postavom gitara, harmonika i tuba s albumom “Kosa boje srebra“, da bi sada ovu jesen ponovno pokrenuo Lačni Franz. Dobio sam veliki kompliment od Hrvoja Horvata, da na svijetu postoje 4-5 takvih autora. Imam rock bend Lačni Franz, radim gypsy swing s Damirom Kukuruzovićem, pjevam šansonu s Matijom Dedićem, etno-pop radim sa Zoran Predin Quartetom, i kao kantautor nastupam sam s gitarom. To su tih mojih pet lica.Jedno od tih vaših lica se očituje i na albumu “Kosa boje srebra“. Smatrate li da ste tim albumom zakoračili u svoju najbolju fazu svog rada?
Ljudi se sami zatvaraju u premalene prostore jer se plaše nekih izazova. Ja mislim da mora biti baš obrnuto. Ako hoćeš da ti narastu krila moraš dati sebi slobodu i naravno da je to uvijek riskantno. Nekog dobiješ, nekog izgubiš, netko je razočaran, netko je očekivao nešto peto, ali u svakoj takvoj fazi napravio sam nekoliko odličnih stvari. Nisu sve uspjele ali većina je. Mislim da je sada od toga što sam započeo, da su sve te stvari žive i da imaju svaka svoju kičmu. To je bilo potrebno dugi niz godina, jedno 10-15 da se to ostvari.

Album “Kosa boje srebra” ponudio je zanimljvu pjesmu, “Poljub, ki riše usnice”, koja u originalu nosi naziv “Naj ti poljub nariše ustnice”i prvo je snimljena s Lačnim Franzom, a i snimljena je u vašoj suradnji Arsenom Dedićem krajem osamdesetih. Tu je zaživjela u drugačijem aranžmanu.
Uvijek ima nekoliko tih pjesama koje su dio mene na taj način da ih izvodim u svim svojim koncertnim programima. Ljudi me znaju po njima. Tu je osim ove “Poljubi, kiriše ustnice” i pjesma “Čakaj me”, pa zatim i “Ne mi dihat za ovratnik”. Tu su se jednostavno u glazbi i riječima skupile one emocije koje mene kao autora i izvođača definiraju. Bez njih jednostavno ne mogu. Ovo je bila krasna prilika da napravim još jednu samosvoju verziju.

Ipak ste autor iz one starije generacije rock produkcije. Digtalizacijom se maknulo od analognih pojačala i produkcije starijeg štiha. Pa kako gledate na tu tranziciju, da li se trudite balansirat između analognog i modernog razdoblja produkcije, ili volite stari štih u produkciji kada je glazba bila bitnija na snimci?
To je u svakom žanru drugačije, ali se volim igrati s kombinacijama jer mi se čini da miješanje daje neku novu kvalitetu, eksperiment donosi nove stvari. Moja glava je okrenuta naprijed, ne zanima me što je bilo već što će biti. Nove pjesme, novi koncerti, nove turneje, nove suradnje, to me zanima. Svako malo stanemo, okrenemo glavu i vidimo što smo napravili, odaberemo ono što je dobro ostalo iza nas i to su temelji na kojima se dalje radi. Mislim da mi je baš koncert Lačnog Franza kojeg smo postavili to. Pripremamo se za veliki koncert u Tvornici 20.12., a imamo koncert dan ranije u Rijeci, gdje sam namjerno postavio trećinu pjesama u bazičnom aranažmanu, post punkovskog novog vala iz ranih ’80-ih, kako bih jednu trećinu pjesama stavio u novi zvuk na novi način i tome dodao jednu trećinu takozvanih komunikacijskih sličnih pjesama koje će biti veliko iznenađenje za publiku. Vidim da to dobro diše, za nama je jedna kraća turneja po klubovima po Sloveniji i Srbiji i mislim da smo sazrijeli sada da se predstavimo publici.

Recentnija suradnja je i s Matijem Dedićem gdje je svirao klavir u pratnji, te iz vaše suradnje nastaje album “Tragovi u sjeti“. Slušajući taj album dobiva se dojam da ste se trudili ostaviti hommage prema svim autorima čije su pjesme završile na albumu.
To je to. Opisao sam ih da su to one koje mi je žao da nisu moje. Nešto svoje sam otkrio u njima i dobio taj osjećaj da ja i pjesmama mogu dati neko novo lice. Osnovna ideja je bila da ih vratimo u stanje u kakvom su bile kad su se rodile, dakle klavir i glas. To je bilo uspješno jer se dogodila još jedna stvar. Bilo gdje smo Matija i ja nastupali, još nas uvijek zovu. Te su pjesme vratile pažnju prema riječima, prema sadržaju prema poetici u tekstovima. Da, publika strahovito voli pjevati s nama. S druge strane tu se sve čuje. Tu si kao na tanjuru, u bazičnom smislu vrlo ranljiv i toliko otvoren da se stvarno svaka greška čuje. Pošto mi ne griješimo čuju se i odlični zlatni prsti Matije i njegovi tonovi i svirka, i naravno sve te kvalitete spomenutih autora i njihovih pjesama.

