Gitarist koji je zaslužan za većinu glazbenih partitura jednog od najboljih domaćih rock sastava Majke, koji je je s njima svirao u vremenu snimanja nekih kultnih albuma, trenutačno s Majkama radi na snimanju novog albuma. U prvom intervjuu za Muzika.hr Zoran Čalić govori o novom albumu, međuljudskim odnosima u sastavu, glazbenim i gitarističkim uzorima, novim članovima u bendu, koncertima i omiljenim koncertnim prostorima, te o Bobu Dylanu i Iggy Popu.
U kojoj ste fazi snimanja novog materijala?
U prvoj smo fazi stvaranja pjesama, gdje se skupe moji muzički dijelovi i Baretovi tekstovi. Ja sada uvježbavam taj glazbeni dio s bendom, jer mi ipak mnogo godina nismo svirali. Ali kad se zakotrlja ta mašina, mislim da će do sljedeće godine biti bar 15 novih pjesama.
Pjesme sa probi se snimaju, i svaki član benda kod kuće će raditi svoj dio. Ta prva faza će trajati neko vrijeme, ali to su slatke brige. U novim pjesmama ima dosta ljubavne tematike, a trenutačno u tekstove ubacujemo i riffove.
Hoće li novi album biti pod country-blues utjecajem?
Vjerojatno da, jer mi volimo country, blues i stari rock. Ali ako bude country-blues, onda neka bude žestoko, neka bude do jaja. Ja bih ga nazvao hard-rock-blues sa primjesama country-rocka ili blues-rocka.
To će biti šesta studijska ploča Majki koja neće sličiti na nijednu prijašnju, već će biti na drugu foru. Ali oštrina Majki će biti prisutna.
Je li istina da ste se vi navukli na taj country-blues putujući u kombiju i slušajući Dragaševu glazbu?
Definitivno, ali ima tu i drugih ljudi koji su nas filali s tom glazbom. Prvi je to počeo Zdenko Franjić još osamdesetih, koji nam je slao garažne bendove. Tad smo se svi navukli na MC5 i The Stoogese.
Usput, The Stoogese sam prije par dana gledao u Ljubljani, i iskreno – nisu mi odgovarali. Prije dvadeset godina bili bi mi odlični, ali sada ne. Dakle, ukusi se mijenjaju. Ali također, i oni su drugačiji. Danas mi oni jednostavno više ne pašu toliko, i prije bih otišao na Boba Dylana.
Mislite li Vi da ćete u godinama Iggya Popa još svirati u Majkama?
Iskreno, volio bih. Ali naučio sam se da više ne mogu ništa planirati dalje od mjesec dana. Volio bih da za dvadeset godina ostanem s ovim dečkima i da radimo ovo što radimo danas. Ali ne želim si određivati budućnost, prije korak po korak.
Pošto ste spomenuli Dylana, poznato je da ste mu nastupili kao predgrupa. Je li istina da Vas je on osobno izabrao?
Mi svi u bendu obožavamo Dylana, i kad smo čuli da dolazi, izrazili smo želju da nastupimo ispred njega. Ali ovo što si pitao je istina. Vrlo brzo smo se dogovorili s organizatorima da nastupamo, i jedini zahtjev je bio da se daju naši materijali Dylanovom menadžmentu, jer oni imaju zadnju riječ.
Čuli smo čak da su neki novi engleski sastavi otpali, neki novi Kaiser Chiefsi, a da smo mi ušli. Ne znam je li nas Dylan poslušao, ali od ljudi koji rade za njega smo dobili pozitivan odgovor. Ali samo to što smo bili odabrani nam uvelike imponira, jer je on naša velika inspiracija.
Kako ti se svidio njegov nastup? Postojala su oprečna mišljenja?
Meni je bio odličan! Nisam mogao vjerovati što rulja komentira između pjesama, i mnogi od njih uopće nisu znali tko je Bob Dylan.
Komentari su im bili na foru – ‘joj, pa svirao je sve drukčije nego što zvuči na ploči’; ‘joj, pa sjedio je samo za klavirom’. Pa neće tamo skakati, pa nije vam on Iggy Pop!!! Ili ‘joj, pa nije svirao hitove’.
Kako nije svirao hitove?! Oni uopće ne znaju za Dylana i njegov doprinos glazbi. On je to odradio do jaja, bend je super. Iako se nismo upoznali, bilo je to fenomenalno iskustvo.
Na tom stadionskom nastupu u Varaždinu vaš je “Unplugged” album bio svjež, i njega ste promovirali. Mislite da bi ipak bila prikladnija električna svirka s obzirom na ogroman koncertni prostor?
Da, možda smo trebali nastupati u drugoj varijanti. Ali kao što si rekao, “Unplugged” je bio svjež. Sad kad razmislim o tome, svirao bih električno, jer je prostor velik i treba ga ‘napuniti’. Ali dobro, i mi se učimo.
Od koncertnih prostora, svirali ste svugdje, od Lisinskog do Tvornice, od zadarskog Arsenala do varaždinskog stadiona. Možete izdvojiti neke najdraže?
Mogu. Riječka Stereo dvorana je najbolji prostor u kojem sam svirao. Arsenal u Zadru mi je jako drag i, da nije bilo problema s razglasom, bila bi to čista pobjeda. U Splitu ima super otvorenih prostora, poput Orlanda. Ali mi je žao što kultni prostor poput Kulušića u Zagrebu stoji zatvoren.
Kad smo kod zatvorenih prostora, koje je Vaše mišljenje o nedavno zatvorenoj Močvari?
