Željko Topić je netko koga na cesti ili u kafiću jednostavno ne možete ne zapaziti. Visok, mršav, kose obojene u opako plavo. Njegov izbor boje za kosu u skladu je s njegovim načinom života u kojem su privatno i poslovno dijametralno na suprotnim stranama.
Željko već više od 10 godina beskompromisno vodi njemački punk bend V- Punk s jedne, artističke strane, dok s druge, profesionalne, vodi “nekoliko red light district kuća” na sjeveru Njemačke.
V-Punk prošle su godine svirali na Rokaj festu te nekoliko gradova u regiji (Velenje, Split, Sarajevo…). Jedni o njima pričaju da su ‘fašo’ bend, drugi da su jedni od rijetkih istinskih preostalih punk bendova koji njeguju troakordnu maniru iz ’77.
Iako skoro 30 godina nije bio u Hrvatskoj (što ćete osjetiti u stilski malo nezgrapnijim rečenicama), Željko je zadnjih godina često u Hrvatskoj, gdje osim sviranja planira započeti i biznis nekretninama.
Nedavno smo ga ulovili ispred zagrebačkog Westina u crnom mercedesu punom klasičnih punk CD-a. Obučen u jednostavnu crnu V-Punk majicu i kožnu jaknu s nekoliko bedževa, Željko je i u svojim 40-ima mlad, žestok, direktan i kontradiktoran. Pravi punker.
Kako je jedan rođeni Splićanin došao u Njemačku i zadržao se tako dugo?
Došao sam s 13 godina u Njemačku. Roditelji nikakvi, uvijek u svađi, tako da sam već s 13-14 godina bio odgovoran za sebe. Nikad se nisam vraćao u Jugoslaviju, a u Hrvatsku sam prvi puta došao prije nekoliko godina.
Ajmo malo krenuti od početaka V-Punka. Nakon osnutka 1996. niste dugo trebali čekati do svojeg prvog izdanja, svega nekoliko mjeseci je prošlo do vašeg prvog maxi singla “It’s Not My Day”. Kako su tekli sami ti počeci benda? Kako ste uspjeli tako brzo doći do svog prvog izdanja?
Ja sam od svoje 16. do 23. godine bio jako dobar sportaš (borbeni sportovi), ali sam uvijek bio u kontaktu s muzikom. Isključivo punkom. Dugo sam financijski pomagao pet-šest punk bendova, ali čim bi im pare došle uvijek bi izbila neka svađa među njima. Tako da sam preko noći odlučio raditi svoju muziku (gitaru i klavir sam tada znao svirati) i od trenutka kad sam napravio prvi bend do danas, muzika je za mene jedina droga.
S obzirom da svakog važnog idiota od muzike u Njemačkoj poznajem, ušli smo nakon tri mjeseca u studio i za pet dana smo snimili mini CD “It’s Not My Day”. Odmah nakon prve njemačke turneje okarakterizirani smo kao dobar live bend.
Uslijedili su albumi “Nightmare”, “Just a Dream” i “Failed Again”, europske turneje… Kako gledaš danas na taj dio karijere? Je li uspjeh došao možda malo prerano?
Da me nitko ne prevari, što je prilično normalno i uobičajeno na muzičkoj sceni, 1998. godine sam napravio svoju diskografsku etiketu – Keller Records. S obzirom da u muzičkom svijetu ima toliko ‘super starova’ koji prodaju stotine miliona CD-a, nikad ne razmišljam o sebi kao nešto jako uspješnom, niti sam ‘super star’ sebi u glavi.
2000. je jedna od ključnih godina u karijeri V-Punka jer je tada došlo do velikog raskola među članovima zbog alkohola i droge. Kako je sve to izgledalo tada?
Od četiri člana benda, tri su bili ‘total kaputt’ narkomani. Jednostavno sam ih morao izbaciti iz benda. Nema se tu što mnogo više za reći.
Da li za vas vrijedi poslovica ‘što nas ne uništi, ojača nas’?
Da. Apsolutno.
Pošto si ostao jedini originalni član, je li bilo moralno dalje furati isti brand V-Punk, makar si napisao većinu pjesama dotad?
Nisam nikad imao moralnih problema zbog raspada benda. Sami su krivi. A ja sam htio dalje.
Sljedećim albumom “Bang-Bang” iz 2001. počeli ste pjevati na njemačkom, umjesto na dotadašnjem engleskom. Kako je došlo do te odluke? Niste li se zbog tog odrekli dio europske publike kojoj je jednostavnije slušati engleske stihove?
Dugo sam tražio novog basista i bubnjara, no ipak smo 2001. uspijeli izdati peti studijski album “Bang Bang”. Prodan je u preko 12.000 komada. Pošto nitko nije htio pjevati, sâm sam sebi rekao daj da probam ja. Iako nikada nisam namjeravao pjevati, nije ispalo tako loše pa sam ostao na gitara+vokal. Tekstovi i glazba su ionako uvjek bili moji.
Zatim je uslijedila duga diskografska pauza koju ste upotpunili raznim kompilacijama. Zbog čega ste čekali 6 godina do izlaska novog albuma?