Gravitacija prema suradnji s obitelj Dedić kod je vas normalna stvar. S Arsenom ste snimili album “Svjedoci priče” davne 1989., sada ste ponovili suradnju u tom krugu s Matijom. Može li doći do suradnje s malom Lu?
Nikad se ne smije kazati nikad, zašto ne. To je bilo divno i velika čast za mene je ta suradnja s Arsenom i Matijom. S Arsenom sam 1989. napravio dobar album kojeg je onda nažalost sasjekao rat i nikad nismo bili u poziciji album dobro ga promovirati, mada smo napravili nekoliko velikih koncerata. Vrijeme je, da napravimo još nešto zajedno. Uživam u njegovom mentorskom zagrljaju i pažnji.

Ponovno ste okupili Lačni Franz, ali u novoj postavi. Zbog čega je došlo do okupljanje nove postave, i zašto u postavi nisu originalni članovi?
Oto Rimele je odavno prestao s aktivnim bavljenjem muzikom. Sredinom ’80-ih je započeo karijeru kao akademski slikar, danas je profesor na fakultetu. Ima uspješne izložbe i ista je sudbina zatkela sve ostale, nitko nije ostao profesionalno u muzici. Neki dečki nemaju čak niti svojih instrumenata. Ono što smo u međuvremenu uspjeli je da smo složili 15-20 minuta nastupa u počast nekih posebnih prilika i bilo je apsolutno jasno da ona muzika iz ’80-ih, iz prvih albuma može biti odsvirana samo s mladom ekipom koja ima dovoljno energije i znanja, te moći, a i želje da se to napravi kako treba. Našao sam četiri mlada dečka koji su to uspješno skinuli, taj bazični program Lačnog Franza koji je bio godinama u pitanjima starih i novih fanova, hoćemo li ponovno to čuti, da li ćemo to ikad čuti. Druga stvar je bila ta, a ta je bila odlučujuća, da su tekstovi pjesama koje pjevam i danas ponovno aktualni. Nažalost je tome tako, ali eto. Puno je refrena koje su danas aktualni jer jednostavno iste se nekakve promjene u društvu događaju kao što su se događale ranih ’80-ih i to je bilo odlučujuće. Rekao sam da ima smisla te pjesme ponovno pjevati, ali da moraju biti odsvirane kako treba. Da ne ispadne da se to radi radi neke suzave nostalgije ili nekih financijskih interesa odlučio sam da se dogovorim s dečkima da ćemo snimiti novi autorski album kako bi pokazali da jednostavno imamo i snage i želje napraviti nešto novo i kvalitetno. Nastaviti na povijesno visoko postavljenoj kategoriji Lačnog Franza, imati obavezu prema vlastitu statusu što je poticaj i breme, a s druge strane meni kao autoru, baš smo sad razogovarali o svim tim žanrovima, rad za Lačni Franz je najslobodniji jer u tome ne trebam praviti nikakvih kompromisa. Svaki žanr ima svoja načela i principe koje moraš uvažavati, a u stvaranju za Lačni Franz toga nema. Mogu pjevati o bilo čemu i na bilo koji način.

Povratak Lačnog Franza najavili ste pjesmom “Jebiveter junior”, zapravo se radi o pjesmi “Jebiveter” s albuma “Slon med porcelanom” iz 1984., a tu je i pjesma “Aleluja” koju ste prozvali autoserenadom.
Trebalo je na neki način početi. Snimili smo obje pjesme krajem kolovoza i onda sam odlučio da ćemo ipak izaći s obradom i novom snimkom jedne pjesme s kojom nisam bio zadovoljan kad sam je snimio. Pošto je prošlo trideset godina od prve snimke htio sam nagovijestiti što će se s nama događati, da pjesma govori umjesto nas. Ovih dana smo predstavili “Aleluju”, autoserenadu za koju mislim da je dobra prilika da se i tekstom kaže kako će sada biti, kakav bend smo probudili, o čemu ćemo pjevati, kako ćemo pjevati i mislim da je to vrlo dobro uspjelo. Za par sati krećem ponovno u studio i radit ćemo tri potpuno nove pjesme. Imamo plan krajem siječnj ići u studio za ozbiljno i snimiti deset potpuno novih stvari, i napraviti ćemo obrade mojih starih stvari, dakle “Jebiveter junior”, “Bog nima telefona” i još dvije od kojih je jedna “Na svojoj strani”, pa ćemo se sa četrnaest stvari vratiti u zagrljaj naših starih i novih fanova. Pozvao sam Ota Rimelea, da nam bude posebni gost na albumu i promocijskim koncertima.

