U posljednje vrijeme razne teme povezano s gitarom u prvom su planu. Od pada prodaje električne gitare, do nekih drugih glazbenih žanrova koji se na mjesto rocka postavljaju na mjesto dominantnog žanra. Tu su i razni reunioni, ali i oproštajne turneje, koje iako ne predstavljaju ništa novo, u posljednjih nekoliko mjeseci su čak i pretjerano aktualne.

Sve to, ali i više od toga, nas je potaknulo da uhvatimo dvojicu gitarističkih majstora – Zorana Čalića i Yogija Lonicha i saznamo njihova razmišljanja na ovu temu, uz nekoliko pitanja vezanih za njihovo stvaralaštvo.

Obojica su rock’n’roll živjeli u isto vrijeme, samo na različitim prostorima (SAD i Hrvatska). Zoran je povezan sa sastavima kao što su Majke, Zoran Čailić Band, Samosvjetlo, Pokvarena Mašta, Gnjevni Crv, Matchless Gift, Big Foot Mama, a Yogi je nastupao s izvođačima i bendovima kao što su Robert Plant, AC/DC, Korn, Linkin Park, Lenny Kravitz te dakako s Chrisom Cornellom s kojim je za vrijeme glazbene karijere također svirao kao glavni gitarist.

Muziku podržava

Kao tandem ih možete uživo uloviti 15. ožujka u zagrebačkom Vintageu, u sklopu trećeg izdanja Living Room Sessionsa, a do tada kroz ovaj razgovor i saznati nešto više o obojici gitarističkih masterminda.

Kako su zapravo izgledali vaši prvi doticaji s gitarom i prva pjesma koju ste naučili svirati?

Zoran Čalić: Kao klinac znao sam da me čeka glazbena škola jer su moje dvije starije sestre također pohađale istu, s tom razlikom da su one svirale tj. učile su svirati klavir, a ja sam se opredijelio za gitaru, jer sam kao najmlađe dijete tada već imao doticaja s popularnom glazbom. Kod nas su se slušali Stonesi, Beatlesi, Animalsi, Bob Dylan… Kad su me pitali zašto baš gitara, sjećam se da sam odgovorio da želim biti kao John Lennon, da je klavir za djevojčice, dok je za dečke, naravno gitara! Ne znam odakle mi to, ali sam zapamtio taj razgovor sa starcima, kao da je bio jučer! Mislim da je prva pjesma koju sam uspio skinuti bila stvar od Animalsa – “House Of The Rising Sun”.

Yogi Lonich: Zaintrigirala me Stella akustična gitara iz 1957. koja se nalazila u našoj kući. Uključio sam se u grupu za gitarske poduke i naučio osnovne akorde: G, C, D. Učitelj nas je naučio kako da odsviramo američki folk klasik “Tom Dooley”.

Što smatrate svojim najvećim postignućem u glazbenom pogledu?

Zoran Čalić: Najveće postignuće je to da i dan danas živim od glazbe i da si život nikako ne bih mogao zamisliti bez nje! Ona me motivira i pokreće, život ispunjava nekom toplinom.

Yogi Lonich: To je teško pitanje. Mislim da sam najponosniji na svoj prvi solo album nazvan “Metta”. Jako mi puno znači, zbog inspiracije koju sam crpio iz Vipassana meditacije. To je osnovna tehnika kojom smiruješ dušu i pronalaziš unutarnji mir.

Gdje još vidite mjesto za napredak? Što biste voljeli izrealizirati u skorijoj budućnosti i što vam je trenutno izazov? S čime ste trenutno okupirani?

Zoran Čalić: Uvijek ima prostora za napredak, za učenje i usavršavanje… Najvjerojatnije će biti tako dokle god budem živ. Čovjek se uči dok je živ, ta fraza kod mene itekako pali i djeluje. Na glazbenom planu sam okupiran radom na novim pjesmama. Još uvijek tražim novi zvuk za nove pjesme, iako žanrovski znam gdje pripadam… Uz to radim i na tekstovima, malo po malo, a i računam na pomoć prijatelja s kojima sam realizirao svoj prvi album. “With a little help from my friends”, bi rekli Beatlesi.

Yogi Lonich: Trenutno se nalazim u Los Angelesu gdje snimam osnove (dijelove na basu i bubnjevima) za svoj četvrti album. Uzbuđen sam oko ovoga albuma jer će biti prvi blues/rock album koji sam izbacio do sada. Što se tiče dostignuća, nadam se da ću postati još bolji glazbenik i nastaviti proširivati svoju glazbenu svijest i ekspresiju. Također ću snimati album s Edom Maajkom sredinom ožujka i početkom travnja live DVD koncert u Pekingu s Jeffom Changom.

Posljedni put kada ste otkrili nekog novog talentiranog glazbenika koji vas je oduševio? Kakva vas glazba privatno najviše privlači?

Zoran Čalić: Vjeran sam bluesu, ali isto tako volim i punk rock i soul i psihodeliju. Tako nekako je bilo i na početku otkrivanja i bavljenja glazbom. Slušalo se, a i danas se sluša sve od Roberta Johnsona, Hendrixa i Claptona do npr. Nilea Rodgersa, Stevea Jonesa i Micka Jonesa. Ima par godina od kada sam otkrio neke nove gitarističke heroje koje kada slušam, pomišljam si hoću li ikad biti tako dobar kao oni: Doyle Bramhall, Ryan Adams, Marc Ford, Neal Casal…

Yogi Lonich: Cijelo vrijeme otkrivam mlade talentirane glazbenike. Marcus King, Jacob Collier, Elise Trouw i Tash Wolf su samo neki od njih. Zanima me blues/groove/jazz/R&B stilovi kada je riječ o gitari, ali zaista uživam u glazbi britanskog electro izvođača Jamesa Blakea. Njegovi utjecaji su D’Angelo, Stevie Wonder i Radiohead. To je glazba izvan uobičajenih okvira.