2002./03. je bila dobra sezona, imali smo dvije rasprodane engleske turneje i nekoliko koncerata s Motörhead. Diskografska se pauza dogodila najviše zbog toga što sam neko vrijeme bio u zatvoru zbog tuče i oružja. S policijom nužno dođeš u konflikt, ako radiš u noćnom životu. Ja imam nekoliko kuća u Njemačkoj što su u crvenom svijetlu. Nemam problema s time jer je moj 6-mjesečni sud bio pravi ‘Muppet Show’.
Prošle godine je izašao “Total Kaputt“. Što mi možeš ukratko reći o njemu?
Za “Total Kaputt” smo sve snimili i smiksali u pet dana. Bila je greška što nisam bio kod samog miksa jer je miks ispao loše, s nedovoljno energije.
Moram priznati da sam pomalo bio razočaran preslušavajući album, zvučite mi malo potrošeno, bez nekih novijih ideja i rješenja…
Istrošen nisam. Muzika koju ja radim je za mene sport. Pet-šset puta tjedno imam probe. Tako da rijetko imam uvjek iste muzičare na probama. Sad već pet mjeseci imam novog basista i bubnjara i mislim da smo live bolji nego ikad.
Kako si zadovoljan odjekom publike i kritike na njega?
Kritike nisu bile loše iako ih rijetko čitam jer nisam pop star. Iako imamo dobru promocijsku agenciju kritike su uvjek iste: 60 % dobre, 40% loše.
Pred kraj albuma nalazi se niz pjesama The Ramonesa. Zašto je taj dio urađen kao ‘medley’? Tako se dobio osjećaj jednoličnosti, pa nisu polučile željeni efekt…
Ja na svaki CD stavim uvijek dvije-tri cover pjesme jer je za mene punk rock crkva.
Koji su bendovi, osim naravno The Ramonesa, najviše utjecali na tebe?
Uz Ramonese, The Clash i The Jam.
Koji se danas bendovi najviše slušaju u tvojem plejeru?
Slušam uvijek staru punk i skin muziku.
Kako to da ste se odlučili ‘proširiti’ na tržište Hrvatske, Slovenije i BiH, prvo sa svojim kompilacijskim CD-om jednostavno nazvanim “10 Songs“, pa “Total Kaputtom“, Rokaj festom, a bila je i mala turneja po bivšoj državi u studenom prošle godine… Da li je to možda neka nostalgija?
Ma kakva nostalgija. Htio sam tu jednostavno obavezno svirati. Bilo je sve OK i publiku nadam se nismo iznevjerili.
Neki koncerti s te ‘naše’ turneje su otkazani jer ste navodno fašistički bend, kako je izjavila jedna udruga iz Umaga. O čemu je zapravo riječ? Kako su uopće došli na ideju da bend povežu s fašizmom?
Otkazan je samo jedan koncert, onaj u Rijeci. Jedino što nam mogu predbaciti je to da je 2000. nekih šest mjeseci svirao s nama bubnjar koji se kasnije pokazao kao nazi. Moje pjesme su 20% pro-njemački orijentirane jer ovdje živim i tu državu volim. Osim političare.
No nikada nisam pisao nazi-tekstove. No biti pro-deutsch je već dosta u Njemačkoj da te zovu nazi. Čini mi se da V-Punk stalno ima s tim problema zbog ljubomore bivših članova. Jer imamo dobre turneje, hotele, putujemo nightlinerom, vrti se spot na Vivi… Uglavnom, s tim mogu živjeti.
Da li uspijete pratiti hrvatsku glazbenu scenu? Koji izvođači vam se sviđaju?
Na Rokaj festu i tijekom zadnje mini turneje sam čuo nekoliko hrvatskih bendova. Svidjeli su mi se Gatuzo i Edo Maajka. Iako nisu punk, velike tekstove ima Thompson.
Da li V-Punk misli ‘odrasti’ kao i naše Hladno pivo, koji su također počeli kao punkeri, a sad sviraju neki ozbiljan rock sa socijalnim tekstovima ili ćete i dalje ostati svoji i vjerni troakordnom punk zvuku?
Ja neću nikad odrasti. A i sada sam već stariji od Hladnog piva. To sam vam zaboravio reći, ja sam već tri puta imao ponudu od major labela za dobre pare, ali da oni rade miks i produkciju i da sviram 80% crossover? Ja sam rekao ne. Punk über alles.
Hoćete li se vratiti pjevanju na engleskom ili je konačna odluka da se nadalje pjeva na njemačkom?
Novi CD će biti 70% na njemačkom. Na početku koncerta obično pjevam dvije pjesme na njemačkom pa dvije na engleskom, ali nakon sedme-osme pjesme za ljude puno važniji postaje sama muzika i ritam, to je moje mišljenje. Utoliko sam jezik nije presudan.
Kako vidiš V-Punk za 10 godina?
Dok ja živim V-Punk će biti brz i agresivan punk bend.
Kako uspjevaš spojiti privatni život s ovim glazbenim, pošto si često na raznim turnejama?
Sve je u redu kada su financije u redu. Nažalost često su ljudima važne samo pare. Sramota, ali tako je. Ja znam odrediti granice: privatno je privatno, familija je familija, muzika je muzika, posao je posao.
Koji su planovi benda za budućnost?
Do ljeta ćemo snimiti V-Punk live DVD.
Imaš li možda još što za kraj poručiti čega se nismo dotakli?
Eto vam jedna reklama: V-Punk neće nikada biti out, jer nikada nismo bili in.