Hendrix je snimio američku himnu, a Lačni Franz slovensku. Priča se da je nakon te obrade učiteljicama bilo lakše jer nisu morale tjerati djecu da je uče na pamet.
Tu je jedna velika razlika. Jimi je snimo američku himnu kad je ona bila himna, a mi smo snimili ovu pjesmu dok ona još nije bila himna, to je postala tek kasnije. U našoj verziji nema strofe iz himne i kad je sviramo nitko ne mora ustati. Vrlo je lijepa pjesma koja pjeva o ljubavi među narodima, o dobrom vinu, lijepim djevojkama.

U karijeri ste morali balansirati između benda i mladog tate koji je živio od rocka. Je li danas lakše živjeti od glazbe ili je prije bilo lakše?
Danas je puno teže.

Tvrdite da se nameće pitanje novije generacije glazbenika i da ono što se događalo vama opet se ponavlja...
Povijest se uvijek ponavlja. Pojavio se najnoviji val bendova kojeg predvodi Dubioza kolektiv, i oni otvaraju nekakve nove horizonte našim standardima.

Prema ovom odgovoru, smatrate li da takvi bendovi imaju domet i snagu poput bendova iz ’80-ih kada se dogodio novi val, a ta je glazba i danas aktualna. Konkretnije, hoće li glazba ovih novih bendova koje mediji guraju imati pjesme koje će i dvadeset godina kasnije ostati aktualne?
To je vrlo teško pitanje i još teže za odgovorit. Ne znam, nisam prorok. Nadam se da hoće. Nadam se da će se povijest po tome smislu ponoviti, da će najnoviji val uspjeti na isti način.

Objavili ste i knjigu “Druga žena u haremu” koja je pokupila dobre kritike. Mnogi se nadaju da ćete popuniti rupe koje postoje u knjizi i napraviti rock autobiografiju.
Nisam baš siguran, to će vjerojatno neka treća osoba napraviti. Imam ideju za roman, ali nemam vremena za pisanje. Jednostavno pisana je riječ svijet koji traži cijelog autora i puno vremena. Ali siguran sam da ću još nešto napisati kad tad.

Jesu li ove godine u kojima jeste najzrelije za stvaranje?
Na neki način sigurno da, jer imaš kontrolu nad sobom u tom pozitivnom smislu da znaš kako se glava otvori, kako se srce zapali, kojim očima gledati, kojim ušima slušati i da se znaš okružiti ljudima koji su potrebni za stvaranje takve muzike. Imao sam tu sreću da sam uvijek bio okružen vrhunskim stvaraocima, sviračima, kolegama, to je vjerojatno moje najveće bogatstvo.

Našao sam listu vaših top pet albuma, a to su Buldožer “Pljuni istini u oči”, “Odpotovanja” slovenskog kantautora Tomaža Pengova, “Paket aranžman”, “Dolgcajt” Pankrta i “Addio Pola” od Gori Ussi Winnetou, tj. Francija Blaškovića. Kada se pogleda nabrojano ostajete vjerni onoj glazbi u kojoj su vaši glazbeni korijeni.
To su meni dragi albumi, onako iz prve, ali bez problema mogu nabrojiti još par puta po pet albuma, koji su mi podjednako dragi.

Što možemo očekivati od Lačnog Franza u Palachu i Tvornici?
Najveće hitove Lačnog Franza uz zajedničko pjevanje “Margite”, “Šta bi mi bez nas”, “Pridi k meni” i još nekih iznenađenja. Drago mi je da imamo glazbenog gosta koji zaslužuje pažnju, to je mlada grupa Bender koji su me oduševili prvim albumom, jer i mi smo davne 1979. u Hali Tivoli u Ljubljani, bili gosti Buldožera i to je bio jedan od naših prvih koncerata i mislim da je lijepo da se na takav način otvaraju vrata mladima. Naša svirka bit će veliko iznenađenje za sve koji su toliko godina čekali da čuju naše standarde, a posebno i za one mlade radoznale koji će doći i uvjeriti se da smo apsolutno u dobroj formi i da je to daleko od bilo kakve plačljive nostalgije. To je muzika puna dobrih riffova, ritmova i zabavna je.