Ne mogu reći da sam potpuno upoznat s problematikom, ali kao nekakav glazbeni umjetnik mogu reći da mi je žao što je u Zagrebu jedan prostor manje za ljude koji se bave glazbom ili nekom drugom vrstom umjetnosti.
Kakva je glazbena situacija u Zagrebu u usporedbi s ostatkom Hrvatske?
U Zagrebu je još dobra situacija. Imamo gostovanja i prostore za male, srednje, veće i najveće koncerte. Problem je kad se pomaknemo u unutrašnjost Hrvatske ili Dalmaciju, Slavoniju…
Sjećam se da smo mi kao klinci u Vinkovcima imali priliku vidjeti druge bendove, i to nas je inspiriralo. I onda se, jebote, ljudi pitaju zašto klinci slušaju narodnjake. Pa nemaju priliku vidjeti druge bendove u svojoj blizini, nemaju prilike vidjeti svoje vršnjake kako sviraju, ni neki strani sastav.
U mojoj generaciji narodnjaci bi bili nezamislivi. Ne samo da se nismo družili s onima koji su ih slušali, nego nismo imali ništa zajedničko. U srednjoj školi su bili The Doorsi, The Stoogesi… Znalo se što se sluša. A ne ovo danas!
Sorry, možda se meni tako čini, ali opet tko sam ja da nekom solim pamet. Svatko ima svoj izbor, pa izvolite.
Možete nabrojati neke glazbene uzore?
Naravno: Jimi Hendrix, Keith Richards, Chuck Berry, Fred Sonic Smith i Wayne Kramer iz MC5, Jimmy Page, Eric Clapton – volim taj blues izričaj, Gram Parsons – čovjek koji je izumio country-rock. On mi je uzor jer sam i sam nedavno kupio pedal steel-gitaru i učim se svirati. On je direktno kriv što sam se zaljubio u country.
Hoće li Davor Rodik pomoći kod učenja sviranja pedal steel-gitare?
Davor Rodik će sigurno pomoći s kojim savjetom, ali je najviše na meni da zaista vježbam taj instrument. Rodik je definitivno jedan od pionira tog instrumenta na ovim prostorima, i njega također mogu navesti kao jednog od uzora na pedal steelu.
Poznato je da svirate slide gitaru. Navedite nekog uzora na tom području?
Elmore James – jedan od prvih bluesera koji je slide svirao na specifičan način. Nakon njega tu je Dwayne Allman iz Allman Brothers Banda, od kojeg sam mnogo naučio. Mick Taylor iz Stonesa je svirao slide za popizditi.
Pošto već pet godina svirate povremeno sa slovenskim sastavom Big Foot Mama, možete izdvojiti neke slovenske sastave koji vam se sviđaju?
Siddharta, Dan D, Vlado Kreslin, The Tide, Elvis Jackson, Neisha…
Koga bi iz Hrvatske izdvojili?
Gatuzo koji imaju odličnu prvu ploču, moćni duet koji mi se sviđa, grupa Mlinski Kamen iz Vinkovaca, Erotic Biljan – zanimljiv garažni bend s odanom publikom, T.B.F. je dobar bend…
“Unplugged” je snimljen u jednoj večeri, i na album su uvrštene sve pjesme odsvirane te večeri. “Život uživo” je također snimljen samo u jednoj večeri. Je li to tradicija?
Ne, nije. Radili smo na najjednostavniji način – snimali smo tu gdje su najbolji uvjeti i odjednom. Ja sam prvi kritizirao ideju da stavimo sve pjesme, ali kod “Unpluggeda” smo svi bili zadovoljni.
Kod “Život uživo” bili smo u euforiji potaknutoj albumom “Vrijeme je da se krene”. To je bila ideja našeg menadžera koji je htio taj koncert, koji je bio najveći u našoj karijeri, tako prenijeti na CD.
Kako su se u sastav uklopili Alen Tibljaš i Berislav Blažević?
Odlično! Od kad smo ponovo počeli svirati, nakon ovih godinu dana, oni su se izvrsno uklopili i super sviraju. Između ostalog, oni su veoma dobri i kao ljudi, što mi je jako važno. Tibljaš se već dokazao u hrpi bendova i ima snagu i preciznost. Za Beru mogu reći također samo superlative.
Koji su vam svjetski ‘unplugged’ albumi služili kao uzor?
Nirvana, Stonesi, Page i Plant, Clapton. Neil Young je tu na prvom mjestu – “Old Man”, “Cowgirl in the Sand”! Neil Young je fantazija!
Ovo ljeto ste po Jadranu nastupali pod nazivom Goran Bare i Majke? O čemu se tu radilo?
Tu su se ljudi zajebali. No pošto smo radili za udrugu za razminirivanje, tu se vjerojatno dogodio nekakav kiks. To je apsolutno netočan naziv, točan je naziv Majke. Radi se o grešci zbog koje mi nije suviše drago, ali nismo htjeli dizati nikakvu paniku.
Koji su bili razlozi svojevremenog raspada Majki?
Loši međuljudski odnosi u bendu. Bare je bio non-stop pijan. Svirke bi prestajale nakon njegova posrtanja po pozornici. Tada je došla ta Makarska (op. dodjela nagrade Porin 1998.), gdje je pred ogromnim brojem ljudi bio fijasko i meni je toga bilo dosta. Meni je prvom dopizdilo takvo stanje, i odlučio sam prestati.
Imate možda naziv novog albuma?
Nemamo. O tome uvijek odlučuje Bare, i ima hrpu dobrih ideja. Naziv ovisi i o pjesamama koje ćemo staviti, i možda će se zvati po jednoj od pjesama.