Što mislite o učestalim reunionima bendovima, kao i brojnim oproštajnim turnejama koje su se krenule najavljivati početkom ove godine?

Zoran Čalić: Da ti budem iskren, ne pratim baš tko se to ponovno okuplja, ali svejedno, želim im sreću. Pa ti reunioni nisu ništa novo, toga je bilo i bit će, sad je neka (nova?) fora da su nevjerojatno popularni tribute bendovi pa tako imaš sve moguće varijante tribute bendova poput tributea The Doorsa, Beatlesa, Queena, ABBA-e. Ma za sve što ti padne na pamet imaš tribute band i ljudi masovno idu na to… To mi baš i nije jasno, ali sto ljudi sto ćudi.

Yogi Lonich: Iskreno, nisam upoznat s tim turnejama. Čini mi se da bendovi često najave oproštajne turneje, ali se potom opet vrate i ponovno naprave isto par godina kasnije. U principu, to je način kako unovčiti popularnost i zaraditi pozamašnu svotu novca, i to je okej!

Gibson je pred bankrotom; posljednje desetljeće pala je prodaja električnih gitara; a neki glazbenici poput Matta Bellamyja iz Musea govore stvari poput: “Gitara je postala teksturalni instrument više nego vodeći instrument”. Što imate za reći na takve tvrdnje kojima se zapravo govori da su dani gitare odbrojani?

Zoran Čalić: Hahaha, možda su njemu dani gitare odbrojani, meni sigurno nisu. To o čemu on govori je možda stvar nekog trenda u hipsterskom Londonu ili u Engleskoj općenito, iako je Engleska toliko puno dala baš na polju razvoja popularne glazbe i popularne kulture. Čuo sam da su dionice Gibsona u velikom padu, prijeti im stečaj, ali to zaista nema nikakve veze s rock’n’rollom, dapače! Najčešće kada je okruženje u lošem stanju, depresivno i prognoze su slabe, tada se obično stvara kvalitetna glazba kao i umjetnost općenito! Ima dosta takvih primjera u povijesti.

Yogi Lonich: U pop glazbi, gitara je mrtva s iznimkom Johna Mayera i Eda Sheerana, ali umijeće sviranja gitare je itekako živo i u dobrom stanju. Sudeći prema nevjerojatnim mladim talentima koje otkrivam na YouTubeu, ne sumnjam da će gitara nastaviti napredovati. Pop glazba je isprogramirana i gotovo svatko ima priliku isproducirati pop hit!

I za kraj, što mislite o tvrdnji da su neki drugi žanrovi poput rapa preuzeli mjesto rocka kao dominantnog žanra? Mislite li da današnji klinci još uvijek imaju rock heroje na koje se uzdaju, kao što je bilo nekoć? Je li potrebna nekakva promjena?

Zoran Čalić: Naravno, stvari se mijenjaju, i sasvim je moguće da su mlađoj generaciji bliži npr. rap ili turbo folk, ali uvijek će se naći jedan dio tih novih klinaca koji će krenuti nekim drugim putem od onog koji je trenutno najpopularniji. Na kraju krajeva i u mojoj sredini, dok smo odrastali, bilo je svega i svačega pa se opet našlo dovoljno likova s kojima sam osnovao grupu i počeo stvarati glazbu koja je bila drugačija od one koja se vrtila na radiju. Srećom, na radiju je bilo dosta jakih glazbenih urednika kao Ante Batinović ili Dražen Vrdoljak koji su poznavali i puštali genijalne stvari. Bilo je dosta tih radio emisija koje smo snimali na kasete i onda to vrtili i presnimavali do iznemoglosti, dok se traka nije raspala. Nalazili smo načine kako doći do određenog benda i albuma.

Nije sve bilo ponuđeno na pladnju, kao danas, pa smo možda zato nekako više znali cijeniti sve to. Čitali smo sva imena, sve podatke koji bi se našli na omotima albuma, naručivali ploče ako je netko putovao u zapadni dio Europe i onda onaj osjećaj kada bi te ploče stigle… To je bilo na nivou religioznog obreda! Skupe se frendovi, zapale se cigare i kad ploča krene, nema više pričanja, trkeljanja, to se pažljivo i predano slušalo. Tek kada bi album došao kraju ili kad se trebala okrenuti strana ploče, e tada smo počeli razgovarati i izmjenjivati stavove. Dosta toga sam naučio upravo s takvih druženja, ta iskustva su me zapravo oblikovala u muzičara kakav sam danas.

Yogi Lonich: Čini mi se da je hip-hop preuzeo popularnu kulturu, ali nije zamijenio rock. To je direktna tekstualna komunikacija s kojom se većina mladih ljudi može poistovjetiti. I ja uživam u hip-hopu. Nema više poznatih gitarskih heroja, ali postoje underground heroji koji još uvijek znaju inspirirati. Poznati heroji gitare današnjice su John Mayer, Gary Clark Jr, Doyle Bramhall Jr, Derek Trucks, itd. Uvelike se razlikuju od rock zvijezda iz prošlih vremena, kao što su Jimmy Page, Angus Young, Eddie Van Halen, Jimi Hendrix, itd. Jedini poznati momci današnjice koji imaju specifični stil su Derek Trucks i Jonny Greenwood iz Radioheada. Svi drugi u principu sviraju ono što su i drugi u prošlosti. Tu isključujem jazz glazbenike. Jako je puno inovativnih jazz gitarista.

Muziku podržava